22. 09. 2011.

/biti dobar: za kraj/

Nemamo razloga da vjerujemo u nju. Trebat će vremena. I vremena.
Dugog, dugog, dugog.

Dok se ne dogodi. Dok ne poživimo. Dok ne zaplačemo. Opet.
Dugo je to. Moja tugo?

A onda umreš na tom krevetu na kojemu si tražio lijek. Kao pravi čovjek. Glasom velikog čovjeka.
Prekine se san. Sat zazvoni. Ipak si živ. Jebote.
Fuj.


Ode u prazninu. U neko mjesto gdje se nešto nekada dogodilo.
A ne znaš što.
Ne.

Spusti cvijeće na taj grob. I odi. Da nam jednom bude bolje.
Jednom! Bolje! Nama!

Daš poljubac. Jedan dva tri četiri.
I onaj posljednji: za put.

Pitaš me: Kako je?
Kažem: Dobro je.

17. 09. 2011.

/HYPO: hon: THE: R&A / da izgleda kao zajebancija

HIPOHONDRIJA
monodrama o strahu i dječaku i ljubavi (naravno)


Stalno mi je nešto, jebote.
Naravno, svaki onaj put kad mi je ništa.


O.k. sada prestajem gledati išta sa strane.
Zapisivat ću ovaj dnevnik kao nešto najprostije i najvulgarnije. Kao svjedočanstvo o jednom strahu, o tugi, o boli. O svemu onome za što ne znam od kud zapravo dolazi.
O onome što je motiviralo moju hipohondriju. Možda. O onome što je motiviralo tvoju hipohondriju.Možda.
Priče su uvijek iste. Krenimo tako. Ispast će kao da pričam sa samim sobom. Ali i pričam. Kao i vi nadam se sa sobom. Kažu da je to- u suštini: zdravo. Što god to značilo.
Negdje ću totalno (bez)razložno ubaciti stih. Svoj. Tuđi. Naš. (Iz zajedničke memorije, da me nitko ne može tužiti.)


-Reci mi: umri.
-Reći ću ti. Jednom.

-Onda ću leći i čekat ću da prestane kucati.
-Onda lezi i čekaj da prestane kucati.

-Ti si totalni idiot ako misliš da to tako ide.
-Molim te, kao da ti znaš bolje načine.

-Sad te navlačim.
-Ne, nego razvlačiš.

-Ok. Želim da mi daš ideju.
-Da se ubiješ?

-Možda.
-Možda?

-Da?
-Da!


.......


(NASTAVAK: u tisku, na radiju, za narod i one pored naroda )

03. 09. 2011.

RASKRŠĆE [na kojemu svi šapću]

Metafora se oznojila. [srce]
Samo kada bi znali. Kada ne bi od nje radili hiperbole. Kada ne bi činili "nemoguće".
Kada bi vjerovali da "vrijeme"liječi eventualno "sve".

Kada bi "sve" bilo "vrijeme".

Pritisak je iza. Iza glave. U glavi, ali kao da je iza.
U desnom dlanu.
Na hrđavom znaku života.

Kihnemo (za istinu). Progutamo vodu protiv dehidracije. Vidimo oblak koji nas vodi u izbjeglištvo tamo neke devedesete. I neki avion koji je bio plastičan i mjesec preko prljavog prozora kao vječno vječno sjećanje na uzavreli dnevni boravak. Na uzavrele riječi.

I breskve, svježe oprane i dječaka u bijelom i onu fotografiju tebe, njega i tvoje sestre kada se kao naivno smješkamo, a ti imaš izokrenutu nogu s majicom na kojoj su nacrtane olovke. Bila je svjetla i zelena.

Od tada tebe volim. Samo to još ne znamo tada.

Kupili smo lješnjake i listove i boriće pa smo ih prodavali na imaginarnoj tržnici. Ona, jedna ona je znala to lijepo upakirati.

Kupovale su se gumene igračke a savjest nas je pekla za sve one koji su tada bili sami.
Bila je snimka na televiziji nas koji smo odlazili u tom kamionu bez felgi. Kao.
Tada, devedesetih.

I onda kada se sve preseli u zelenu sobu okrečenu prije dvadeset godina s radiokazetefonom.
I u onaj moment kada ti poklanjam stihove "ne možemo mi biti jedni od njih."

Ali tada samo drhtimo.
I sve postane očajno i opasno.
Dakle: očajno je opasno- to ti šalješ.
Ja se samo nasmješim i zaspem.