10. 12. 2009.

To: have a little faith

Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.
Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.
Oboje nas. Rebels with romantic souls.

Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.
Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.
Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.

Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.
Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.


Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.
Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?


Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.


Telefon joj je sada isključen.  I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.
Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.