07. 05. 2010.

Veselo kretanje. Kao leptir. Padanje kao grom. I kao led.

Zapravo ih nema. Nikoga kome bih ovo govorio. Oni su sada produžena sjena. Prošlosti.
Hrvanje hrvanje pa onda izgleda da je gotovo, ali nije. Onda jutarnji razgovori pa kič kombinacija kave i cigareta a onda vidim da je sve izgubljeno. Ipak.

A onda sretni ljudi dođu na tapetu, s pitanjem: kojoj se pički materini ti smiješ?
A vremena treba, a onda on njoj govori: Bojim se samoće. One koja će me odvesti u ludost, na mjesta na koja ne želim biti a svjestan sam da to vodi u kreaciju (ok, ne u prokreaciju), ali- svejedno. Vodi u taj sveti goli život, logora i istina, logora i pisanja. Oni koji znaju nešto o karmama bi imali nešto za reći o tome. Pa nek i kažu. Sebi.

Kaži: Ljubavi.
Kaži: Neću.

I ona mjesta na kojima nismo bili. I sva ta nemogućnost. A velika je.

Još neke stvari ne mogu reći.