24. 10. 2011.

NOSTALGIČNO ISKUPLJENJE

Netko poput Tebe prilazi i kaže:

Ime nestalog ljubavnika mora se upisati zauvijek.

Netko poput Mene:

Zakuni se.

Ili je bilo obrnuto.

Na: zauvijek.
Ili samo na: nekada.

On je upravo onaj koji će se dogoditi između nas.
Mi smo oni koji to nikada nećemo moći.

Jer netko poput Tebe meni i dalje govori: Previše izgovaraš.
A netko poput Mene odgovara: Nije istina.

Meni je odgovor pitanje.
Tebi je odgovor svijet.



Nema sumnje da ova raštimanost neće nikada proći.
Kao ni scena onog ručka.

I one večeri koja se neće više nikada dogoditi.


Pitanje Nas će ostati neizbježno.

Moje pitanja.
Ali samo moje.


Davanje počiva na prisustvu.
Neću to zaboraviti.
Ali nikada.

09. 10. 2011.

/PRED TVOJIM OBRAZOM_ isječak

..tako je to sa snovima.

U tom kadru koji se ponavlja svako jutro a nekada i po noći ti ja trčim u zagrljaj.
Ti me zagrliš.
Kažeš: Mali.
Kažem: Slatkalo.


Zagrljaj je to onaj zauvijek. Uvijek. I za još, kad ga zaboravimo.

Poljubim te u obraz i nos.
Nasmijemo se.

Tu kadar prestaje.

Onda se svi rasplaču.

Jedini trenutak vrijedan spomena. Za život.
Svi pretpostavljamo makar nikada ne znamo.


OSTAJU NAM SAMO JOŠ NAŠE MAJKE ZA TELEFON.
I OČEVI, KAKO ZA KOGA.

BRAT PA SESTRA.

I SVA LJETA KOJA ĆE PROĆI. TKO ZNA S KIM I NARAVNO- TKO ZNA GDJE.
SVE ĆE SE PROMIJENITI I NEKUD NESTATI.

NEĆEMO IMATI POJMA.
NIKAKVOG.

01. 10. 2011.

/pred tvojim ramenima/_isječak_

Na fotografiji si ti, kao Aladin.
Na nekom tepihu. Drvenom. U zraku.
To je zadnja tvoja fotografija.
Ja sam iza. Kao i uvijek. To mi nitko ne vjeruje. Ali je tako.

Obećanja su ostala u ladicama i izbrisanim smsima. Mali grč na licu uz podočnjake i loš zadah.
/i wanna fall from the stars, straight into your arms /svira. Ne znam ni je li to više mogu poželjeti.

Ne pada kiša. Barem danas ne.
A kao da je padala cijeli život.

I onda sam tebe sreo. I povjerovao.
Ljubavna religija je svrsishodna.
Kao i racio: onda kada te više nije bilo.
U životu je očito potrebno: sve. Što god to značilo.

Pjesma se ponavlja.
Sada već želim da se dogodi to, da padnem s nekih mekih i svježih zvijezda u tvoje naručje i da se nikada ne probudim. Da ta patetika bude moja zadnja istina. Moje zadnje tjelesno. Moja zadnja boja. Moje jedino sjećanje.Zašto ne?
Zašto ne.


Vidjeti te kada te prestanem voljeti stoji kao nekakva napomena.
A ispod ne piše, ali bi moglo:
Ako ikada.