19. 05. 2012.

tišina koja sve govori kao i naravno

tjeskoba glede izbora
dok samo sjedimo u tom upaljenom mraku u kojem jednako tako možemo nestati i opet sve početi
kao da će otkazati ta kazaljka koja me drži
znam da umire zadnje sjećanje na tebe znam da je to laž da je bolje da to ne mislim i da to ne govorim i smrt tako i tako dođe
mrzim riječ zadnje
mrzim riječ sjećanje
ali šta da radim
kako da ih zamjenim
što je bolje
ne volim ni riječ brišem
i ne volim riječ mrzim
a ne volim ni da kažem da ne volim

brišem
brišem tvoje obrise
i zovem te
ne javljaš se
dolazim ti s leđa
zagrlim te
dam i njemu ruku
i njoj
nasmijemo se i to sve prođe
možemo reći svemu da je kraj
možemo znati da to ništa ne znači i konačno priznati da kraj ne postoji na primjer
i možemo u to povjerovati
i ne moramo