23. 12. 2011.

Običan Običnima

Ne znaju za nove senzacije
glupi su
ne kuže


kuhaju grah
piju jeftina piva
puše još jeftinije

oni su Jadnici
Mučenici
Seljačine

oblaci su im bliži
vide ih bolje
glupi su sanjari
a i ne znaju da jesu
vjeruju u sve
u sve
u svaki kurac

ravnica im je bijela
s krugovima od traktora
s tragovima ptica koje ne mogu letjeti
jer je hladno
i ptica i lisica i mačaka i miševa
na toj jednoj
jedinoj zemlji


kada žena prati svoje obično dijete
koje je pokraj nje dok ne dođe bus
i kada otac maše
ali ne zna mahati nego stišće ruke u znak pobjede i podrške
a ni to ne zna
ne zna da to radi
ne zna da je to poruka

oni ne znaju što smiju
govore da je teško
govore- a šta ćeš

oni ne čiste crno ispod noktiju
ali da,
vole više od toga, to je, da, oni vole, više od crnog ispod nokta

pljuju na susjede
mrze svoje žene
i jako puno jedu
podriguju
gledaju serije kao da gledaju u budućnost


kažu da mrze i da vole
i kunu i proklinju
govore da ne razumiju i ne stide se svojih majki
i svog podrijetla
oni kažu da mrze
i da vole

u dahu

ne znaju za dezinfekciju sranja
ni za organsko
misle da su to organi

a kad se pozdravljaju
majka plače
otac gleda i stišće ruke u znak pobjede


15. 12. 2011.

Najokrutnije laži su iz Šutnje.

Poljubac.
Za drugog. I još jedan. Za drugog.
I onda još svašta. Za drugog.


U redu je.


I onda još.
Doma. Pa sutra. I prekosutra.
Čujete se.
Ne zamara te.
Odgovara ti.


I kažeš: Ne smeta mi. On mi ne smeta.
(to kažeš na telefon, stidljivo)


I ja kažem nešto; kažem: Stvarno?
Ti kažeš: Da.




Sličite.
Zrcalite se.
Tiho govorite.
Smješkate se još glupljima.


Svaki usrani dan iznova.
Ali svaki.
Zar svaki?
Svaki !


Jebote !



....
a možda ništa nije tako kako je rečeno
kako je napravljeno


...


možda to nismo bili mi
ti
ja
pa 
Vi....






25. 11. 2011.

suho, ispijeno, prazno, tlapnje

Žedni snovi s filmskom muzikom-Trzanje u snu- Zamišljanje-
Prihvaćanje- Neprihvaćanje- Sve u istoj ravni- U istom trenutku- Prije pišanja 

Izmješani mirisi. Dezodoransi. Jutra koja izgledaju kao zore.Prazni dućani. Puni.

 Mjesec iznad dimnjaka. Kao s naljepnice. Cvokotanje zubima.  Polupun autobus koji stiže u pol osam. A na odredište u petnaest do osam.

Davno su donešene te odluke.

[Ti si tada pored plaže, u domu, u domovima. Ti se tada želiš vratiti doma. Znaš da postoji.
Ja tada samo želim otići od doma. U tom intervalu /od pola osam do petnaest do osam/. Za pet godina ili možda nešto više. I noću se ne želim vratiti. Ne želim ih vidjeti. Odvratni su mi. Kuhinja smrdi.]

Legneš i odeš u sljedeće dvije godine: u nekakav mali stan s nekakvim igralištem ispred, u filozofiju, u mobitele, u neke motive koje smo samo mi mogli dešifrirati. Sentiš je u tom busu. Gasim walkman. Gledam u jezero i ptice na suhim granama i minirane poljane. Sve volim ali mogu bez toga.

Jedva čekam da odem.
Da vidim nekog poput tebe.

Trebat će sedam godina da dođe do tog susreta u buci, dimu i alkoholu.
A onda- tko zna još koliko. I nije bitno.

Bitno je nešto drugo.
Nešto sasvim drugo. Nekakav ručak (s iscjeđenim narančama) i čokoladnom tortom poslije.
I nekakav topli dom. Nekada, za jednom.

Čekam. Čekaš.





09. 11. 2011.

..jer nemamo Gdje ni Kad

--------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovo je umjesto reza.
--------------------------------------------------------------------------------------------------

Nemoj lagati.

Ne na usne.

Nikoga. Ni sebe.

RECI BOLJE: Ne mogu prihvatiti ono što počinje s LJ.

Budi:

BEZ SREĆE.
BEZ ŽALOSTI.


Budi:
ZID.

RECI SEBI: Jednostavno je sve bilo krivo.

POPUT: Tebe.
POPUT: Mene.

DA POLJUBIŠ TJ. PROBUDIŠ.
POLJUBAC JE BUĐENJE.
ZA DOBRO.
ZA ZLO.


Žele izgledati kao na filmu ali tako ne izgledaju.

KAO ŠTO JE TVOJA MAJKA VOLJELA TVOG OCA /KAO ŠTO JE TVOJ OTAC VOLIO TVOJU MAJKU.

KAO: BEZ MOJIH. Onda.

TAKO SMO SE TREBALI VOLJETI. TAKVA JE BILA: ideja.
I reklame su rekle svoje. I serije. I oponašanje u kuhinji male prijateljice.

Pretrči cestu; nek te proganja melodija; uz Sebe ovaj put budi: _jako sretan_
Ja ću biti u svom krevetu; do tad.

Isto možda:_sretan_

Ostavljeni mora biti realan i budan.

PROŠLA SITUACIJA:

(1.)Ali, ja tebe obožavam.
(2.)Mali, imali ih još puno...
(3.)Set the fire to the rain kao pjesma koja je rekla nama nešto o meni a onda o tebi a onda o nama a onda se vraćamo u dva ujutro; u tri ujutro; u četiri ujutro; u sedam; u devet. Sami samcati. Otključavamo. Jedemo. Ne jebemo. Podrigujemo. Spavamo. Boli nas glava. Pijemo tešku tešku vodu.


Kiša pada jer je jesen posvud. Shvati ju ozbiljno. Nju. Nju na meni. Također.


DOK NETKO DRUGI GOVORI DA NEMA VREMENA;
DA NEMA VREMENA;
 DA NEMA VREMENA.


DOK GA IMA.
TADA TO GOVORI.

NETKO.
KAO.
DA.

//////////A ŠTO ĆE BITI KADA NAM SE OSTVARE SNOVI?////////////


JUČER SMO UVIJEK IMALI SVE.
A PREMJESTITI SE NEKADA ZNAČI: SPASITI SE.


ZAGRADE 

SU 
OGRADE
SU 
OTUĐENJA
SU 
GUŠENJA
SU 
SIGURNOST
SU 
TOPLINA
SU 
MUČENJE 
SU 
STISKANJE 
SU 
BLISKOST.

Samoća je isključiva.
---------------------
Samoća je zamorna.
---------------------
Samoća ubija.
---------------------

gleda li nas ono što gledamo?

I kao kodirana misao, ali samo, kao:
[nemogutirećidamisejavišdamenazovešdameodaberešponovodamepriglrišdamepoljubišdazaspemnisisejavionisinoćnizadnjiputsadasimoramponovitidamenisiodabraodameboliistalnosepitamzaštojamoramsvegovoritiizaštomeniuvijekvišefaliizaštosampolugladaniumoranizaštoizaštoizaštoaznamdanemanekogracionalnogodgovorailiikakvogjebešracionalnodoistanemanikakvogodgovoraatisadavjerojatnospavašsasvojimnovimljubavnikomkojijetolikoboljiodmeneiljepšiipamtnijiisvakakvjeldajeldajeldajeldajeldaufteškojebitibezodmakaibezrazmakasadaodustajemjertrebamizrakaidemzapaliticigaretu]


Ostavljenog bole oči ili samo peku.Noge mu ne rade.Malo se spotakne. Želudac krči. I spava mu se.


Prespavao bi sve. Samo kad bi mogao.









24. 10. 2011.

NOSTALGIČNO ISKUPLJENJE

Netko poput Tebe prilazi i kaže:

Ime nestalog ljubavnika mora se upisati zauvijek.

Netko poput Mene:

Zakuni se.

Ili je bilo obrnuto.

Na: zauvijek.
Ili samo na: nekada.

On je upravo onaj koji će se dogoditi između nas.
Mi smo oni koji to nikada nećemo moći.

Jer netko poput Tebe meni i dalje govori: Previše izgovaraš.
A netko poput Mene odgovara: Nije istina.

Meni je odgovor pitanje.
Tebi je odgovor svijet.



Nema sumnje da ova raštimanost neće nikada proći.
Kao ni scena onog ručka.

I one večeri koja se neće više nikada dogoditi.


Pitanje Nas će ostati neizbježno.

Moje pitanja.
Ali samo moje.


Davanje počiva na prisustvu.
Neću to zaboraviti.
Ali nikada.

09. 10. 2011.

/PRED TVOJIM OBRAZOM_ isječak

..tako je to sa snovima.

U tom kadru koji se ponavlja svako jutro a nekada i po noći ti ja trčim u zagrljaj.
Ti me zagrliš.
Kažeš: Mali.
Kažem: Slatkalo.


Zagrljaj je to onaj zauvijek. Uvijek. I za još, kad ga zaboravimo.

Poljubim te u obraz i nos.
Nasmijemo se.

Tu kadar prestaje.

Onda se svi rasplaču.

Jedini trenutak vrijedan spomena. Za život.
Svi pretpostavljamo makar nikada ne znamo.


OSTAJU NAM SAMO JOŠ NAŠE MAJKE ZA TELEFON.
I OČEVI, KAKO ZA KOGA.

BRAT PA SESTRA.

I SVA LJETA KOJA ĆE PROĆI. TKO ZNA S KIM I NARAVNO- TKO ZNA GDJE.
SVE ĆE SE PROMIJENITI I NEKUD NESTATI.

NEĆEMO IMATI POJMA.
NIKAKVOG.

01. 10. 2011.

/pred tvojim ramenima/_isječak_

Na fotografiji si ti, kao Aladin.
Na nekom tepihu. Drvenom. U zraku.
To je zadnja tvoja fotografija.
Ja sam iza. Kao i uvijek. To mi nitko ne vjeruje. Ali je tako.

Obećanja su ostala u ladicama i izbrisanim smsima. Mali grč na licu uz podočnjake i loš zadah.
/i wanna fall from the stars, straight into your arms /svira. Ne znam ni je li to više mogu poželjeti.

Ne pada kiša. Barem danas ne.
A kao da je padala cijeli život.

I onda sam tebe sreo. I povjerovao.
Ljubavna religija je svrsishodna.
Kao i racio: onda kada te više nije bilo.
U životu je očito potrebno: sve. Što god to značilo.

Pjesma se ponavlja.
Sada već želim da se dogodi to, da padnem s nekih mekih i svježih zvijezda u tvoje naručje i da se nikada ne probudim. Da ta patetika bude moja zadnja istina. Moje zadnje tjelesno. Moja zadnja boja. Moje jedino sjećanje.Zašto ne?
Zašto ne.


Vidjeti te kada te prestanem voljeti stoji kao nekakva napomena.
A ispod ne piše, ali bi moglo:
Ako ikada.

22. 09. 2011.

/biti dobar: za kraj/

Nemamo razloga da vjerujemo u nju. Trebat će vremena. I vremena.
Dugog, dugog, dugog.

Dok se ne dogodi. Dok ne poživimo. Dok ne zaplačemo. Opet.
Dugo je to. Moja tugo?

A onda umreš na tom krevetu na kojemu si tražio lijek. Kao pravi čovjek. Glasom velikog čovjeka.
Prekine se san. Sat zazvoni. Ipak si živ. Jebote.
Fuj.


Ode u prazninu. U neko mjesto gdje se nešto nekada dogodilo.
A ne znaš što.
Ne.

Spusti cvijeće na taj grob. I odi. Da nam jednom bude bolje.
Jednom! Bolje! Nama!

Daš poljubac. Jedan dva tri četiri.
I onaj posljednji: za put.

Pitaš me: Kako je?
Kažem: Dobro je.

17. 09. 2011.

/HYPO: hon: THE: R&A / da izgleda kao zajebancija

HIPOHONDRIJA
monodrama o strahu i dječaku i ljubavi (naravno)


Stalno mi je nešto, jebote.
Naravno, svaki onaj put kad mi je ništa.


O.k. sada prestajem gledati išta sa strane.
Zapisivat ću ovaj dnevnik kao nešto najprostije i najvulgarnije. Kao svjedočanstvo o jednom strahu, o tugi, o boli. O svemu onome za što ne znam od kud zapravo dolazi.
O onome što je motiviralo moju hipohondriju. Možda. O onome što je motiviralo tvoju hipohondriju.Možda.
Priče su uvijek iste. Krenimo tako. Ispast će kao da pričam sa samim sobom. Ali i pričam. Kao i vi nadam se sa sobom. Kažu da je to- u suštini: zdravo. Što god to značilo.
Negdje ću totalno (bez)razložno ubaciti stih. Svoj. Tuđi. Naš. (Iz zajedničke memorije, da me nitko ne može tužiti.)


-Reci mi: umri.
-Reći ću ti. Jednom.

-Onda ću leći i čekat ću da prestane kucati.
-Onda lezi i čekaj da prestane kucati.

-Ti si totalni idiot ako misliš da to tako ide.
-Molim te, kao da ti znaš bolje načine.

-Sad te navlačim.
-Ne, nego razvlačiš.

-Ok. Želim da mi daš ideju.
-Da se ubiješ?

-Možda.
-Možda?

-Da?
-Da!


.......


(NASTAVAK: u tisku, na radiju, za narod i one pored naroda )

03. 09. 2011.

RASKRŠĆE [na kojemu svi šapću]

Metafora se oznojila. [srce]
Samo kada bi znali. Kada ne bi od nje radili hiperbole. Kada ne bi činili "nemoguće".
Kada bi vjerovali da "vrijeme"liječi eventualno "sve".

Kada bi "sve" bilo "vrijeme".

Pritisak je iza. Iza glave. U glavi, ali kao da je iza.
U desnom dlanu.
Na hrđavom znaku života.

Kihnemo (za istinu). Progutamo vodu protiv dehidracije. Vidimo oblak koji nas vodi u izbjeglištvo tamo neke devedesete. I neki avion koji je bio plastičan i mjesec preko prljavog prozora kao vječno vječno sjećanje na uzavreli dnevni boravak. Na uzavrele riječi.

I breskve, svježe oprane i dječaka u bijelom i onu fotografiju tebe, njega i tvoje sestre kada se kao naivno smješkamo, a ti imaš izokrenutu nogu s majicom na kojoj su nacrtane olovke. Bila je svjetla i zelena.

Od tada tebe volim. Samo to još ne znamo tada.

Kupili smo lješnjake i listove i boriće pa smo ih prodavali na imaginarnoj tržnici. Ona, jedna ona je znala to lijepo upakirati.

Kupovale su se gumene igračke a savjest nas je pekla za sve one koji su tada bili sami.
Bila je snimka na televiziji nas koji smo odlazili u tom kamionu bez felgi. Kao.
Tada, devedesetih.

I onda kada se sve preseli u zelenu sobu okrečenu prije dvadeset godina s radiokazetefonom.
I u onaj moment kada ti poklanjam stihove "ne možemo mi biti jedni od njih."

Ali tada samo drhtimo.
I sve postane očajno i opasno.
Dakle: očajno je opasno- to ti šalješ.
Ja se samo nasmješim i zaspem.

29. 08. 2011.

I ŠTO TREBA I ŠTO NE TREBA I KADA NE TREBA (guljenje zanoktica)

Nekada ono kuca pored mene. Na desnoj strani. Lupa u madrac.
Lupa u prozor. U ušima je buka. Iz kose izlazi bijelina. Umirem pa starim pa srednujem pa sam mlad.

Noć je jutro. Onda, ali nema veze. Stvarno, baš nikakve.

I diše. Pa se kroz vrat spusti šum.
Tada se mrzim. Rodi se sjećanje. I neko mjesto u trbuhu koje zavrišti.
Pojedemo zaleđenu čokoladu iz frižidera i slaninu i papriku s malo suvih šljiva.
Jer je to sve što je bilo.

I to sam ja, sve što sam bio.
Nadam se da takav više neću. Ali, nikada.
Ali, stvarno.
Ni biti ni htjeti.

06. 08. 2011.

Oči, tvoje sanjive oči

Nemaš pojma.

Pogled u ogledalo:pa rez, staklo na podu i strah koji kida pa te zakroji. Zaveže.
Lupa. Lupa. Lupa.
Srce, jebote.

Ispred vrata nema nikoga ni ispred zgrade ni iznad, na nebu.
NE.

Radimo što hoćemo: kupujemo gumene bombone u obliku medvjeda.

Glava je kavez: najgora od svih igrački.
Prsti su ključ: baci me na pod. Iskopaj jamu. Zakopaj jamu.

Suze će zakasniti.


Vrišti: MRZIM TE.
A TO ZNAČI DA ME VOLI.
I kaže: TO ZNAČI DA TE VOLIM.

04. 08. 2011.

BEZ PAPIRA I BEZ OLOVKE I BEZ NEBA; NA ZEMLJI

Kao nisi sam ali kao jesi sam.
Svede se na "kao".

Na nužno zlo i na žile i na pisanje.
I dim.

I srce, kao metaforu mjesta iz kojeg pišeš.

Npr. postoji platforma koja sve razjašnjava, koja ti daje smjernice i ti shvaćaš da je ona tu i da vrijedi i za tebe, ali kada joj nešto izmakne onda shvatiš da možda i nije za tebe ali kada se pomakne u svoj centar onda shvatiš da je za tebe.

I onda shvatiš da nema ničega i nikoga i da je tu samo postelja i vikend, koji će trajati duže.
A rame za nevolje je tvoje rame.

I nasmiješ se.


Kažeš: "ti si meni.."
A nitko ne kaže nazad ništa.

U žilama je samo krv.
Samo ona.

14. 07. 2011.

I jest će se grožđe i sir i masline i nekada čokolada. Krv ćemo zaobići.

Nešto rastužuje u tvojim očima: ovo nije svijet za tebe. To piše. U tebi. Kada mi se nasloniš na rame, onda tek propadamo, jedno u drugo. Polagano. Bez stida.

Ali ovo nije svijet za nikoga. Ali, tek za tebe. U samoći zapravo ništa ne fali. Onoj kada puše hladan vjetar pa kada puše topli pa kada miriše cvijet pa kada miriše kuhinja i pod i kada na vremenskoj prognozi kažu da će sutra biti povoljnije. I onda kada im povjeruješ.
Samoća tada pristaje kao i crnina.

A ovaj svijet je svijet stradanja. Samo ga vidi. Samo ga poslušaj.
Bit će taj jedan svijet bolji za nas. Taj. Jedan.
Tada. Jednom.


Svirat će veselo violina. I pit će se najbolje vino.

26. 06. 2011.

RECIKLAŽE : / kolaži. ljubavno. umori. vjere / Pa ništa.

Tuga uvijek maše u snovima.
U jutra, prije sna, drugog. Mora je, pomisliš.
I mora je, shvatiš. Ruke ti utrnu, usne ti budu otečene. Vino je, znaš. I osjećaj da si opet sam na svijetu. Zvukovi automobila. Zvukovi lupanja vratima, nekih slučajnih prolaznika koji rovare po smeću.I činjenica da nema kave za ujutro ili mlijeka ili cigareta. Ustat se mora. Ustat se ne da.



Insomnia i čitanje Spokoja.
Prijepiske s nadležnima, s neodgovornima, s umornima i gladnima.
Gledam i čitam i zapisujem. Onda osjećaj usamljenosti pa razgovor.

Novo jutro.
Upaljeno svijetlo i cigareta i voda.
Bogat doručak i televizija.
Bez muzike.

Posao.
Kada god pogledam prema van. Vidim da dolaziš. Čudne stvari mi govoriš u snovima.

[Nikada se nisam bojala osvete jer sam znala da im jednostavno nije stalo do mene i da će me zaboraviti onog trenutka kada kažem Zbogom. Ne znam zašto, ali je stvarno bilo tako.]


I 18.2.2009:

The roads promise everything. But the elderly say, the only thing they do is steal away your fuel.


Ovaj jedini dan s tobom prolazi.
Sunce je izašlo.

Zovem se samo taj jedan dan / tada postajem živ čovjek / samo tada- dostupan.

Cijeli tjedan doma / sa sobom / pored sebe.

Kada izađem- Zovi me pravim imenom.I Zvat ćeš. Tada se jedino slažemo. I onda će taj – jedini- dan proći / dan kada za tobom uzdišem. Ne trebamo se lagati.

[onda se samo naniže / i onda si ispred mene- Ti.]

Ne bi ti glupana, zar ne?

03. 06. 2011.

Udah, izdah i udarac glavom u staklo koje puca i glava koja se raspolovljuje

Nekada su tu samo daljine.
Hladna jutra. Sivi oblaci. Nekada to podsjeća na ono od prije: na vrela ljeta u maloj sestrinoj sobi. U zamračenosti koja simulira hlad. Hladna jutra podsjećaju na taj hlad.

A noći podsjećaju na zoru kada smo se vozili i mislili što je to sve Bog dozvolio.
U sjećanje dolaze i prljavi jastuci prljavog autobusa. I motor koji ronda i prejako sunce kroz plastične prozore i lake note.
I težak zrak.

I neki dani koji se sada zovu laki dani a bili su jednako nelaki. Bili su jednako umorni.
Uz čudan televizijski program, uz nedostatak kontakta s drugima i sa sobom. Sve je to usađeno u nekoliko godina lične povijesti.

U nekoliko trenutaka sjećanja.
U izdah.
U udah.

Sve je tu i sve je sada. Sada dok pišem o tome.
Život se vratio.


Voćnjak.
Divlje jagode koje mi kupuje sada nakon deset godina su nešto lošije od onih koje smo ona i ja brali.

Pa prali. Pa šećerili. Pa gledali serije.

Ili koje je on donosio da se zasladim i govorio da je to sve što je naraslo a uvijek bi bilo više. A po to bih sam morao otići.

Ispod orasa i pored višnje su se odradile sve pripreme za život. Ovaj sada.
Sve smo se dogovarali: tko će kako izgledati, što će nositi, što ćemo govoriti, kuda ćemo ići, koje će boje biti uključene i kako ćemo se odnositi prema Njima i kako će se oni odnositi prema nama.

I kako neće biti ljubavi na prvu, već na drugu i na treću.
Ljubav se nije smjela odmah odati jer tako ne bi bila prava.
Ne.

19. 05. 2011.

LAKOĆA ZBOG KOJE SE NE MISLI. NARAVNO. NARAVNO.

A na tvom satu je često kucala ponoć. A to je bio znak za pomoć.
Budili smo se.

Trebala je pomoć.
Nije je bilo.
Opet smo se budili: naravno, u znoju. Vani se nebo paralo i sastajalo i rastajalo.
Kao da je Bog opet vodio rat. Tko zna s kim.

I krv je neka potekla i udarac o ćošak pa po obrazu, usni i nešto po prstima.
Tek radi reda i mira i ljubavi, naravno. Zbog božanstvenog. Naravno.

Naravno.

A onda ju je još jedan film rasplakao. Nije ni disala kako treba. Pričala je da je steže po prsima, da ide od trbuha prema gore. Kao: nešto je u želudcu.
Znala je da je do nje. Od njenih snova. Od nekih tamo mama i tata i njenih i tuđih i tko zna čijih. Od kultura, od nekultura. Od govana. Kuraca. Pički. Pizdi materina.

Glad je trajala i trajala. Pa žeđ. Film je trajao i trajao. Nije znala zašto plače.
Zapalila je pa pljunula.
Slučajno: krv.

Slučajno.

Navučena, razvučena, izjebana i prosta.

A on nije radio. Nije ni ona radila. Ništa nisu mogli raditi pa ni na sebi.
Nije nikoga bilo van tih zidova i znali su da ih nitko ne čuje. I nitko ih nije čuo.
Sve se potvrđivalo. Sve se opet opovrgavalo. Testa nije bilo. Škola je odavno bila gotova.

A zidovi su bili crni. Naravno.
Nije bilo prozora. Naravno.
Zraka pomalo.
Također: naravno.


Vlaga. Znoj. Suze. I krv.
I pokoja buba. Naravno.

12. 05. 2011.

WHIMSICAL WITH TWO-TO-THREE STARS AND TWO-TO-THREE SEAS AND SOMETHING ELSE

..and what was that life about?

Always is everything said. Seen. Heard.

HE ALWAYS SAW EVERYTHING. HE HEARD. SPOKE. AND DREAMED. RHYMES AND HEAVENS. LOVES. LOVES. THERE SOME LOVES. AND TEARS TEARS TEARS. AND HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS. AND THOSE WERE ONLY HIS HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS.

And that could be sad. The life changes. We choose. Again. Like all other people because we are people and nothing more. We fear to get out so we wouldn’t need to come back. So we wouldn’t need to look at each other when we leave. When we return. If we return. SO WE WOULDN’T INTERRUPT COMMITMENTS, IDEAS, OPPORTUNITIES.
Those people. We Those are silent.

Again.
Due to:
Forever?

We don’t know. We can’t.

We don’t ask for. We can’t.

And our happiness is only our matter and that is totally different matter. Something completely different.



*Hvala Darku Kotevskom na prijevodu.

11. 05. 2011.

ČUDLJIVO SA DVIJE TRI ZVIJEZDE I DVA TRI MORA I JOŠ NEČIM

...a o čemu ono bješe život?

Uvijek se sve kaže. Vidi. Čuje.

UVIJEK JE SVE VIDIO. ČUO. GOVORIO. I SANJAO. RIME I NEBESA. LJUBAVI. LJUBAVI. TAMO NEKE LJUBAVI. I SUZE SUZE SUZE. I SREĆE SREĆE SREĆE, A TO SU BILE SAMO NJEGOVE SREĆE SREĆE SREĆE.

I to zna biti tužno. Život se mijenja. Biramo. Opet. Kao svi drugi ljudi jer smo mi ljudi i ništa drugo. Bojimo se izaći da se ne bi morali vraćati. Da se ne bismo morali gledati kada odlazimo. Kad se vraćamo. Ako se vraćamo. DA NE BISMO PREKIDALI OBVEZE, IDEJE, MOGUĆNOSTI.
Ti ljudi. Mi Ti šutimo.

Iznova.
Zbog:
Zauvijek?

Ne znamo. Ne možemo.

Ne tražimo. Ne možemo.

A naša je sreća samo naša stvar a to je već druga stvar. Nešto sasvim drugo.

01. 05. 2011.

NE. BEZ TEBE. JER SE ONDA SVE SRUŠI. I SNOVI. I SVE. SVE.

Moguće je da ćemo svi umrijeti od raka grla. I Marguerite Duras je umrla od raka grla. Žena bogova i žena teksta. Majka teksta.

Zbog laži.
I alkohola.

Moguće je da smo svi mi- on. Moguće je da u svima oko sebe tražim Njega. Oca.
To je samo moguće. Ne tvrdim jer se ne usudim.

Kao on. Kao on kada je dijelio sreću pa tugu. Onda. Nekome. Meni.

U svijetu laži se laže; boluje; umire. Ništa za nama ne ostaje. Nigdje. Nikome.

Crkneš. Jednom pa dva put pa svaki dan cijele godine pa cijelog jebenog vijeka. Crkavaš.

Moguće je da se taj dan samo teže budio pa su ga zakopali. Gadovi.
Zemlja ga je udavila.

I sin.
I žena.
I pop.



- Sjajna ste glumica. Velika i topla.
- I ja bih to za Vas mogao reći.


Moguće je da ćemo svi umrijeti od majčine sise.
Od Majke.
Od Crkve.
Od Ideje Majke. Od Ideje Crkve.

29. 04. 2011.

NEKAD NIKAD

SPOMINJEM:

DVA TIJELA

PLAVA GLAVA

CRNA GLAVA

NEKORPULENTNA TIJELA

NEOBRIJANOST

POSVUD



Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.

- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.


Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.


**

Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.

Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.

Htio je nju.
Htjela je njega.

Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.

**

Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.


I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.

**

VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.

- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.

- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.

- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.


**

HEROJI UVIJEK UMRU.

23. 04. 2011.

....PRIJE NEGO SMO POJELI RUŽE

CRVENE
BIJELE
ROZE
I

ŽUTE



**


- Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.

I ono da hodam nekom nepopoločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A u susret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.

Metafora srca i stvarno srce.
Metafora stida i stid: edipovski.



Deka je bila slučajno žuta i nebo je bilo slučajno tamnoplavo, pred kišu.
Taj san nije ništa značio.

Drugi san.

Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.

18.12. Neketamogodine:


Možda te je htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.
Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i po cijelu noć. Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.


Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.
A ni ja.

04. 04. 2011.

(Ne)dostatnost tj. narcistička rana

Narcis je zaljubljen samo u sebe. Ne spoznaje sebe pa ne spoznaje ni druge. Nije u stanju dati ljubav. Tu ljubav čuva za sebe. Nitko ga nikada nije volio. Narcis slama srca. Ona- koja može.

Ljubav se rađa i umire u očima- davno je to negdje pročitao. On i još pedesetšest ljudi koji su tu knjigu posudili prije njega. Te godine.
Godine prođu.

Nanižu se. U svega par dana.

Sretneš nekog tko je bio tvoj. I onda ga više ne sretneš jer ne možeš. Narcis sve mora uništiti. Zadnja nada nestane. Samo da zadnja nada nestane.

I grandiozne fantazme grandiozne ljubavi (zaspati na rukama na kojima se osjeća sigurnim; da je nježno i da je to za cijeli život).

Položio sam svoje snove tebi pod noge;
koračaj nježno, jer hodaš po mojim snovima. YEATS


Ma, što sam to htio?

A 26. septembra 2008. je napisano ovo:

Izvidniče::Zagledaj se! Ne analiziraj, ne pristaje ti.

Dajem površinske aspekte vlastitog protagoniste . Sebe. Pogotovo epizode svog života koje su dodatno nabijene dramatičnošću ili bilo kakvom napetošću. Moral i Ja smo oduvijek bili preveć elastični pojmovi koje prilagođavam/O okolnostima.

Pojmovi prošlosti i budućnosti me puno više okupiraju. Puno je veća nelagoda od mogućnosti ne imanja nekog osjećaja u skoroj budućnosti doli žaljenje nad sadašnjim trenutcima.Da. Je.

Pokušavam stalno nadograditi sadašnje. Bespotrebno estetiziram i pljujem pretenciozne monologe i pitanja već od prve kave.
Je li moja uloga glavna ili rubna? Dekreti, načela i odredbe mi odavno ništa ne znače, osim kada moram platiti telefon. Uvijek me strašno nanervira privremena isključenost. U svakom polju.Uvijek. Svugdje. To zovem direktnom ignorancijom, drskom ignorancijom. Dođe mi da psujem i razbijam.

Jučer sam napisao prijatelju koji odlazi, prijatelju s kojim sam narastao, prijatelju kojem dugujem osjećaj da mogu što hoću, prijatelju kojeg stvarno mogu nazvati kadgod i reći-štogod.

Rekao sam:

Zauvijek uporna sjeta, neutješna ljepota i sati. To je sam ogoljeni život, dragi. Nekada je dovoljno samo otići.

Kad sam govorio neke divne stvari ljudima, uvijek je bilo kao da sam to govorio sebi.Tako je moralo izgledati. To znam već dosta dugo. Jedino nikada nikome ne bih rekao neke stvari koje su mene bile izgovorene, one zbog kojih još ne mogu ostaviti prošlost iza. Ono: Još jedan život da imam bih za tebe...ma, vrtlog života je preodlična fraza-objašnjenje.

Predstavnik svijeta nezamislivih kategorija. To je moj cup of tea. To je moj desert. Moja snaga i moj rezervni metak. Do kada? Pitat ću to još nekoliko puta, možda do kraja života. Zašto je uvijek u pozadini : Im crossing you in style i zašto se taj stil redovno odnosi na dostojanstvo i ponos. Zašto je to erotika koju volim? Ne mogu razumjeti.
Pozivam na sustavno zaobilaženje ponosa.
Još samo danas. A danas možda potraje dugo.

09. 03. 2011.

[ SCENA II. koja je mogla biti i SCENA I. ili KRAJ, a i UVOD ]

Možda to tako uvijek bude.
Ili samo neko uvijek. Ali bude.

Dogodi se iznenada. Ne znaš zašto se dogodilo. Ne znaš mu vijek. I prođe, ali misliš da nije prošlo, ali u stvari je. Prošlo je.

Nekada ostane trajati. Buđenje života za koji si pomislio da je mrtav jer dugo ništa nije uzburkavalo. I oživiš. I zamirišeš. I kaže ti da je lijepo i ljepše pa onda i najljepše.
I ne vjeruješ mu jer ne vjeruješ sebi i jer si opet u sklopki svojih samoobmana i projekcija i jer to nemaš nikome reći jer nikome nije stalo ali kažeš. Kažeš i kažu da razumiju.

A ti znaš da ne razumiju.

Ali im želiš vjerovati.

Popiješ svoju dozu vitamina s kavom i s pivom. Pojedeš keks. Zapališ cigaretu.
Sada je sve samo u krvi. Još danas. Do wc-a kada ćeš to pobljuvati, popišati ili posrati.
Onda nova uzbuđenja, novi podražaji i promjena sociopolitičke paradigme je na vidiku.

Vjeruješ da promjena kreće iz vlastitog dvorišta.
Ne sumnjaš jer ako sumnjaš- umireš.

Tako je bilo sa svima koji su sumnjali. Optužili su ih, osudili, zatvorili pa ubili.
Cijeli vijek. Stoljeća. Civilizacije. A ti nemoj vjerovati.

Ne moraš biti sa strane, to ti savjetujem.
Ali ne moraš biti ni u tome.


[ Ja i ti. U samoći. I tuzi. Goropadnoj. Raskrinkanoj. Izgledamo kao i svi drugi koje smo jebali. Lažemo si u oči. Govorimo da smo lijepi, da smo sexy i da je sve prekrasno. Potpisujemo se na kraju i izmjenjujemo vizitke. Značajni smo, jebote. Nikad se više ne javimo. Znamo se. Nećemo se zajebati. Ne ovaj put. Ne s tobom. Znam te !!]


[Ja i ti. Bljutavo jebote. Bljuješ jebote. Kreću floskule.Hoćeš da ih pretpostavim:
"..........."(upiši što god želiš) i dalje je jednako sranje. Pričali mi o životu, umjetnosti ili politici. Čak i ljubavi. Znamo što ćemo reći. Postoje samo dva svijeta u kojima se vrtimo. Pluralnost je za idiote. To ne postoji u svakodnevici. Nosimo uniforme. Nisu maškare, ali kao da jesu. Najgori smo. Izgovaramo si imena.]



[Šutimo. Nikad se više nećemo vidjeti.Nikada si više nećemo ništa reći. Ostat ćemo živi no, to nećemo znati, ni do kada, ni s kim ćeš živjeti. Ni hoćeš li me se sjetiti ikada, pred ikim. Samo će proći. Uvijek prođe. Kao i svaka druga influenca. Dok te jedna ne ubije, a jedna će te ubiti.]

07. 03. 2011.

WHEN YOUR HEART BREAKS, YOU SHOULD DIE / scena I.

U nekom smislu bi bilo dobro da ne stvaramo frku. Na primjer, da ju eliminiramo.
Da si ispričamo svaki dan kako je taj dan prošao. Svaki put da me pitaš gdje sam kad me nema. Da mi ili da si govorimo šećeru. Na primjer: i da me ljubiš, uz spavanje ili samo prije ili samo zbog.

BIRAJ.


U čelo, da.
Pa usne. NOS. Prsti. Za laku i mirnu noć.
I VIŠE.

CIJELI DAN U KREVETU. HILJADU I JEDNA SCENA. DVIJE HILJADE MIZANSCENA.


Prva bi bila: korak do orgazma.
Druga: tvoj poljubac u moj pazuh.
Treća: Ti ispred mene. Ja ispred tebe. Na petnaest centimetara. U dvadeset sekundi.


Četvrta: Usne, jedne. Usne, druge.
Peta: Neka bezvezna rečenica. Moja.
Šesta: Još bezveznija. Moja.
Sedma: Tvoj smijeh.


Osma: Pozicije. Izmjena.
Deveta: Dogovor.

Deseta: Popuštaš.
Jedanaesta: Nagovaram te.
Dvanaesta: PITAŠ ME. (Je li te uopće volim?!?!?)


Trinaesta: pitam te: A TI MENE?
Četrnaesta:
POLJUBAC. TVOJ.
POLJUBAC. MOJ.TVOJ.MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ.

Petnaesta: SPAVANJE. DUGO SPAVANJE.

Šesnaesta: Još. Spavanja. Još mojih poljubaca. Još, uz tvoje poljupce.

Sedamnaesta: Buđenje. Volim te. Volim te. Volim te.

Osamnaesta: USHIT.


>>>>Sanjao sam da me budiš. Dosadne su te tlapnje. ALI JA SAM SANJAO DA ME BUDIŠ.
I DA SE NE MOGU PROBUDITI.>>>



LJUBAV JE SRČANI RITAM. PULSIRA.
SVE OSTALO JE IPAK TIRANIJA.

Treba znati uploviti ruke.
I RIJEČI I SRCE. SVE JE PUNO DOPUŠTENJA. SVE JE PUNO KAZNI. SVI SU SUPOTPISNICI.

Dječak sa. Dječak bez.
U oblacima je volio gledati avione. One koji lete u daleke zemlje.
Mislio je da on to nikada neće.

ON JOŠ NE ZNA ŠTO MU SE SVE DOGODILO.
Možda nikad neće saznati.

PROZAIČNA NO NE I LUDA LJUBAV.
TO NIKAKO.


Poljubac.
JEDAN, DVA, OSAM, DESET. TU STAJE.
I JOŠ.

U VRAT.
U DLANOVE.


Gledat ćemo zvijezde zajedno. Pit ćemo vodu zajedno.
KAO DA SAM OVO VEĆ REKAO.
One tri koje su, kunem se, na jednakom razmaku jedna od druge.

03. 03. 2011.

--------REČENICE (ne)namjerne---------

-Ako pišeš, pisat ću.
-Ma, ni ja nisam poznavao oca. Što da ti kažem?

-Nekada se porežeš da osjetiš život? Ma, ne seri.
-Poznaješ me.

-Trebali bi biti skupa u tome. Ti i ja i ljubav.
-Ali koji ja?

-Ok, u redu je.
-Nećeš ništa reći?
-Osim: OK?
-Osim: OK.


-Nadam se da te proganja savjest.
-I snovi?
-I snovi.

-Ne sanjam te.
-Jer me imaš?
-Jer te imam.

-Ali gdje?
-Svugdje.

-Krivo?
-Ne, ispravno.

18. 02. 2011.

S [ex] THAT YOU ARE FIGHTING FOR.

Kao slika. Kao slika koja nije naslikana, koja je još u glavi.
A kad se napravi, onda je to ona u koju se baš ne gleda. Iako te vuče.
Kao nešto drugo. Nešto nešto. Nešto s čim ne znaš što bi, ali bi, jer ti se da, ali ne znaš kako pa ne napraviš ništa pa odustaneš. Ali i dalje izgleda. Zove te, ali se ne javlja. Želiš ga, ali se ne javlja. A kada se javi izgleda kao da šutite a rekli ste si sve i više, ali se niste čuli. Bio je stakleni zid pa armirani beton pa ulica pa brisanje broja pa suze pa tuga pa poznati ljudi.
I mrak. Spavanje.

Voliš me?

Stoji i fotografira se. I liči na užitak. Onaj za koji su rekli da je. Užitak.
Izgleda idealno. Savršeno. Poželjno. Pretjerano seksualno. Izgleda. Ne znamo mu ime.

To drugo biće masturbira pored jer se seks trebao dogoditi a nije ili je, ali nije. Ne ne ne. Nije. Svršava i zamišlja kako izgleda dok svršava i kada zamišlja izgleda savršeno, ali samo tada tako izgleda. Grč, dodiri stopala, povik, izdah i udah i još. Sve padne na stomak. Na usta. Po kosi. A i u ruci je.

I onda još. Idu do kraja. Makar to biće kaže da nema kraja.
Ali ne čuje se kad to kaže. Samo sebe, a ni Drugi ga ne čuje.

Kava je zagorjela i tjesto je zagorjelo. Smrdi iz kuhinje. Liči na požar, ali nije.
Otvorili su prozore.
Kasnije će ih zatvoriti.

Ali kasnije. Sutra?

I sutra će biti kao i danas, prevodi joj pjesmu s radija. Poljubio ju je u nos i otišao.
A nos je ponos. I tako dalje.

17. 02. 2011.

PROSIDBA

Od sada do nikada ili samo zauvijek. Posuđene marionete. I ti i ja.
I ništa drugo. I nitko drugi.

Poznajem tvoje navike i čujem što misliš i osjećaš. Kao pravi veliki čovjek. Dorastao, izrastao. Onaj koji nije umoran. Ali mu je hladno. Ali ne brine. Jer je sretniji.

Negdje stvarno je sretniji.
Ne odgovara mu miris tijela osim miris znoja. I ne odgovaraju mu riječi osim uzvika. Ne odgovara mu pogled osim zatvorenih očiju. Ništa im ne odgovara dok opće ali opće i opće. Žele cijeli život pripadati a ne pripadaju. Odnos negacija i afirmacija je tu. Na snazi.

Ukradi me.
Ukrast ću te. Oko osam.

15. 02. 2011.

Uz malo samopouzdanja i s velikim očekivanjima.Dok snijeg pada.

Broj je u inboxu. Kaže: znam, nećeš se javiti, ali ovo je kompliment meni, ne tebi.
Prepričava da ne spada u te grupe ljudi i da je bolja. Jednostavno- bitno bolja.
Mrzi ove u grupama.

I sebe, ispred ogledala, nakon tuširanja. Dođe joj da zapali svoju glavu. Neće jer ne zna kako.
Ne voli svoje prištiće.

Kaže: Ne volim igrice.
Jako ozbiljno naglasi: igrice. Iznad toga je. Kaže: Znam da nas ima još takvih.






http://www.facebook.com/pages/Srdan-Sandic/157497180967742 /PUBLIC PROFILE

03. 02. 2011.

ZAMISLI (MO) SE.

To su one riječi koje će tek postati. Tako nekako. I mi smo oni koji će tek postati.
Jedva. Kao šapati. Kao snovi. Kao princeza bez princa, u 70. godini života.

Sada sjediš s tko zna kim. I tko zna gdje. U ime zbunjenosti i erotičnog.
Vjeruješ da te nisam zaboravio. U pravu si.

Prodaješ priče o svojim putovanjima na kojima se nismo našli, u kojima mene- naravno- ne spominješ. Pričaš kako je važno putovati, tko zna zašto.

Ja pijem vino, da budem s tobom.

21. 01. 2011.

LAKU TI NOĆ ŽELIM I DOBRO JUTRO I DAN I DRUGA GOVNA.

-Opet pričam s Njim
-Bogom?

- On je negdje, na kraju svijeta
opet...
i govori mi da je zahvalan što ljudi vole fikciju njega
a ja ga intelektualno prozivam
za nemar u rečenicama, za nemar interpunkcije, da me ne može ostaviti u nedoumici
da nema to pravo,
da nitko nema pravo na neodgovornost....
i tako završava ova noć, on odlazi
ja ostajem s vinom, sam
izmoren,
pripit
i s punom pepeljarom
bez teksta, bez materijala, bez tijela.

-Eto, ovo što si sad napisao ti može biti materijal.

-Ma, ali znaš, zajebeš to sve.
mislim, ne može
ali radi to...
a ja kao dresirani pas skačem na migove
ja bih Istinu
a on bi Život...

-Mhm
možda najbolje da se lijepo povučeš u krevet
i prepustiš se,
možda rješenje dođe u snu.

Za (nju/nas/mene) je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu.

I tvrdi da ga gnjave i da nemaju pravo na to. Uzimati mu ono malo "sebe" što mu je ostalo za Sebe. Skoro nisam čuo tako nesvjesnu tvrdnju, dovedenu do blasfemije.

Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!



Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.

Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.

I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.

15. 01. 2011.

Neke priče ne treba pričati. Rasplaču.

Rasplakao sam se jer je na tren ova zima izgledala kao da je proljeće
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.

Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.

Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.

U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.

Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.

Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....

Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?

Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.

Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.

Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.

A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.

To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.

Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.

Tople su te suze i jako slane.

A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.

(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)

I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.

Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.

A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....

Ali on nije.