31. 12. 2009.

Prikladna razmišljanja na prikladan dan ( I.)

Što želiš?

Ushićeni smiraj. Ekstaze, duhovne, materijalne.
I da me ne lažu. I da ne vjerujem u laži. (O sebi, o drugima)

(I da ne postoje usamljenosti, osamljenosti, da binarnost više ne bude negativna i da joj (i ja) odlučim svjedočiti.I da vjerujem da mogu. Iz srca, iz duše, ne iz racija.)

( Draga moja I., da više ne bude napada, niti nepotrebnosti)
(I onaj holivudski san, da postane oživljen, ne napisan, ali da se o njemu piše.)

( a onima kojima se obraćamo muzikom i tekstovima- da to shvate?)
I da novo vrijeme bude ljekovito, da izlječi stare rane, da novi mirisi zatome prošle smradove.
Kada nove ljubavi umru da ne svira stara muzika jer nije umrla stara ljubav već nova. Da se vrijeme, mjesto i likovi usklade. Radi harmonije.


Da bude lijepo sresti nekoga (tko je bio Tvoj).


Što ti želiš?

30. 12. 2009.

Requiem (sa onom pjesmom koja se ne pjeva, refren je dosadan, sve ono što se ne pamti). Ostajemo ovdje. Još jednu vječnost. Još jednu stranicu.

"..ali u tvom oku kao lane zadrijema.." (Silovan mit)

Drska dokonost. Drska dokolica.
Potaknut gospođicama Hay i V. razmišljam- što želim (u tom svom portretu).
Dok uzdišem i dok zazirem.

A kako se Vi to borite za sebe?
Ako ostavim, ostat će opet. Ostati. Ali, ispalo je dobro.


Čekamo na nešto. Na tko zna što. Saznat će se. Ili se neće saznati.
Kako god. (Mi naivni)

29. 12. 2009.

Jedan dosadan. U nizu.

Kroz grad gledajući u prozore koji sjaje.
Ona mi je često spominjala te situacije i ta mjesta. Govorila je da misli kako svi Oni- žive bolje.
Nismo bili sretna djeca.

Na jednom profilu čitam :
Sada kiša već dva dana sipi kroz krošnje i srce prestaje kucati




Tu smo gdje smo, da skratim. Samoća je sve češći nazivnik. Vidite?

24. 12. 2009.

>>Ili obećanima ili onima koji su to bili>>

Ona je otišla a ja sam ostao.
Pričali smo o pothvatima, o cijepanjima. Mislimo da smo na pravom putu.
Zanima nas zašto nam nisu odgovorili. To je samo jedan segment zbog kojeg se više ne ispričavam.
Kao da itko zna bolje. Kao da netko kuži više. Molim vas.


Znam samo tko me je zanimao. Samo ne znam zašto. 
I o tome ću govoriti. Tjeram sebe samoga da saznam. Zašto tada i zašto baš ti?
Zašto baš ja- Tebe?


Znam jednako tako- da me drugi ne zanimaju, da me ne zanimaju niti približno i da ne želim biti blizu, a kamoli uz njih. Tvoje ruke su mi važnije. I tvoj glas. Zvao sam te pjesmama i pismima i porukama.
Tebi ništa nije bilo dovoljno. I to je ok. Samo- čini mi se da je to bilo sve što sam mogao dati i nevažno je ono- što sam mislio da mogu dati. Dao sam ipak samo nešto i to nešto nije bilo dovoljno. Zbog mene ili zbog datog. Tko će znati. 


Ili zbog svega?

Ali pripadamo si. I to je nešto.Samo ne znam što.


Trebalo bi da smo-sretni?


Your head lost in stars. It´s time for you to read the signs.
Ja i tako dalje.
Good night my someone.










Intervencije



Fraza "rad na sebi" više nije fraza.
Nadležna gospođa se čudi. Kaže da ne smijem ignorirati geopolitički moment. Tvrdim da nikada nisam.
Izvjesna M. persona nudi ljubav. Ja ju prihvaćam.
Slažemo se "gotovo" oko svega. Nudim i više. Volim nuditi više, čista kurtoazija, dobar odgoj.
Kakva je M. persona? Vesela, pristojna, namjerno stidljiva, strastvena.

Ja uz M. personu sam koketan i smiren. I dakako- namjeran.
Zdravije je imati cilj, naprosto.

Faktor dramatičnosti je smanjen, gotovo pa eliminiran.
Ovo je moj drugi, stvarni pokušaj da se stabiliziram.
Kad je to cilj- lakše je.
Nakon mjeseci su se neka vrata otvorila. Moj dodir je našao mene samog. Diram se tamo gdje sam mislio sam najkrhkiji. Sada znam da tog mjesta više nema.
Od Bauhausa do eliminacije egotripa. Hladan i čvrst put. Svijet djeluje obećanije.
Neću govoriti o intuitivnim procesima koji su mi se nametnuli niti o brzom ili bržem spoznavanju.
Kada se osjećam probuđenim nema se puno toga za reći.


Opasnost introspekcije je tu. Ali sve nosi opasnost, zar to ne znate dragi gospodine?
Estetika spram udobnosti.
Biram udobnost radi udobnosti. Kružno je u ovom trenutku potrebno. Tako sam odlučio.

18. 12. 2009.

Što radiš za Sebe?

KONAČNO s osjećajem da sam u stanju biti na Svojoj strani.


 Priznajem, dobro je.
Bauštelio sam emocije. Sada bauštelim za pare i dobijam statuse. Papir je sve manji.


Navodim i izvodim. Rasipao sam se, a sada odlazim na kratki put. Idem vidjeti njegov grob.
Još mu jednom zaželjeti Laku noć, sretniji neki novi život. I zagrliti nju.


 Reći joj da neovisno o svoj galami ju obožavam. 

Tko je taj koga biste željeli da Vas probudi?
Je li se bojiš više jutra ili noći?

Gdje su ti tragovi?

(Moja I. kaže da te je vidjela na semaforu, u crnini i s ruksakom. Volio bih da sam bio na njenom mjestu tada.  Ili da sam samo mogao biti uz tebe, tada. Znaš, sa dubokim strahom ustvrđujem- da mi je sve draže, ipak, biti uz sebe. Ponavljat ću ovo. Naučit ću. Živ se čovjek na sve navikne, metaforo! )

16. 12. 2009.

x

nemoj mi zaboraviti, nekada, u snu reći, da me voliš. govori to svaki dan.

14. 12. 2009.

Ovo nemoj čitati. Ovo je nepotrebno. Ovo je nakon iscrpnog dana. Uz čašu.

Romantic worker has romantic missings.
Why does my heart...?Kad žena zavoli


Brojim i računam. Danas. I mislim o tebi. Kako bih volio da mi stvarnije možeš nedostajati.
Kako bih ti volio pokloniti pjesme. Kako bih volio da sam te mogao bolje upoznati. Kako bih volio da nisam zeznio. Da me nije puknuo ego. Jer mi značiš. Puno. Kada me ljubiš.


Muziku i čokoladu.


Poljubiti te. Bezbroj puta. 


Sva ljubav i svo nebo. Nije diskurs. To je onaj drhtaj. Kada te ugledam. Makar samo na fotografiji.

13. 12. 2009.

Odgovarati samo u prisustvu advokata. Živjeti na način i izvan kontrole.

Pružam im ruke. Da me maze. Da me vole.
Previše je smeća ispred ulaza. Previše. Kontekst je taj da ga nema. Mene nema kraj tebe,a tako sam htio biti pored tebe. Htio sam spavati i buditi se i spavati i buditi se. Piti te kave.Govoriti ti. Voljeti te. Lifelong.


Will my smile hunt you?

Samo sam slab. Samo sam usamljen- govori on, govoriš ti, govorimo mi. Govorim.
Mislio sam da će biti lakše. Ali onda prehlada, ali temperatura te uplaše. Ostaneš bez pokrivača. Sam sa svojom životnom groznicom. Treseš se. Zima je. Počinju snjegovi.

Sviđa mi se kako si živio. Odmah sam znao da i ja tako živim, samo mi je trebalo da prevedem. Zaljubljujemo se u slično sebi, u onu ili- najopskurniju ili, ako je sreće- u najidealniju sliku sebe.

Mi smo u procesu. A ja sam tu i dalje. Sutra ću te manje voljeti. Danas te previše volim.




11. 12. 2009.

Tvoji prijatelji misle da si luda. I štite druge ljude od tebe. I ti ništa ne vidiš. I ja te volim, unatoč.

Sam sa pisanjem.
Uvjeravam se da sve mogu preživjeti.
Zanimljiva taxi usluga. Priča o obitelji a ja o ljubavi i zapravo ne pričamo o istoj stvari.
Daje ruku za kraj.Dajem ruku za kraj.


Mislim da bih i tebe mogao voljeti. Često o tome mislim.
Kako srce možeš poklanjati svima. To je i upitna i izjavna rečenica.
U mom slučaju je konstatacija.

10. 12. 2009.

To: have a little faith

Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.
Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.
Oboje nas. Rebels with romantic souls.

Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.
Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.
Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.

Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.
Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.


Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.
Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?


Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.


Telefon joj je sada isključen.  I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.
Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.









07. 12. 2009.

SCENA:

ja ti govorim sve što sam ti htio reći sa svjesnošću da ništa neće biti.
ti kažeš: a što ako želim ostati?


Didaskalija: Ne znam da li bih to mogao čuti.
PITANJE: ŠTO SVE NE MOŽEŠ ČUTI?

Kada izgorimo

Kako je kada ti ostavljaš?
[ pohađam izvjesna mjesta i izvjesne ljude, autoritete ].
Sebi je bio rat. Bio je svoj brat, svoja majka, svoj otac. Traži tuđu ruku. Nije joj vjerovao kada mu je rekla da ne zna ništa o njemu, nakon 24 zime. Nije htio povjerovati. U puno toga on ne vjeruje.
Sada traži lijek. 


Srce mi je bijelo. Traži rukovanje sa suzama, ne zaborav već nastavak. 
Dajem boje prošlosti. Shvaćam važnost. Objašnjavam si.
Ali kako je bilo kada ti ostavljaš?
Nešto najpermanentnije. Nešto čega sam se najrađe sjećao.

Pogreška. Napravio sam ju hiljadu puta. Opet bih. Radi odlazaka. Svijet nedođije. Ne znam bez toga.
Ovakvi smo od kada znam za nas. Bez adrese. Šaljemo si ljubav. Ja se kajem jer me je umorilo.Da li da krenem s tim? Ili s nekim drugim znakom? Onim modrijim?


Ja i tvoja pepeljara. Dugo je bilo baš- sve što je potrebno.
Dugo se nisam htio oporaviti od tebe. Sada to vidim.


06. 12. 2009.

Stepenice iznad života

Izmoreni dani, s predosjećajima.
Napadaji koji traju i u idejama prihvaćene ljepote se vrtiš u krug.
Pomišljam na tebe kroz socijalne mreže. Želim te dodati. Znaš da neću. Ne isto.
Poljubim se. Uvijek se osjećam isto i uvijek tražim isto.
A ti? Misliš li na mene?
Some day soon someone smile will hunt you.
Volim te. Ti si moja muza. Moja Deneuve N´oubliez jamais
Čuvam te i ostajem. Obećao sam ti to. Bilo je reverzibilno. Jedna od najljepših zora.
Taj tvoj pas. Ti i Ja. 
Ne mogu tek tako ostati iza. U pustopoljini.

05. 12. 2009.

Iz razgovora o svačemu: Intervjuiranje prijatelja I.

Zlo je za nju nepravda.nepravda u smislu malteretiranja drugog koji to nije zaslužio. Zlo joj je rat.
Zlo po njoj nastaje iz neobrazovanosti, iz kompleksa, iz siromaštva. zlo joj generira kroz nedostatak pažnje, neprihvaćenost, kada prestaneš postojati za druge ljude, kada nisi istaknut, kada te se ne doživljava, recimo.

Najmističnije što ju fascinira je svemir. to je, kaže, čak jedina stvar.
O čovjeku svog života razmišlja kao o pronalažljivom. On će biti kao ona.Ona kaže da je kreativna, društvena, pametna, sposobna, emotivna, anksiozna.

Za nju su riječi moćno oružje za izražavanje i mijenjanje ukoliko ih se zna tako iskoristiti.
sigurno mjesto za nju su prijatelji.Svijet u kojemu živi moja sugovornica doživljava nepravednim, suhoparnim, a druge strane s užasno puno potencijala da bude lijep i funkcionalan. U zadnje vrijeme ona plače na neshvaćenost. 


Za deset godina ona želi osnovati svoj teatar u kojemu će sve biti dopušteno i želi imati novaca koje će dijeliti ljudima kojima misli da su neophodni i želi biti smirenija.

Sada se osjeća ludom i kao da je jako puno stvari koje je mislila da shvaća- zapravo postaje svjesna da ništa ne funkcionira tako.Pitanja koja želi da ju se pitaju, od ljudi, koja vole da je se pita: Što misliš?
Kada se taj odgovor, tvrdi, uvaži kao nastavak razgovora, a ne da samo prođe kao opservacija.
Omiljeno pitanje joj je: Što radiš?

Najgluplje pitanje joj, tvrdi- ne postoji, ma ne ne, kaže: Je li ti neugodno?


Voli ovu pjesmu: Manu Chao- Me llaman calle

04. 12. 2009.

Do you have yourown Hector?

Napadaji panike uz koje, dok traju, misliš da bi taj jedan zagrljaj ih neupitno i nepovratno rješio.
Moja I. kaže da to ovisi o osobi koja te grli. Kaže da ta osoba mora biti divna i ja joj vjerujem.
Kaže da je znala bježati od nekih zagrljaja. Nadam se da je uspjela.

Misliš da će ti srce stati, da ćeš prestati disati, da će te voda ugušiti, da si lud.
Onda netko uđe na vrata i ti pričaš o tome i kažeš i svima to kažeš. I svi kažu da znaju o čemu pričaš i ti im odlučiš vjerovati. Ali, je li stvarno znaju? Strah od straha ostaje.Freudovski, dakako.

Vrijeme pogoduje melankoliju. Društveni sustav hrani ove bolesti. Trebaju im slabi da bi ih uvjerili da znaju bolje i da ako popiju taj xanax, taj apaurin, kupe tu boju za kosu ili odu na to mjesto- će biti bolje.
Novac je faktor uništenja. Nastao je iz pohlepe, iz progonstva, iz zla, a zlo je moćno i razgranato- čitao sam jednog ateistu jednom. Prozivao je institucije, znate koje. Nevažna su navođenja.

Brinuti se- odgajaju te da budeš starmal, da zapravo ne razmišljaš, da odrađuješ i da umreš i da taj pokop bude skup jer je to garancija sigurnog puta, te duše, te osobe, tog tijela.


Ja se pak ne dam tim teorijama. Vjerujem da svaki put kada mi je loše je to zbog- ljubavi.
Ljubav je moj krvnik. Želim vjerovati da svaki put kada umirem, zapravo umirem zbog ideje, diskursa ma čak i paradigme romantične ljubavi. Manje je bolno tada.


Intelektualizacija emocija. Od idućeg tjedna ću to možda dokinuti. Možda ću tada okrenuti neke brojeve telefona. Stvarno, možda.


03. 12. 2009.

your language was in your hands and Im trying to understand

let´s put it this way.
sjedim sinoć u kinu i gledam Prije nego zaboravim Jacquesa Nolota.
U par navrata čujem rečenicu: On je kurva jer je bez mjesta i bez vremena i bez snova. Za snove nisam siguran.
U sjećanje mi se vraćaju Marquesove Tužne kurve tj njegovo Sjećanje na moje tužne kurve.
Najbolju je definiciju dao Ronald Barthes, parafrazirao sam ju gore.


Popraćena je i promocija Citomegalovirus Herve Guiberta. Sve povodom dana borbe protiv AIDSa. 
Reportažne misli mi padaju na pamet i sjećanja jednog dječaka od 30 godina i prizivanje uopće ideje straha koju on možda nosi u svojim kostima. Koju dobro čuva. Možda nikada više neću saznati gdje si. Čuvaš li onaj osmijeh. Živiš li život sa strahom u kostima. Znam da ti nije bilo lako. Šutnja.
Tišina. 


Bježiš li u ludila i kuda odlutaš? Je li me voliš?
Ja više ne letim nisko i vid mi je oslabio pa ne vidim zemlju. Ostao je moj odraz, u tvojim očima, kao mrak.
Želim da, želio sam da, kada te netko pogleda se i mene sjeti. Htio sam da se nosimo na dušama, da sam na tvojoj duši, htio sam da netko bude odgovaran za mene. Da vidi kako je to, a nije lako, ali neću više o tome.


Probaj me zaustaviti, molim te.


Jedno jutro prije deset godina. Bilo je pet ujutro.
Bio je dobar vjetar. Išao sam u neke luke. Živio sam život trenutka. Prije deset godina.
Mislio sam da ću umrijeti.


Prosipao sam zvijezde. Nisam htio stati na pola puta. Nisam znao. 
Litre vode pa litre vodke pa hrana pa nenovac pa posesivno srce i želim te gledati dok se ljubiš s njima.
Terapija jer je i to nekakav život. Priznaješ mi?

30. 11. 2009.

Dance me to your beauty with a burning violin

Zanimljivo je, koliko je teško naviknuti se na nemir. Onaj zreli nemir, onaj zbog novaca, kuća, struja, plina, zakašnjelih reakcija, nepripremljenosti. Mislio sam da ću uvijek znati mirno reagirati, s odmakom, procijenjeno.Ali ne znam i to je ta cijela priča. Ne znam sam. Sada su tu prijatelji, razgovori, čajevi, stručnjaci, knjige. Sam ni sebi nisi dovoljan jednom je netko rekao. Možda sada znam na što se mislilo.
Južina je donjela svoje društvo sa sobom. Anksioznost. Nesigurnost i Nemir.
Društvo koje se preklapa i u kojemu svako utječe na svakog. Povezanost je njihova snaga.


Sinoć sam presreo još neke adrese svoje emotivne mape, ti ljudi nisu više na toj mapi, nikada i nisu bili. Mislio sam da ih nisam označio. Sada znam da ih jesam. Ali nema pozdrava, ima samo poneki prazan pogled, onaj koji nije ni hladan, ni ljut, ni tužan, onaj bezekspresivan, samo pomalo umoran.
I onda uvijek isto pitanje za kraj: Or, was that just me?


Nisam siguran, jednom ću biti siguran. Sigurnost je moje nesigurno mjesto.
Ništa s tim, ali svašta zbog toga.I dalje te njušim i vidim u drugima. I dalje ništa s tim. Samo je takav dan.




Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in. 
That was the "and" and hopfully that will be The End. 

28. 11. 2009.

Stanice; Podlugovi i Ulice i Kuće počinju imati isto značenje. Uvijek te negdje čekam. Ja te uvijek negdje čekam. (repetitivnost je tu radi nemogućnosti vjerovanja, jedini racionalni element ovog ispisivanja)

Ljubav je maslinastozelena. Tek toliko da misliš da dvojnost opisa utvrđuje jačinu.
Ali ne. Mislim da ne. Ne utvrđuje.
(Radi prikladnosti momenata; za svjedočanstvo da jesam; zbog sebe prvenstveno;zbog tebe prvenstveno)
Who do you think about in your secret life? 

27. 11. 2009.

There is nothing you can´t do?

Već odavno smo bez glasa. Srcem se tješimo. Već odavno smo bez duše. Možda ni ona nije nepogrešiva. 






(vječnost kruga i još pokoja bedastoća. živi se. puno se živi. bit će bolje jer je uvijek bolje. vidiš. je li tako. sljepoća je nekada izbor. vrlo opasan, istina )


Empire state of mind- Jay Z feat Alicia Keys




26. 11. 2009.

Empire state of mind or will we ever be there?

Pogreška koja je objavljena. Prvi pravi gaf. Fino se živi, zrelije. Pogreške su nužnost kada dižeš nos k nebu. Volim nos u nebu. Nova frizura i novi dejt. Nova šansa. Noviji poslovi u glavi i nove ideje za radionicu. Smeđi šal i kožna torba i razmišljanje o novom tekstu i šetnja Zrinjevcem. Ustvrđujem: Volim Zagreb i svoj empire state of mind koji nije u okosnicama Zagreba. Onda je lakše voljeti.

Kada se makneš iz granice.
Moja najočekivanija osoba je i dalje najvoljenija, moj pravi izbor, moja pogreška i moj uspjeh. Sve u jednom.(Your eyes inspire me. Thank you for that.) Nekako će se razrješiti i financijska kriza, vidim tragove u tragu i vidim obećanje budućnosti. Sve je u mijenjanju, a moja perpektiva radi akrobacije kao i moje srce. Ja dišem. Ja flertujem. Namigujem i smješkam se i odlično se zabavljam pri tom. Volim ovaj kroj u kojemu sam.
Osoba kojoj sam obećao i ponudio rehabilitaciju odnosa je izgubila svoju ulogu. Moja redateljska palica se opredjelila za sretniji život, za ugodne i čiste ljude, punih srdaca i jasnih potreba. Ili to s nama ništa nikada i nije bilo. Netko možda zna više. Ja nisam taj.

Putem srećem zabranjene gradove i ljude koje sam poništio, ljude koji su me poništili. Namiguje mi. Namigujem im. Ljubav ne smije biti politička strategija. Kod mene stvarno nije. Bila je. Start spreading the news- Im gonna be a part of it. You can do it too.


Što želiš? Želi štogod. Samo nemoj zaboraviti.
Hvala ti što te volim, što sam te mogao voljeti i što te želim voljeti.
Cheers darling!

22. 11. 2009.

don´t explain

Sloboda daje nove šanse, a kada se približiš idealnom stanju izmjene se ponašaš kao da si u braku, kao da se razvodiš, kao da ste na sudu i kao da dijelite sve što ste stekli. Poznato?


Sjedim u jednom od svoji mrakova, sam, za druge izgubljen. Ona mi je rekla da tamo znaš sjediti i ti. Mislim da sam te čekao. Mislim da sam htio da dođeš. Netko drugi, iz 1989. pokuca. Na ona vrata koja sam mislio da su zatvorena ili zaključana, na ona imaginarna za koja nisam bio siguran da postoje.
I priča, poklanja i cvijeta i izmiče svima drugima oko nas i kaže da bi, da može, da hoće. Ja kažem: I ja isto.
Idemo sa svim na sve. Idemo- mi. Kaže da ipak neće večeras, da bi sutra pa sam sutra nazvao i pitao je li to ono sutra od jučer? Kaže da nije, ali da će biti ono sutra, ono neko drugo sutra, ono opće mjesto. Poslije nisam zvao.

S čistom namjerom sam se javio i drugoj najočekivanijoj osobi, pita me hoću li opet biti psycho.
Znam da se nećemo sresti, makar je sljedeći tjedan kao rezerviran. Htio sam reći: Ja mogu i cijeli život rezervirati. Možeš li ti? 

Odgovor znamo.

19. 11. 2009.

you ain´t got to be so blind

Majka priča o svojim snovima. Uvijek su se ticali njega, čak je i u snovima imala iste zahtjeve i isti ton. Sada to vidim. Kaže da ga je samo četiri puta sanjala, od kad ga nema. S nama.
Pita me za moje snove, u vezi njega (došlo mi da joj kažem, da bih volio da je još tu, da je uvijek tu, da su oboje uvijek tu, u tom svom vremenu, kakvi god, s kim god, samo da su tu). Rekao sam da rijetko, da ga rijetko sanjam, da se družim sa svojim starim prijateljima i da sada moram ići. Spominjala je spomenike, nadgrobne i slične stvari. Teže sam zaobišao tu temu. Ipak je stvar morala i ukusa, u njenom svijetu, za nju, spram svega u što je vjerovala. Stabiliziram tekst. Ili samo misao.

Cijeli dan u čišćenju s kamilicom. S knjigama. Želim da sada pozvoni. 
Preporučam: Telemahova odiseja 

16. 11. 2009.

Mogu li postaviti pitanje?

Mislim na tebe. Učestalo, kao i prije. Toliko učestalo da ću početi pisati stabilne, suvisle forme.
Da se svidim i drugima, ne samo tebi ili obrnut je ovaj redoslijed? Naravno, rečenice su proizašle iz frustracije.
Rodili su mi se novi planovi, nove ideje, u kojima po prvi put jasnije vidim samo sebe, samog sebe, na pruzi, u vlaku, s knjigom, u noći, u baru. Moglo bi tu još doći poezije.  Želim od svog života napraviti poeziju. Sasvim pristojna želja, zar ne?

Onda dok hodam mislim da ću pasti u nesvijest. Možda jednom i padnem.
Ali kada sanjam, kada budan sanjam, tada te nema u tim snenim mislima. Je li to znak?
Jedem mandarine, pišem mejlove, pijem čajeve, čitam knjige i slušam TvojuNašu muziku.
Onda ništa od toga ne radim. Onda sam s ljudima, tamo se uvijek smijem i pričam ili tugonjavim, dakle- gnjavim. Onda budem sam, tada bude i tišina sa mnom, dakle ne budem skroz sam, tada nema muzike niti hrane niti vode jer sam tada u kadi i jer i tada mislim na tebe.


Upoznao sam zanimljivu ženu. Ima onu zdravu majčinsku energiju, čistu, toplu i pametnu. Suvisla je i izgleda mi kao moja Lucky Star. Osjetio sam to odmah na početku, čim je ušla kroz vrata i predstavila se.
Ponudila mi je i obećala mi je život koji čekam već dugo, koji ulazi u moje snove, koji je- moj san.
Moj život je dakle, da skratim- postao odnosno daje nagovještaj da postane- moj san.
Da li to znači povezanost sa samim sobom? Po prvi put mislim da mogu reći- Da!
Samo naprijed. Ne muči se. Ne gledaj me. Odavno je sve jasno, zar ne?

14. 11. 2009.

čekajući. sjedeći. stojeći. pišući.
u mislima. u mislima si mi.
a sa svim.
a bez svega. rađe bih vjerovao.

09. 11. 2009.

Komadić koji (je) nedostaje/ao

 Osjećaj da moram još nešto reći o tome svemu.
kao npr. ja se s tobom osjećam najpripadajuće. Najslobodnije. Najzavezanije.
Da se pitam zašto Ti? [ISJEČAK: ti si najbolje što znam]
Jesmo li se dvadeset i pet godina samo uvježbavali za život?

Je li sada kada se ukazuje prilika popravka (vlastitost) sam opet u stanju izjebati i zajebati, ohladiti ili raskuhati druge? Sretan što te volim. Sretan što jesi. Što jesam. 
Jutarnje kave su uvijek iste. Danas bez cigareta i bez odluke o imanju. Mamin telefonski poziv.
Polumrak i Nina Simone. I Wild is the wind.
Poljubac u snu. U glavi. U ideji. Sanjam. Nije dugo trebalo. Trebala je injekcija. 
Divota je. Kako stvari prestanu biti pustopoljine. Kako nekada ne treba vjetar da pročisti stvar. Kako nekada kiša zna biti tako topla. U novembru. S 2c.


Smiraj. Je došao.





~ Povišeni su standardi mom životu, htijenjima ~ Ja. itd.



////do we belong to what we are hanging on to////

07. 11. 2009.

Beauty and the beast syndrom

 više volim besciljnost, tjeskobu, promišljanje, apstinenciju, dosadu, nihilizam, odmak, ne imati što reći, nerad, lijepo ponašanje, odvratnost, jazz, stalno radno vrijeme, oprez, sjetu, obiteljske posjete, sovjetski komunizam, razboritost, suzdržanost, korijene, tradiciju, kantautore...


sa mnom ste deset mlađi, samo ste sa mnom opet- Vi.
Dok te ljubim mislim na tisuće drugih, empatično varanje. Ono: gledaš zvijezde, svoje neostvarene želje, fantazije, kino snova, kada je sve prošlo, ono najgore. Što ću si još prirediti?


Tražim nešto lažno, umirujuće, bijeg od struje, od vode.
Biti princ i biti vila. S nogama punim avanture. Parafraza stihova. U tvom srcu još ima mjesta?


Mogu li računati na sebe?
Uz kremu za bore se osmijeh vraća? Samo sam uz tebe mlađi deset godina. 



06. 11. 2009.

Za sebe. Učiniti. Jer je to o.k.? [ Sklopiš oči, što je bilo- bilo je] Važno je da je - sve kao Prije?

Da ne bi došlo do sna u kojemu vi odlazite od mene, ja ću se pokupiti. Uskoro i to planiram.
Vidim ta dva kufera i oblak iznad glave. Kao i uvijek, do sada. Kada pričaš, a ja šutim (makar je obrnuto).
Nagađanja. 

Kako spavaš? Reci mi da nikada. Reci mi da "zauvijek nikada". Iz onih dječjih inhibicija se teško maknuti. Kada kao dijete pitaš: "Je li ovo za svaki dan?" 
Tražim vezivanje dok se zauvijek odvezujem od Njih. Dok tražim smisao.
Ali ne znati što osjećaš? Kada je sve osuđeno na kraj?


kao bazično: Zašto pada kiša? Zašto kiša ne prestaje padati?
Teško dijete, koje je teško prihvatiti, koje moraš pustiti, da radi, da bježi, dok ona krivo razumije, dok ona misli da žele isto, da on mora željeti isto, a dok on misli da je sunce i da ne želi gubiti dane. 

03. 11. 2009.

Ni malo ni ništa i onda u krug jer je takvo savršenstvo s tobom

-------------------  --------------------------- ----------------------- ----------------------------- ------------------------- ------------------------------

lako je reći da je novi početak stigao ili da je ovo samo nastavak ili da ima poruka.Ja doista nisam mjesto od kojeg ovaj put mogu krenuti ili bolje reći želim. Meni je sve strano. Dok se vozim tramvajem i čitam Bretona, ja najistinskije živim njegovu sobu i njegovu Nadju.
Onda ipak kada sam ja u sobi sa svojom Nadjom, ja ništa ne izgovaram i ništa ne ispisujem, a da već nije bilo prejudicirano..


Ovo je dio gdje se opet ogledam ili gdje se odgledavamo sa smješcima i punih srca i sa sumnjom i to je opet onaj trenutak gdje želim ostati zauvijek, ali je to opet onaj trenutak koji završi već na primisao o vječnosti. Vječnost za nas ne postoji, ljubavi.

Dođe mi da te zamolim da napišeš nešto o meni, da kažeš sve, da te povedem u onih čarobnih osam navečer i kažem da je osam navečer i da je večera na stolu i da nas sve čeka, opet.
Nimalo pravocrtna koherentnost, je li tako?

01. 11. 2009.

~ This has been going on too long ~

send me a postcard from everywhere. Have you ever been suicidal?
Divna prijateljica mi je rekla da neće se sve u životu vraćati. Neće uvijek biti sto prilika.
Da kada se radi o ljudima- ljudi su ti koji daju priliku, to ovisi o njihovom karakteru.
Tvoj karakter je očito ulašten. Ever since I can remember you.

Čitati Bretona, raskidati i pokretati prijateljstva, zbog umjetnosti.
Čini mi se da sam za našeg odnošenja igrao ulogu sablasti. Htio sam da naš odnos bude neizbježan, a sada kada je prošla godina, sada kada su prošle godine, sada kada pričam s više njih, o više vas, a o istoj ulozi koju sam vam dao. Sada kada je svemu došao kraj.

Tvoje oči boje paprati. Boje meda.
Na dan mrtvih početi i umrijeti. Na dan mrtvih obilježavati. Kada ću te maknuti iz opće simbolike?

Per Q

danas je godina dana od nas.
za nas, da kažem.


jedna od naupečatljivijih noći. hvala ti.

30. 10. 2009.

naša noć za tuđi dan.

uz tebe sam svašta vidio. onda više nisam ništa. onda je stalo. onda sam želio da se nastavi, nekada, nekako, bilo kada, bilo kako, ali da je već sve od početka osuđeno na kraj?

htio sam sve sačuvati, u vezi nas. možda danas (povodom petačke simbolike) želim neke druge stvari, ali nekako nisam siguran da išta želim. kao fino mi je ovako kako je. skoro pa ne mogu vjerovati da i to ispisujem. sutra su ručkovi. s m.a.m.a timom, pa s mamom prijateljice, pa eto- skroz drugačiji dan..

ne čujem da išta govoriš o meni, niti da išta primišljaš. više te ne osjećam. samo slušam muziku, kupam se i nešto koketiram sa metadogovorima. naša priča je bila moj trag do mene. da opet ne kažem- dok traje dobro je, bez obzira na tuge koje osjetiš, svako malo.

Sve to dođe- kao dobar dan- kao da si nečim začaran- što je bilo, bilo je- važno je da sam kao prije- itd.
Ne podnosim ozbiljnost neradnika. Istinski ih ne podnosim. Dapače, gade mi se. Dobro znaš što je stvarnost?

Mijenjao sam te noći. Sada nekako to ne radim. Vidim relaciju svog kreveta i radnog stola, vidim knjige u pozadini. I čujem muziku. Koju biram. Vidim tu ravan o kojoj zadnje vrijeme pričam. Jasnije je, da kada ne želiš se sve počne događati, da kada pustiš se vrati. Čudan zakon prirode. Ne razumijem ga u potpunosti. Ne sumnjam u intenzitet koji me je prije vodio. Samo primjećujem da nije potreban.

~ netrebanje ~

Pisati i kada nemaš što za reći. U interpretativnom nagonu- objašnjavam baš sve, samo što se baš sve ne može objasniti- niti kolokvijalno, niti znanstveno. Nekada se nema što za reći. Nekada je samo praznina i unthrilled pozicija jedino što imamo. Da ne ogulim- to je u redu!

Razmišljao sam o pitanjima koja bih postavio, sada kada bih ponovo, te sreo, bio u situaciji, sve te reperkusije zadovoljene- kada bi bile. Pitao bih te da, ako ti se da naravno- mi pričaš o meni. Ne zbog ega, već zbog mirroringa. Zbog ogledanja. Zbog objektivnosti. Onda i zbog ljubavi.

Hoćeš li ikada to moći? Dati mi vremena za mene?

Pritom sam svjestan da nikada više neću ni tebi, niti drugima dopustiti omalovažavanje moje odluke o izmicanju u razgovoru. Neću dopustiti da "pojednostavljuješ" moje osjećaje, moje misli, moje uvide. A jesam, radio sam to, iz pristojnosti, iz vjere u jednakost, iz ovog ili onog. Sada je tome rečeno Ne.

Ništa s tim. Obraćam se sebi. Na playlisti su Fugees. Slušao sam ih davno davno. S ljudima koje sam tada obožavao, koji su bili moje ikone, moji superheroji, moja srca. Koji su sada daleko. Nemoj misliti da je ovo tragično. Veselo je, dapače. Čisto je, istinito.

Kasnije sam upoznavao slične. Uvijek biramo slično onome što smo odavna birali.
Kada jednom sve ovo bude. Kako je ono išlo?http://www.youtube.com/watch?v=ighu4gGlaUE&feature=fvw

Moja ljubljena kaže: Treba poduzimati. Treba odlaziti. Treba se vraćati, nadodajem.
Kažem joj da ju volim, mislieći pritom i da ću možda ipak nešto napraviti u vezi "toga svega".


I felt all flush with fever.

I felt that you were reading my letters.



27. 10. 2009.

~ ti si sve ono o čemu nikada nisam sanjao, jer nisam znao da mogu. da postoji ~


Odlično jutro. Kava, doručak, bez pritisaka, s čekanjem na posao, koji će krenuti.
Sinoć sam, prije spavanja, pisao planove za danas. Sada ću ih pokušati realizirati. Napisati još dvije kartice teksta o Telemahu, dati ga na lekturu, i vidjeti što će mu se dogoditi.

~ Nisam više onaj od prije ~

Druženje od sinoće me ispunilo "pozitivnom" energijom, prvo s Amirom, onda s Igorom i Kazuko i Vinkom i preslatkom Ivicom. Sve je nekako bilo nesputano, čisto i mirno. Razgovori o svemu.
Uvijek moraju biti o svemu, da bi mogli biti jedinstveni.

~ činilo se kao da će ga stid nadživjeti / pije tablete za spavanje /ne radi ništa novo / razmišlja o tebi / kako bi volio da mu opravdano nedostaješ / kako ga to stavlja u poziciju gdje vidi da mu nitko nije trebao / svo ovo vrijeme / opet se želi maknuti od patetike /od svoje nutrine / za sat vremena je tada, trebala biti emisija o njegovoj predstavi ~

24. 10. 2009.

sve dok traje, dobro je, i ima smisla. sve dok traje. sve dok traje. sve što može trajati. ne gasi me.

kada sanjaš nadam se da tiho dišeš. nadam se da sam tvoje sunce i nadam se da me nećeš ugasiti.
nikada se nisi normalan javio, srđane.

mislim na tebe svaki dan. što god ono drugo ja- mislilo o tome.
želim da se smiješ kada me sanjaš. sanjaš me?
još sam tu.

I neću gubiti. Ne više. Ne kao tebe. Nikoga više. Trudit ću se. Naučio sam.
Od nas sam napravio urbanu bajku, za papir, za film, za teatar, za muziku. Ne za život.
Još sam tu, ne gasi me. Molim te.

Zašto se ne usudim reći ništa. Preko dana?
zbog manje ljubavi prema suncu. zbog nepromišljenosti. neću više gubiti dane. čekajući.
neću.

23. 10. 2009.

Beskrajno mnogo nade samo ne za nas. M. B. kao

kada. kada.kada. kada
kada me voliš.
kada me kada me.


Divan prijatelj i uzor je ovo priložio. Za mene. Volim istine. Kao sada ovu:

"Naravno, razumijem. Beznadni san bivanja – ne nalik na, vec bivanje. Svakog budnog trenutka, paznja. Ponor izme?u onoga sto smo s drugima i onoga sto smo kada smo sami. vrtoglavica i stalna glad za eksponiranjem, biti vidjen kroz, mozda cak i odbacen. Svaka modulacija, svaka gesta laz, svaki osmjeh grimasa. Samoubojstvo? Ne, prevulgarno. Ali, mozes izabrati da se ne kreces, da ne govoris, da ne bi lagala. Mozes se usutkati iznutra. Tada ne moras igrati nikakave uloge ili ciniti pogresne geste. Ili tako mislis. Ali stvarnost je dijabolicna. Tvoje skrivaliste nije nepropusno. Zivot se probija u njega izvana i prisiljena si reagirati. Nitko ne pita da li je istina ili laz, da li si orignalna ili samo fasada. Takve stvari su bitne samo u kazalistu, a i tamo rijetko. Razumijem zasto ne govoris, zasto se ne kreces. Razumijem. Postujem. Trebas nastaviti s tom ulogom dok je ne odigras do kraja, dok ne izgubis interes za nju. Tada je mozes ostaviti, kao sto si ostavila i druge uloge jednu po jednu. (doktor)"

22. 10. 2009.

sexy chats / no real life / no nothing, Yet

promišljenost podrazumijeva prilagođavanje.
nužno je za opstanak.
posao koji manje želim, manje ali stalnije ponude, manji ali stabilniji karakteri.
[iz : naznake budućnosti?!]
I gluma. I rad na sebi. I režije. I druženja. I svjetla. I objavljivanja. I planovi. I rokovnici.
I bez tebe. Bez značajnog. S pomacima.


Došao sam zbog Vas.
Po djetinjstvu se čovjek poznaje, kao po jutru dan.

20. 10. 2009.

nostalgia is not what it used to be

uz lily allen. radim svoj posljednji dan u multimedijalnom institutu, ali nadam se ne i s njima. 3 pune godine su donjele svoje. Navike i ljubav. I iskustvo.
Novi kriteriji i novi kriteriji.

Teško će sada biti odstupiti. Pokušat ću se što duže zadržati.
Strahujem od komercijalnog. Strahujem od intelektualne prostitucije. Od te energije.

no love. no inspiration. razmišljam o radu za 30s.
kao: SRPSKO HRVATSKI GOVOR. za ex yu zemlje. Naravno,queer priča.
------------------------------------------------------------------------------------

you are supposed to care.

17. 10. 2009.

We were!!! Never more than a dream! Brief as Summer or spring!!!!! Sweeter than anything!!!!

sa srcem bez boje. njušim krv.

uvjeravam da mi je super, kaže, ali ti, ali ja nikada neću moći biti kao oni, o kojima pišeš. mislim da je vrijeme da konačno i ovo kažem: Oni su bili samo maskota, domet mojih fizičkih potreba, najviše su se uklopili u settings ideje. Nisu bili autonomne zone i nikada nisu govorili prave stvari. Smrt čovjeka. U inkarnaciji ta dva tijela. Govorim o samo dva tijela.

_____________________________________________________________________________________

[iz interviewa s Derridom ]:

Hoćete reći da ne želite imati identitet?

Želim, kao cijeli svijet. No dok se okrećem oko jedne nemoguće stvari, kojoj se nedvojbeno i sam opirem, ono ''ja'' sačinjava samu formu otpora. Svaki put kada se taj identitet navijesti, svaki put kada me neko pripadanje okruži, ako tako mogu reći, netko ili nešto mi uzvikne: pazi, zamke, uhvaćen si. Bježi, spašavaj se. Tvoja obveza (engagement) je drugdje. Nije mnogo originalno, zar ne?


__________________________________________________________________________________


samo ono. što je iza nas ostalo.

15. 10. 2009.

s tobom smo svi mi oduševljeni. brzo. dođi brzo.

par emotivnih invazija. par sličica nas. tebe.
onda odustanem. zvoni mi telefon. računi. struja. pričuva. srce mi zastaje. ostajem pogubljen u prostorima tame. rolete su spuštene. pomislim kako bi bilo sjajno da si slika. da te imam i gledam i pozovem, nakon ponoći. nikada nisam, osim onda. onda opet odustajem. strahujem tvom Ne. ostajem sa svojim željenim Da, u snovima.
kao volim te, kao trebam te.

DUGI PLAVI BROD SJENA...PLOVI [emotivni presscliping]

zaboravi, pusti. oni nisu u publici. oni neće biti u publici.

glas. radit ću na glasu. radit ću na izgovaranju.
primjedba za uvažiti: Danas nisi bio tu. Nisi prisutan.
Okosnica je svih mojih osvrta. Tuđih o meni.


cvijet od najmanje očekivane. komentari od toga da je sladunjavo do tog da je slatko, dosadno, bezveze, super, da je genijalno, da je fino, da je mirno. da mi je glas radijski, voditeljski, šerbedžijanski, isforsiran, napukao, bez da znam reći S.

Intelektualno sam obogaćeniji. Rečenice poput:
Čovjek nikada nije potpuno slobodan.
Smrt nas prati u stopu. Sjedi sa nama za istim stolom. Nema povratka u životu.

Suradnik kaže- Zaboravite Brooka, došao je S.!
UN akademija je krenula. Simpatični i dragi ljudi, svi sa statusima, priznanjima, odlikama, ozbiljni, potšišani, okupani. Odlična promjena. Pričamo o pravu, o obavezama i odgovornostima. Tu sam gdje sam htio biti. Oni nisu u publici.Opet.

glumiti znači i spavati.
pop situacionizam me drži. stvar se događa samo jednom i nikada više.
rijeka se ne može vratiti na svoj izvor.

ljubavi ima.

09. 10. 2009.

[ samo ]ODGOVORNOST [samo]

Ovo što radim je jedino što mogu sada raditi. Događa se samo sada.
Sveti dijalozi koji rade, kako bi to jedan prijatelj rekao: Improsvjetljenje.

Prestani biti zaljubljen u sebe. Počni se voljeti.


Poezija kao golo tijelo. Golo tijelo- dugo ne prihvaćaš, pa onda počneš, za javnost, za pare, za umjetnost, za ljubav. Za poeziju.-

Uz pomoć mojih super herojaja sada mogu reći, i zahvaliti se na podsjećanju: Da ovdje ima nekoga tko se brine. Da sam to ja. Da sam odgovoran.
Da ne prozivam, uređujem, zahtjevam, očekujem, prijetim.

A odluka je u ovoj strofi:

no handsome stranger,heady danger drug that I can try, no ferris wheel,no heart to steal no laughter in the dark no onenight stand,no faroff land no fire that I can spark mmmmm,mmmmm now I find I´ve changed my mind. This is my religion.

08. 10. 2009.

*pobjeda autentičnog*

Godine lavova, vina i makova.
Rođendan je prošao. Uz razne presumpcije. Uvijek na svoju novu godinuvolim povući crtu i reći što sam napravio, što želim, koje su cijene, koja je žrtva.
Odavno smo bez glave pa se srcem tješimo.

-----------------------------------------------------------------------------------
Iz važnog razgovora sa svojom lifecoachericomprimjećujem da sam i ja, kao i drugi, odavno u ulozi žrtve i krvnika, da biram one s kojima nemam ništa zajedničkog, da tražim nemoguće, da tražim ono što ne nude, da ih optužujem za nešto što nisu, da se ljutim, srdim, odlazim i ucjenjujem. Prebacujem odgovornost.
[O amnestiranju ovdje nema riječi. Njihove priče su njihove priče. Neka ih oni pričaju.]

------------------------------------------------------------------------------------

Uviđam da sam napravio ogromne pomake u radu na sebi, sa sobom, o sebi.
Promijenio sam kut gledanja pa su neke stvari pale s poda na plafona, s plafona na pod. Nije bilo lako. Neće biti lako.
Odgovornost je i na onome tko se usudi pitati. Treba paziti da ne budeš lakomislen, ili što je još gore- samorazumljiv. Ali, jednako treba se čuvati jeftinog.

----------------------------------------------------------------------------------

Budi moj gatekeeper.Dok preuzimam ulogu. Novu, svježu, ozbiljniju.
Sada sam ipak 24g.

-----------------------------------------------------------------------------------

Voda se nikada ne vraća na svoj izvor.
Močvara@13. i 14.10@ Velika dvorana Jedinstvo

05. 10. 2009.

[ this must be IT ]

10. mjesec kao moj mjesec. Istina je, nekako mi je uvijek bio posebno drag, još od škole. Bio je period kada te nitko ništa nije pitao, u zrelijoj dobi je kretao faks, a danas evo- radim na predstavi, primljen na akademiju, završio dva odnosa, dobio plaću. Moja baba bi rekla: Još samo da se oženiš i bit ćeš najbolji.

Iz uranjenog poklona sam dobio ponajbolji citat iz Nasljeđa gubitka:

"Željeli su svako proturječje koje su im pružali povijest i slučajnost, svako koje su naslijedili. Ali, daleko, samo onoliko koliko su željeli jasnoću i nedostatak proturječja". [iz poklona prekrasne Anete povodom mog rođendana]

Predivno.


Potom sam odlučio se pozabaviti popularnom psihologijom, odnosno presjekom te "misli"kod Malcoma Gladwella u odnosu na sve druge, sa sličnom tematikom.

Za rođendan mi kreće proba za predstavu koja će svoju premijeru doživjeti idući tjedan. Lijep poklon. Mene meni. Jedini pravi.

04. 10. 2009.

hipi-shizik-metafizik

velika spoznaja: shvaćam da su sve moje priče, oko kojih sam se uzbuktavao, gorio, bolio i umirao- završile.
sud je donesen, a ostao sam sa hrvatskim sudovima. pravim, i sa imenima i računima.
ostalo je sve doneseno van moje obrane. ja sam šutio.

čekajući na nove iskre. čekajući na nemoguće.

koncert ramba amadeusa me vratio u izvjesnu vrstu harmonije. one o kojoj je teško govoriti, one kojoj je bezuvjetno razumjevanje glavni trigger i link-.

tu sam gdje jesam sa ovim svim što me želi.
nazvat će se već nekako.

03. 10. 2009.

Ne Znam Što Da Ti Kažem [nisam te mogao ni voljeti više]


nekako je završilo. nekako su čistija buđenja.
ja nikada ne bih stao da me se nije zaustavljalo. kočilo i branilo.
samo sam htio ostati, a sve mi je govorilo da odem.

----------------------------------------------------------------------------------------
zaljubljujem se u pretjerivanja. vlastita. sopstvena. zauvijek.

Jedan od statusa kaže: I really want you .. (to) make me forget .. I’m just like everybody else.. When a cartoonist finds himself in a wild alternate world, he has only his own creations to help him, or hurt him in his fight to get back to reality.

Hipotetsko pitanje: Da imate pravo na posljednju želju...

02. 10. 2009.

Sv. Ljubav

"Sve što radim posvećeno je Karlu, ali se to najviše odnosi na promocije novog albuma. Vrijeme ne može utjecati na moju ljubav prema njemu i nema lijeka za neke stvari u životu. Ranjena sam i ostajem ranjena zbog njegove smrti, ali ga još uvijek volim i zaljubljena sam u njega. Divno je što vrijeme neke rane ne može zaliječiti"- rekla je Josipa Lisac povodom svog novog koncerta. Ono što je divno je vjerovati u istinitost te izjave, unatoč i zbog.

U druženju sa divnom prijateljicom, sada majkom, shvatio sam da je predivno svoje snove, svoju ljubav, energiju i srce davati jednom mladom savršenom životu. Jednoj čistoj energiji, toploj, naivnoj, nasmješenoj. Poželio sam biti otac. Uz svo divljanje koje je mala priuštila, uz svu potrebu za pažnjom- shvaćam da je to ono što je vrijedilo čekati, da je njene, život moje prijateljice, ipak- sada ispunjen. Uz turbulenije, vatru i led. Smisao je ušao u život. Nikada ovo prije ne bih pomislio, do evo jučer.

Onda sam ih otpratio. Bio sam nekako prazan. Vidio sam da moji problemi, bez vrednovanja, su ipak bezvezni. Život je napravio plan za nju. Sada čeka na mene.
jutros sam se probudio sretan. Ima smisla.

To je ta tiha snaga, sveta ljubav. Predivno na koji je način inspirativna.

01. 10. 2009.

Ključni dijalektički trenutak večeri: Ja ne želim ništa čuti. Ja želim reći.

Možda se netko uz nas osjeća nedoraslo?
What you waiting for?- kao paradigma pop kulture.
I say: One day in time.

http://www.youtube.com/watch?v=QpVAVYlF7so&feature=related

Novi tekst u Zarezu. Novi četvrtak.

ps: To my dear: kompromisno stanje je dok ti ne želiš vezu, a ja prijateljstvo- sex. jednom tjedno u isto vrijeme, na istom mjestu, bez riječi.

30. 09. 2009.

*ne znam što bih ti rekao*


Iz: nekada davno napisano na papir. zaljepilo mi se za prste.

mislim da je danas glupo pričati i iznova stvarati svijet koji već postoji i s kojim, uzgred rečeno, je malo ljudi zadovoljno.

No, uvijek pričamo. O onome što volimo, poznajemo, mrzimo ili moramo.
I ja krećem tim stopama. Volio bih govoriti o strašnim slučajnostima kojih je, ovaj život koji poznajemo, pun.
Kao na primjer, onaj dan. Sjećam se, probudio sam se u onoj svetoj nedjeljnoj tišini, iako je bila srijeda. I iako se taj dan od mene opet očekivalo- sve. Ili sam to samo ja očekivao. Nevažno.

Ustao sam se kao kada se kompjuter "diže" kada ga upalite. Prvo mora prepoznati sve što ima u sebi da bi krenuo u pogon. Takav sam i ja bio, svaki sam dan iznova, sa ciljem "prihvaćanja" života, vlastitog i jedinog, razmišljao o svojoj nadrealnoj prošlosti, njemu, njoj i velikim rozim oblacima snova koji su čekali na svoje rođenje u Stvarnom životu.

Tada bi me uhvatila panika. Strah. Glad. Znoj. Žeđ. Najgora tj. najbolja je bila svijest da sam sada- ipak sam, "da sve što mi se događa je stvar mog odabira"..itd.

I od toga me često, stručno psihosomatski, me boli rame ili se koči vrat. U izlistavanju stvari koje su morale biti izlistane bile su redom: tatina smrtna bolest, mamina neuroza, besparica, sp, fakultet koji mi je dosadan, potplaćeni posao, dosadni ljudi, gluma..Sve sa svojim potrebama, željama i pozdravima.

Katkad histerično smiješno, još češće tragično i dementno.

Biti pribran i pristojan. Biti učtljiv, razgovorljiv, susretljiv. Biti svoj. Tih. Po potrebi grub. Nisam. Jednostavno nisam.


I dalje plačem kada prepoznam sebi sličnog, u filmu, u knjizi, na ulici. Čemu to samosažaljevanje?

Imam li, realno, uopće toliko materijala? Ili je to samo jedna od onih društveno nepoželjnih, a zapravo u umjetničkom svijetu vrlina...ili slična, medicinska dijagnoza?

Mazohist? Mrzim ta privatna pitanja, postavljena kao dogma Jesi ili Nisi? Sve u što ne želiš vjerovati, ali i sve od čega se želiš maknuti.


Više mi je puta, više njih, nasamo reklo: Ne znam što da ti kažem. Vrlo često je to u mom poimanju bio kompliment mojoj veličanstvenoj i neprikosnovenoj osobnosti. Mojoj unikatnosti. Mojoj pojavi. Sve naravno, do trenutka, dok to nije isplivalo kao mana. Baš kao velike junakinje crnobijelih filmova sam pukao, klečao, pijo.
Stranci i tužna muzika nisu najsretniji lijek. Potom koferi i odlazak. Kupio kartu i vratio se tamo od kud sam jednom došao. I tamo je postalo lošije, gore, tužnije.


Sada se vraćam: u tišinu i hladnoću. Da, tamo od kud sam jednom otišao, u kratkim intervalima.

Od ovoga jedino možeš poželjeti napraviti djelo. Nešto poput klasika. Ne znam gdje leži snaga za to. Čini mi se da sva velika djela, da svim velikim glumcima, filmovima, slikama fali baš to. Preslik života. Čini mi se katkad, da baš kao što je i Oscar Wilde rekao- je sva umjetnost nevažna.

Da sve ono što se događa u životima, ono najvažnije, najsmiješnije, najbolnije se nikada ne može prenjeti. To uvijek ostaje u tom međuprostoru, u tišini, opet ju moram navesti. U onom bespuću unutarnjeg. Kao još jedna točka. Kao još jedan početak.

Biti nadmoćniji od svog favorita. Ponovo se rađam. Od sreće se isto plače.
Duše se diraju, dok tijela umiru. Tiha snaga koja sna uđi ispod kože.
još jedna negativna recenzija mojih postupaka u zadnjih nekoliko mjeseci.
kaže/ kažu da sam "odjebavao". ja pak, ostajembez riječi.
od nekada uvijek izgovorenog do nemogućnosti izgovora.
kao da nemam misli i kao da me nema tu. samo praznina i izoliranost. samo jedno veliko bezperspektivno. skoro pa glad, žeđ. I osuda. Prisutna i sprovedena.

nova kolumna. svaki tjedan novi tekst

http://e-muskarac.com/prirodna_povijest_homoseksualnosti

*više te nikada nisam vidio, a kamoli često
*nikoga više ne vidim, ponajmanje sebe, i svo to lažno nadanje. onda kada nema vraćanja. a zapravo želiš reći: čekao sam te, a ti...
koja praznina.

nosiš srce na dlanu. uz duga maštanja.

29. 09. 2009.

And I crashed down, and I tumbled but I did not crumble

polako shvaćam da je bilo ičega, to bi bilo rečeno, a ne nešto poput onoga da ispada nekako nevino i sveto: kao, čuvam sve tvoje poruke, kao neću da se ponavlja isti obrazac,kao rekao sam hiljadu puta ne na dvijehiljade načina.

teško mi je priznati da sam pogriješio, previdio, ustrajao na nečemu što me nije htjelo. što sada moram reći da sam odlučio stati s tim, čemu više ne znam ni ime, osim opisnog pokušaja: htio sam pokazati da mi je stalo, pokazati potrebu za povezivanjem unatoč i zbog stvari koje su nam slične, zbog pretpostavki- nisam dobro, navodno- čuo što mi se govori. I sada eto- rečeno mi je još jednom ne. I sada, eto- sanjam, zamišljam, pa si govorim proći će, nestat će, bježi od mene.

Odavno znam da sve što vrijedi tu i ostaje. Ovo je očito vrijedilo, pa prestalo vrijediti. Ostajem pri svom.

a nepoznati pitaju da sjednu.


Nedostaješ.
Upućeno bezbroju njih apsolutno anonimnih i / ili nepostojećih.
Uz apaurin. Pola.

Teret ostaje na jednoj jedinici snage. Meni.
Hladan osmijeh. Ti si.

Oblačim košulju sa smeđim šalom. Pomišljam ne tebe uz uzdahe, po vjetru, prisjećajući se svoje prve jeseni u ovom gradu, bila je apsolutna puštenost, paranoja, ludilo, pića, igor, knjige, svjetla, pisanja. Tako bih opisao. Ništa te nije najavljivalo, ali mi se sada čini da me sve vodilo ka tebi. I sav ja, sam se, odveo od tebe.

Niti s tobom, niti bez tebe.

27. 09. 2009.

dok razgovaramo je pathos; onda smijeh na prolaznike. ja ništa ne razumijem.

If you haven't cried, your eyes can't be beautiful.

blista neuništiva želja za ispunjenjem.re.
zašto ništa nisam razumio?

temeljni modus ljubavne subjektivnosti: neka riječ, neka slika bolno odjekuje u afektivnoj svijesti subjekta.

ja sam taj koji guši. ponuđena još jedna kolumna. ponuđen još jedan život pisanih riječi. probudio sam se sa još jednim bolnim osjećajem. malo njih razumije što znači mentalna slika. što znači krivo poimati ljubav. čekam susret s annom. uvijek me restarta, uvijek me podsjeti na bigger thought. na povezanosti. na mene.

grozno mi je bilo vidjeti način na koji me sažaljeva, i omalovažava. način na koji uopće ne vidi ljepotu koju dajem za dodir. način na koji mi ne vjeruje.

probuđenog uvijek obuzima briga o strasti, onog koji ju osjeća.ostavljene boli kraj.
uvijek je lakše onom koji ostavlja.


kolumna će ići na ovoj stranici:

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/vazno_je_biti_muskarac

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/yves_saint_laurent

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/kemp

http://www.e-muskarac.com/razonoda/paul_newman

26. 09. 2009.

I want you to love me like I never left.

Parafraza:Tuga me noćas dotakla Rukom, što osmijeh ubija negdje dalje me odvela. Tebi je mahnula!


Priznaj da šutiš kao i ja
Hodaš bez jednog koraka

"Oda izuzetnoj dami" (1984); poklonjena ili posuđena pjesma

neki od kerova što spavaju noćas mora da sanjaju o kostima i ja pamtim tvoje kosti u mesu a najbolje u onoj tamnozelenoj haljini i blistavim crnim cipelama s visokom štiklom, večito si psovala kad popiješ, kosa ti je otpadala, a ti htela da eksplodiraš od onog što te mučilo: od trulih sećanja na trulu prošlost i na kraju si pobegla od njih u smrt i ostavila me sa trulom sadašnjicom; mrtva si već 28 godina a ipak tebe bolje pamtim nego ma koju drugu; bila si jedina koja je shvatala uzaludnost našeg života; sve druge bile su samo nezadovoljne trivijalnim glupostima besmisleno se ždrale zbog besmislica.
Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala. dižem piće za tvoje kosti o kojima ovaj ker još uvek sanja.

zbog pisanja?

niti najmanje nije jednostavno i nije ugodno. čuti sve to o sebi.
očito ne znam što želim, od koga to želim, zašto to želim.
jedini mi je argument da sam se zaljubio. i da eto, shodno tome, se ponašam ovako ili onako. rečeno mi je da ne vidim i ne čujem i da me ne želi više povrijeđivati.

pozitivno je što sada znam da se mislilo o meni, a bio sam siguran da nije, nikada.
ovo je već tko zna koja potvrda. možda još par godina takvih potvrda i mogu diplomirati. tužan sam. stvarno sam tužan.

poslao sam pismo. moj jezik je očito pisani ili dramaturški bolje dorađen. ovo je moj svijet. očito uživo padam ispite, očito moram još puno puno disati i izgovarati- da bi postalo istinito.

ispod vlaka, neki dan: pomislio sam da budemo skupa. I jesmo i Ne je odgovor. Kažu da sam si samo ja tako posložio, jer se nisam spreman mijenjati i istina je. Istina je da ne mogu više, da mi se ne da čeprkati, rezati i režirati. Ne, ne. Ne više. Rađe ću se povući i sa sjetom reći da je moglo biti predivno ali da je postalo samo loše.

Ništa ja nisam shvatio. Od zagrljaja do poljupca do ničega, do rukovanja, do jebenog rukovanja. Mogu s ponosom reći da sam sjebao još jedan odnos, da me svi proglašavaju krivim i za onaj i za ovaj, da svi kuže da sam ja luđahnijih. I tako.

Još uvijek ne znam bolje.

svi krugovi se zatvaraju.

ostavljen u samoći. rečeno: s tobom osjećam sticky fingers, makar to nisi rekao, ti želiš jedno ja drugo, ti trajno, ja povremeno, ti da, ja možda. Ali, Srđane, ti si u kurcu, uglavnom, a ja se ne znam baš izražavati: mislim sva ta interpersonalna komunikacija, svi ti subjekti.

onda zove I i kaže da to ništa ne znači. Ja sam rekao da fino miriše: kaže JPG.
I ništa drugo mi nije rečeno. Osim da ne trebam, da me se ne želi i da je eto- možda moglo biti drugačije. I da nitko ne bi trebao biti povređen i da ništa znači ništa. ITD.

Išao sam ulicom. Plakao sam. Sada sam doma i idem spavati. Sutra će biti bolje?

25. 09. 2009.

Imunost na ljubav. Kada popiješ malo. Nema je.


da te neven podsjeća na mene.
I da dođem na tu oproštajnu večeru. Uz mene je druga osoba. Tada meni i nije ta sreća namjenjena.

Kada nađu lijek za tugu.Tada kažem još da sam pao u zoru. Na ledu kojeg nije bilo, uz onu hladnoću.
Krv na usnama zbog odgođene prometne nesreće. Nešto je još ispalo. Ona loptica nadanja.
Iz pakosti.
Zore. Koje nisam izdržao. Na zahtjev da te obrišem. Na zahtjev da nestanem.


Lijepog dječaka je uništio. Sam sa sobom nije uspio. Sebičan. Običan. Odličan.

Onda te vidim. Vrijeme se pokvari. Gušiš me. Lažem. Da, lažem.
Sjajne oči i varanje. Sati koji prolaze i pucanja. I prevara, da.
Sve je nenamješteno.

Osim tvog. Namjernog.
Nova boca. I muka mi je. Sve što nisam, od cvijeća. Rastanci koji ne bole. Greške. Velike. Svi žive lakše.

24. 09. 2009.

rođak koji cvijeće spušta na pod. neposlano pismo


Dugo mi je trebalo da ti napišem par riječi. Da pokušam ukloniti svu patetiku i bijes, tugu i radost, da dođem na nulu.

Osjećam potrebu ti napisati cijeli traktat- od toga gdje sam bio do toga gdje sam sada. Htio bih ti preslikati i skenirati neke dane jer znam da bi ih mogao osjetiti i razumjeti.

Osjećaja i misli mi fali, to sam ja sada, tu negdje, na čekanju...
Pisat ću ovo pismo dugo, već vidim. Što ti zapravo želim reći? Želim te pitati, saznati, potvrditi, želim da mi olakšaš, da ukažeš...

Vrijeme valjda čini stvari besmislenijima i možda baš zato ti se sada obraćam. Da to nešto ne izgubi smisao, zbog ipak neke izvjesne vjere u smisao, zbog potrebe za smislom. Zbog zahvale, jer sam uz tebe osjetio trag smisla...ljubav.

To vrijeme s tobom...toliko sam pričao o tom vremenu, pisao, punu godinu dana, na blogu, o tebi, o nama, o svijetu, o izmišljenostima, o stvarima srca, egu..

Graničim od toga da ti postavim pitanja (na koja predugo čekam odgovor i /ili ga tražim od drugih ljudi) do toga da ti se zahvalim za najljepši period života do toga da se ispričam...

Želim staviti cijeli svijet u ovaj mail, da ga ti seciraš, analiziraš i editiraš. Neće se to dogoditi, nisam baš virtuoz s riječima.

Volio sam tvoja mišljenja. Volio sam sve u vezi tebe.

Izmješten sam. Želim napisati par točnih premisa od kojih bih mogao krenuti u potragu za odgovorom. Što sam ti značio? Kada sam ti značio?

Tri mjeseca bez razgovora s tobom, ispušten u divljinu i prazninu svijeta od kojeg sam htio pobjeći. Na ulici, u krevetu nepoznatih, kod tkzv prijatelja i sa sedam ispita u 7. mjesecu.

Sjećam se zahvale za vikende i nepodnošljivu lakoću postojanja. Točka preokreta.
Uz tebe je vrijeme stajalo, a nakon tebe je nestalo. Činilo mi se da sam sve zaboravio..kao i da ovo nikada neću objaviti...

23. 09. 2009.

osobna mitologija i ja. dok smo ostali isti. dah na pola koraka.


osjeća se mlađim. ja starijim. Uz neke nove klince. U što vjeruješ? U ljubav, kaže.
Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih.
Shvaćam da sam sa svima završio.

Prvo u rukama Fragmenti ljubavnog diskursa. Moja glavna referenca zadnje dvije godine. Godina dana nakon Q.-a, možda govori da mi ne treba u odnosu na sve druge. I dalje sam nov u ovom stripu. Nema mi mjesta.

Netko je čekao na moj znak. Na mene.**

Samo se tuge broje?
Sudbina: na korak do svega, ali u svemu, uz tvoj rukopis. Da li te ja volim? Uvijek je pogled skriven. Na vrijeme.Jesen koja je kriva. Koja rasturi, siva.

Reći ću sve što sam zamislio. Mojoj mistici. Mom prokletstvu.
Uz svu promiskuitetnost, potrebu za posjedovanjem i ljubomorom. I zima u srcu.

Svi su racionalniji od mene. Bili. Znaju se maknuti kada je kraj. Prepoznaju znakove na putu. Daje mi potvrdu za sve što jesam bio. Kao i M. Ni sada ne mogu u srcu ispisati ta dva imena. Uvijek smo ostali isti. Samo se pitam.

22. 09. 2009.

seks kao najjeftinija ugoda, dok ne uživaš u hrani i drugim blagodatima. Kemija.


U razgovorima saznajem da jeftina psihologija vodi i moj mozak. Svaki put dok izgovaram: ti si moja ljubav, med, šećer.Provjerena varijanta moje tajne molitve: ti si najbolje što znam.

Sve mi govori da je malo ljudi kao ti: dok smo u krevetu.Doista smo malo pričali.

Ne uživamo u vlastitim postignućima, u bojama, u hrani, u toplini ovoga ili onoga. Nemamo novaca. Seks još jedino osigurava ugodu pa kao nahranjeni štakori se kovitlamo u tom krugu, koji samo je krug. I onda govorimo: Umirem, sto do dvjesto puta dnevno. Fina alatka za srednji do niski stalež.

Sobe i ulice mi mirišu na tebe. Onda pomislim da sam još lud za tobom. Onda.
I uvijek poezija: Ali ja ostajem bez onog koji pretvarao se u leptira baš onda kada je bila noć ista kao ova...

sex-----is--------cheap

19. 09. 2009.

all we ever wanted is to look good naked.


sve se je dogodilo kako se je trebalo dogoditi. ako pristanemo na taj oblik determinizma. čini mi se da moram.
I rečeno mi je da sam manipulirao i lagao, bio retoričan, izglumljen.
I rekao sam da sam bio zaljubljen i da sam idolopoklono gledao na svetost našeg odnosa.
I još ćemo puno toga reći, jer je sada prlika. Jer se opraštamo od ega, jer odrastamo.
Jer smo narasli. Skupa.
Osjećam se toliko jačim, boljim, ljepšim od kada sam u stanju ponoviti, na glas- sve što sam htio reći zadnjih godinu i nešto. Reći da je moja inspiracija i reći hvala- ti na tome. Toliko toga lijepoga.
I što mi je još rečeno: da gledam u jednu točku, da će izmaglica nestati, da se ego treba ubiti. Da se više ne smijem, a poslije pljujem po tome. Da stanem. Da ne treba osuđivati, očekivati. Da treba pustiti, da treba poželjeti, iskreno, na pravi način.

I dobio sam. Sve što je rekao je istina. Htio sam ovo svo vrijeme nakon događaja. Postao sam svjestan svojih manipuliranja, svoje glume, svojih zašto i svojih kako. I ostao sam savim sam na tom Suncu. Na toj plaži, koju su svi koje sam htio više- napustili. To je bila paradigma moje ljubavi. Mislio sam da prava ljubav mora umrijeti, pa sam onda mislio da se prava ljubav vraća. Nisam znao u što vjerujem i sva nevjerovanja su ubila tu ljepotu- koju sam toliko jako želio.

Dok sam htio da ostanu, sam radio sve protiv toga da ostanu. Dok sam htio da me voli sam se ljubio s nekim koga nisam ni poznavao. Dok sam htio prolaziti sam stajao. Nisam vjerovao da sam faktor pa onda i nisam bio. Misli su mi bježale na životne supstitute, na karijeru, na novac, na krivnju, na materijalna ostvarenja, dok sam patio i umirao zbog ljubavi.

Sada sam dobio novu šansu. Dobio sam razgovor, dobio sam volju da mijenjam.
Prvi puta slušam o sebi ono što duboko znam. Nije ugodno i nije sretno, ali je istinito dakle- lijepo.

Postao sam ta Laž koja želi biti Istina. Postao sam Laž koja u suštini svog postojanja želi biti nešto drugo. Istinita laž. Lažna istina. Sve uz definicije . Sve uz razloge.

Sada ću ostajati duže na stanicama, neću se samo tako ukrcavati, jer nema se više kuda pobjeći, jer ja jesam postao luka kojoj se želim vratiti.

16. 09. 2009.

konstrukcija čvrstoće:i odgovaranje na znakove, na poruke. čuo sam više svojih priča. od više ljudi. nema autentične reakcije. sve je naučeno.

novi date. u 21h.
uvijek ista nelagoda, s uvijek istim pitanjima. i uvijek dva slična kraja večeri.
razumijevanje je stavilo prvu zastavicu pobjede; slične okolnosti, isti grad rođenja, usklađeni horoskopi, male neprimjetne laži, malo performansa i moje spominjanje razrješavanja od prije dva sata.
htio sam da me pohvali, ali sam se pogubio u izlaganju, htio sam reći da je ok sve ovo što se dogodilo, da sam puno naučio i da ni za čim ne žalim, ali nisam.
nisam spomenuo da sam se opet osjećao isto, istina na taj trenutak, i da bih možda htio čuti- ipak- puno više od onoga što sam čuo.
Htio sam čuti da je taj odnos bio prekretnica u životu, od goreg ka dobrom, od dobrog ka gorem. Htio sam tu zaslugu, jer sam mislio da sam zvijezda te priče. Očito sam bio sporedna uloga.

ima istu točku na bjeločnici kao i ja. znam da to nije jedina točka koja nas spaja.
uhvatio sam se da kalkuliram i da izglumljujem jer me je strah autentičnog, jer bi moje autentično bilo: Zašto? Uz dreku, uz viku, uz svu onu publiku s prozora i u prolazu. Svi su nas vidjeli i svi su saznali.

Ostvarene želje? Tuga se transformirala u pozitivno. Racionalno to mogu reći, ne srcem. I dalje ne bježim od vode i struje, da sam barem deset stariji. I da se nismo ostavili.

15. 09. 2009.

we were always unreal. I want to transcend from our everyday reallity. I will love you again.

Samo par minuta je potrebno za razrješavanje situacije. par minuta tebe. tresao sam se. uvijek sam se negdje- uz tebe, zbog tebe. predivno je gledati milinu. tvojih očiju. odgovori bez pitanja i pitanja bez potrebe za odgovorom.
Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje.
Umire od bolesti i rana; umire zbog dosade, gubitka svježine.
I kako bi moja prijateljica rekla:
Možda ništa nije realno ali je sve moguće.
Hvala ti na potvrdi, S.

this text was ment for you. for all the lovers in a place. or you are looking for another


Rekao sam da mrzim tišinu i da prezirem čekanje.
Boca bijelog i boca crnog vina. I spavanje.
B. kaže da to ima veze sa depresijom, jer je svirao i Dedić i jer se spavalo dvanaest sati. Tvrdio sam da nema. Ima veze sa čekanjem i sa tišinom.

Na čitanju je Albaharijev brat. Učenje prava i čekanje na poklon.
Pokloni su uvijek ispisani životi. Meni najdraže knjige. Uvijek poklanjaš cijeli jedan život, cijeli jedan trenutak, sekvence minulosti. Predaje, ostavštine, and there is no time long enough. Believe it or not.
Jedan date po danu. And a need for you to say: I got you, baby.

12. 09. 2009.

It´s just the music we all listen to. or the people we hate. or adore. it is always about us. isn´t it. my love is your love. and all the other crap

once you said that Victor should have been a jazz musician. We loved it. Now I know - Victor was you. I miss you.

I look to you as a theme song.
Previše se života događa mojim bližnjima. Hiperparodija za hypove,i neusklađena koreografijan i ti i ja. GOVORIM TI DA MI GOVORIŠ VIŠE NEGO ŠTO MISLIŠ, ŠTO SMIJEŠ. GOVORIM TI DA MI GOVORIŠ KAKO ME OBOŽAVAŠ. ONDA SCENA STAJE. ONDA SMO TI JA OPET TU I NIGDJE. Razgovor o poštivanju mene ispred sina. Izlazak Glossa.
Kada sam ga kupovao kao mali. Strangelove. Strangeneeds.Onda se sve poslije dogodilo.
Možeš vjerovati i u više. Možeš.
---------------------------------------------------------------------------------------

what do you do? when you have so much to lose. don´t let the drugs trick you.
Gledam tvoju mladost dok si u plavoj jakni i dok nervozno, kao i uvijek- koračaš. Tijelo te izdaje. Govori da si i dalje nigdje. Ja ti govorim da je ok biti nigdje, ali i da sam te volio. Ne volim te više.
----------------------------------------------------------------------------------------
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX