21. 01. 2011.

LAKU TI NOĆ ŽELIM I DOBRO JUTRO I DAN I DRUGA GOVNA.

-Opet pričam s Njim
-Bogom?

- On je negdje, na kraju svijeta
opet...
i govori mi da je zahvalan što ljudi vole fikciju njega
a ja ga intelektualno prozivam
za nemar u rečenicama, za nemar interpunkcije, da me ne može ostaviti u nedoumici
da nema to pravo,
da nitko nema pravo na neodgovornost....
i tako završava ova noć, on odlazi
ja ostajem s vinom, sam
izmoren,
pripit
i s punom pepeljarom
bez teksta, bez materijala, bez tijela.

-Eto, ovo što si sad napisao ti može biti materijal.

-Ma, ali znaš, zajebeš to sve.
mislim, ne može
ali radi to...
a ja kao dresirani pas skačem na migove
ja bih Istinu
a on bi Život...

-Mhm
možda najbolje da se lijepo povučeš u krevet
i prepustiš se,
možda rješenje dođe u snu.

Za (nju/nas/mene) je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu.

I tvrdi da ga gnjave i da nemaju pravo na to. Uzimati mu ono malo "sebe" što mu je ostalo za Sebe. Skoro nisam čuo tako nesvjesnu tvrdnju, dovedenu do blasfemije.

Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!



Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.

Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.

I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.