19. 05. 2011.

LAKOĆA ZBOG KOJE SE NE MISLI. NARAVNO. NARAVNO.

A na tvom satu je često kucala ponoć. A to je bio znak za pomoć.
Budili smo se.

Trebala je pomoć.
Nije je bilo.
Opet smo se budili: naravno, u znoju. Vani se nebo paralo i sastajalo i rastajalo.
Kao da je Bog opet vodio rat. Tko zna s kim.

I krv je neka potekla i udarac o ćošak pa po obrazu, usni i nešto po prstima.
Tek radi reda i mira i ljubavi, naravno. Zbog božanstvenog. Naravno.

Naravno.

A onda ju je još jedan film rasplakao. Nije ni disala kako treba. Pričala je da je steže po prsima, da ide od trbuha prema gore. Kao: nešto je u želudcu.
Znala je da je do nje. Od njenih snova. Od nekih tamo mama i tata i njenih i tuđih i tko zna čijih. Od kultura, od nekultura. Od govana. Kuraca. Pički. Pizdi materina.

Glad je trajala i trajala. Pa žeđ. Film je trajao i trajao. Nije znala zašto plače.
Zapalila je pa pljunula.
Slučajno: krv.

Slučajno.

Navučena, razvučena, izjebana i prosta.

A on nije radio. Nije ni ona radila. Ništa nisu mogli raditi pa ni na sebi.
Nije nikoga bilo van tih zidova i znali su da ih nitko ne čuje. I nitko ih nije čuo.
Sve se potvrđivalo. Sve se opet opovrgavalo. Testa nije bilo. Škola je odavno bila gotova.

A zidovi su bili crni. Naravno.
Nije bilo prozora. Naravno.
Zraka pomalo.
Također: naravno.


Vlaga. Znoj. Suze. I krv.
I pokoja buba. Naravno.

12. 05. 2011.

WHIMSICAL WITH TWO-TO-THREE STARS AND TWO-TO-THREE SEAS AND SOMETHING ELSE

..and what was that life about?

Always is everything said. Seen. Heard.

HE ALWAYS SAW EVERYTHING. HE HEARD. SPOKE. AND DREAMED. RHYMES AND HEAVENS. LOVES. LOVES. THERE SOME LOVES. AND TEARS TEARS TEARS. AND HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS. AND THOSE WERE ONLY HIS HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS.

And that could be sad. The life changes. We choose. Again. Like all other people because we are people and nothing more. We fear to get out so we wouldn’t need to come back. So we wouldn’t need to look at each other when we leave. When we return. If we return. SO WE WOULDN’T INTERRUPT COMMITMENTS, IDEAS, OPPORTUNITIES.
Those people. We Those are silent.

Again.
Due to:
Forever?

We don’t know. We can’t.

We don’t ask for. We can’t.

And our happiness is only our matter and that is totally different matter. Something completely different.



*Hvala Darku Kotevskom na prijevodu.

11. 05. 2011.

ČUDLJIVO SA DVIJE TRI ZVIJEZDE I DVA TRI MORA I JOŠ NEČIM

...a o čemu ono bješe život?

Uvijek se sve kaže. Vidi. Čuje.

UVIJEK JE SVE VIDIO. ČUO. GOVORIO. I SANJAO. RIME I NEBESA. LJUBAVI. LJUBAVI. TAMO NEKE LJUBAVI. I SUZE SUZE SUZE. I SREĆE SREĆE SREĆE, A TO SU BILE SAMO NJEGOVE SREĆE SREĆE SREĆE.

I to zna biti tužno. Život se mijenja. Biramo. Opet. Kao svi drugi ljudi jer smo mi ljudi i ništa drugo. Bojimo se izaći da se ne bi morali vraćati. Da se ne bismo morali gledati kada odlazimo. Kad se vraćamo. Ako se vraćamo. DA NE BISMO PREKIDALI OBVEZE, IDEJE, MOGUĆNOSTI.
Ti ljudi. Mi Ti šutimo.

Iznova.
Zbog:
Zauvijek?

Ne znamo. Ne možemo.

Ne tražimo. Ne možemo.

A naša je sreća samo naša stvar a to je već druga stvar. Nešto sasvim drugo.

01. 05. 2011.

NE. BEZ TEBE. JER SE ONDA SVE SRUŠI. I SNOVI. I SVE. SVE.

Moguće je da ćemo svi umrijeti od raka grla. I Marguerite Duras je umrla od raka grla. Žena bogova i žena teksta. Majka teksta.

Zbog laži.
I alkohola.

Moguće je da smo svi mi- on. Moguće je da u svima oko sebe tražim Njega. Oca.
To je samo moguće. Ne tvrdim jer se ne usudim.

Kao on. Kao on kada je dijelio sreću pa tugu. Onda. Nekome. Meni.

U svijetu laži se laže; boluje; umire. Ništa za nama ne ostaje. Nigdje. Nikome.

Crkneš. Jednom pa dva put pa svaki dan cijele godine pa cijelog jebenog vijeka. Crkavaš.

Moguće je da se taj dan samo teže budio pa su ga zakopali. Gadovi.
Zemlja ga je udavila.

I sin.
I žena.
I pop.



- Sjajna ste glumica. Velika i topla.
- I ja bih to za Vas mogao reći.


Moguće je da ćemo svi umrijeti od majčine sise.
Od Majke.
Od Crkve.
Od Ideje Majke. Od Ideje Crkve.