27. 09. 2010.

Nikoga / tretirana artificijelnost

On je nju našao mrtvu, a onda se on ubio pa sestra. Je li možeš zamisliti?
Nije se mogao nositi s tim. Piti mu je bio imerativ, a to uvijek loše zvuči. Probaj to reći na neki drugi način. On je mrzio to čuti. Pričao je da cilj opravdava sredstvo i da "molbe prima, a žalbe ne uvažava".

Buđenja i radosti. I tvoja hrabrost. I napuknuti glas i kakao i topla kuća. Nema. Toga.
I ručak za kojim odlaziš od stola. I kašlješ. I bijes jer nije kako treba biti i jer nitko to više ne može popraviti. Ni Bog. Možda jednom. On.

I stare vijesti i osmrtnice i snovi o osmrtnicama.

Stao si s riječima. Nesanica. Uzmi me. Jako. Jače.
I ja ovdje nemam život. I sve ti je jasno. Meni je također.

25. 09. 2010.

Prolazili su kroz tvoju tugu i ostavili te kako beskrajno miran... sjediš među suvenirima

I rekao je i rekla je i rekao je i rekla je.

-Ali ti.
-Ne,ti.


-Ti si rekao.
-Ne, to si ti rekao.


-TI.
-TI.


-Opet nismo prijatelji.
-Opet ti nisam.


-Što mi ovo treba?
-To se i ja pitam.


-Pričat ću o tebi sve najgore.
-Probaj.


-Nikad nikada.
-Bježiš uzalud.


-I stari običaji.
-I brige.


-Zašto me mrziš?
-Gadiš mi se. Zato.


-Zašto me mrziš?
-Ne mrzim te.


-Što će biti kada sve procvjeta, opet?
-Ma ništa neće biti.


-Grozan si.
-Dobro, ali idi.


-Opet me tjeraš? Što mi ovo treba?
-I ja se pitam.

I can understand you perfectly and I like what I hear, what I see, and knowing me I would be good for you too




I onda su došli  trojica. Svaki u svom danu. I svaki je za svoj dan rekao nešto.




-Ej, reci mi da mi vjeruješ. To mi jedino važno. Reci da ili ne.
-Možda.


-Baš sve mora biti iscenirano?
-Baš sve.


-Nemoj s tim tonom
-Ti i ne znaš s kim sam upravo.


-Boli me kurac, daj mi odgovori.
-Možda.


-Volio sam te prije pet godina.
-Znam.


- Njega.
- Tebe.


-Njega.
-I tebe.


-Hajde sad stani.
-Slušaj me.


-Nisi zvao.
-Jesam, fakat, cijeli dan.


-Reci vrijeme.
-14:14.


-Lažeš.
-Daj da vidim.


-Pa očito je.
-Moralo je završiti.


-Ovaj razgovor je sulud.
-A mi?


-A mi?
-Pa ne, mislim ne- mi! Mi ništa. Mi stvarno ništa.







24. 09. 2010.

... ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja.

Poput: Imaš lijepe oči i lijep si, lijep si, lijep si.
Čekat ću samo na tebe je operirano. Čovječe. Bez ičega.
Nestao si.  Kaže: Neke si stvari uzimao previše k srcu i sada su ti živci oslabili.

-Čekala si da te to pitam?
-Ali, ti si drugu uzeo.

Osjetljivost na kategoriju "ludosti". Kao svaki pravi: luđak.
Štogod je da je. I kiša je prestala padati taj dan i onda nije padala dvije godine. On je njoj nudio baš svašta, a ovaj jedan je tražio baš svašta. I svi su uzimali sve. I svašta. Dani jeftinih droga i jeftinih snova i nemanja, ma srca, npr. Nije ga bilo. Ni tada ni nikada poslije.
I njegovi i njezini kompleksi su rasli pa zarastali, pod kožom. A onda su dolazili oni. Nedostupni.
Tako je bilo nekoliko godina i nekoliko stoljeća. To je tradicija te duše. Krug.


And: being used.
And: being abused.
And:Man without a name.

19. 09. 2010.

Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari.

Svađa je trajala zaista dugo. Muka je došla u istom paketu. Laži, svinjarije i dvoje nedoraslih.
Prva svađa je bila oko ničega pa oko voljenja, a na kraju se to voljenje svelo na ništavilo. Druga svađa je bila oko zamjeranja u vezi tog voljenja, oko rekonstruiranja, oko konstruiranja, oko zamagljivanja.

-Ti si rekao da smo se tukli i da smo romantizirali?
-Ja to nisam rekao.

-I da si se skidao tamo i tamo kako bi pokazao to i to?
-Ne.

-Tko ti je to rekao?
-Ona, nazovi ju!

-Jebi se s njom.
-Ne, fakat, daj ju nazovi.

-Nazovi ju ti.
-Evo, sad ću.

-Ajd ti.
-Ajd ti.

-Reci mi nešto o ljubavi.
-Reci mi nešto o nečemu drugom. 

-Možda ne trebamo pričati?
-Nikada više?

-Nikada sada ni onda,poslije?
-Da, da, da, da. 

-I tvoj strah da me ostaviš.
-To je bila tvoja želja.

-Stanimo na tome.
-Ja ne želim pričati o tome. Barem ne više.

-Onda će nastupiti tišina.
-Ona već je nastupila.

-I što sada?
-Apsolutno ništa, sada.


16. 09. 2010.

Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Spotakneš se i dočekaš se. I psuješ. I psujem.
Osjećam izvjesnu tjelesno.TJELESNO. Ugodno je. Miriše na lavande. Prošli život nas je obilježio. Bio sam ti brat ili muž ili ljubavnik. Imamo nešto jako, ali neću o tome. Dođu i odvezu te. Nemoj piti. Nemoj jesti. Nemoj biti glasan. Samo gledaj. Namigni. STOP.

FROM MY HEART. AND.AND.AND.AND.AND.


- Što?
-I kada, jel da?


-Ako bih ti rekao da bi mogli.
-Onda bi rekao da možemo.


-Nemam puno za reći.
-Ali, ovo je ogromno.


-Mogli bi se dobro znati.
-I onda se skriti.


-I onda pobjeći.
-Na nebo, ljubavi.
-Pa, i tamo.


-Igraš se.
-I psuješ.


-Gledao si Popaya?
-Mislio sam da si to ti. Sinoć sam to mislio. Majke mi.


-Idiote.
-Kretenu.

STOP.

15. 09. 2010.

Osoba se ne javlja. Molimo Vas, pokušajte kasnije.

Kako ide, ono: Vitraž mraza na oknu prozora?
Doma smo. Ujutro ih gledam kako jedu. Navečer ih gledam prije spavanja.
Izgledaju kao sreća. Iz novijih ideja.

Nervoza joj je šetala od usana do prstiju, od crijeva do kose. Nije bilo ugodno i nije imala kome reći. Takav je bio period života. Nervoza se i njemu prosipala po čelu i dlanovima. Koža mu je bila tamnija, a nju su kile štitile, a mali je bio bolestan, svaka dva do tri mjeseca. Temperature i injekcije i opet.

Čovjeku je bitno to što radi, a susret je bio magičan. Neočekivan. Prozračan. I njegova nesputanost.
Tako to bude. I njegova sputanost.
Razgovor:


- Ja sam stidljiv.
- (Smijeh)


-Ja se možda ne znam izražavati.
-Ne bih to rekao. Ne s obzirom na onu večer.


-Ponekad se osjećam usamljeno, ovaj grad me ubija.
-Vjerujem da jesi usamljen.


-Ponekad se i ja osjećam usamljeno. Poput jučer. Trebao mi je Netko da bude tu i taj Netko je rekao da dođem, ali nisam povjerovao. Jer ne vjerujem, a to je već pitanje religije. 


-A i politike?
-Da, i politike.

10. 09. 2010.

Mrtve treba sahraniti, zbog sebe. A ti ćeš zauvijek biti tu.

Tvoje ime koje je bilo samo jedno i onda nikada. Sada sam daleko od tvojih pogleda.


-Osjećaš to u rukama.
-Ovo između dvije ruke?


-Kao da držiš nešto prazno ali sigurno.
-Podsjeća me na nas.


-Uvijek to kažeš.
-Uvijek ću to govoriti.


-Samo jednom pa nikada.
-Sada si otišao daleko.


-Zar nismo trebali Sve?
-Opet ponovo?


Znači dogodilo se.
Zaklet na ljubav. Čekat ću. Još si tamo.

09. 09. 2010.

I always used to tell him that only fools could possibly escape the simple truth that now isn't simply now: it's a cold reminder. One day later than yesterday, one year later than last year, and that sooner or later it will come.

-Tko je?
-Ljubavnica.


-Ovaj mobitel ne pamti imena.
-L.


- Već preboljena?
-Možda sam bio loš.


-Ostavljaš trag.
-Ali, samo ako ti nešto treba.


-Treba mi promjena.
-Mijenjaj se.


-Ne daš mi.
-Ne daš si.


-Tebe sam stvarno voljela.
-A bol?


-Onda odi.
-I ne znam ništa drugo.


-Volim te.
-Pričaš laži i ne patiš.


Nabrojao ih je 77. Njen broj je jednoznamenkast.


-Želim da si tu.
-Kada spavaš?
-A ti ne?


-Na jastuku?
-Pored mene!


-I da te ljubim?
-Puno.

07. 09. 2010.

Uvijek budi nezadovoljan onim što jesi, želiš li biti nešto drugo od onoga što jesi, jer na onome na čemu se zaustaviš i ostat ćeš.

So gladly.

Uz osjećaj da pripadam. Na ručku. Dijete je vrtilo kamiončić, on je bio nervozan jer ona želi sjediti u finim stolicama, ona, mlađa je pričala kako nema dečka, a Ona je smirivala i davala ljubav. Našli su dom, njih četvero.
Inkarnacija, svakom svoja. Bit će još života.

I on, promatrač, koji odlazi s odjednom upaljenim grlom i očima i suzama. Looking for a home? Spustio je glavu jer je znao da se izoperirao i da nema povratka jer tamo nikoga više nema, osim nje, kao i uvijek. I onda spavanje i jesen i ugrijane noge i Drowned world. The face of me. Me.

I novi početak i upoznavanje i oporiji miris. Jesen je, ipak. Sazreli smo. I umiremo. Tekst o Single man-u i Projektu sreća.

Život ide dalje. Uvijek. Još uvijek.

03. 09. 2010.

Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija.

                                                                                    JA OVDJE IZLAZIM.
I NAS PAR S TUŽNIM BROJEM. 


Popio je jednu ili pet previše i onda mu je rekla da je nesiguran. Zamisli da mi prvi put čuješ glas. Zamisli da se ona ne nasmije kada joj kažem da je volim. Zamisli da to nije pogreška. 


NIJE MU DOBRO. NJOJ JE POZLILO. A OVA UMIRE. TELEFON ZVONI.



-Možda ću postati bolji.
-Samo ako se ne slomiš na putu.

-Kladiš se?
-Da, a ti?

DAJ MU TELEFON DA MU IZ GLAVE NE POČNU IZVIRIVATI STRAH I PARANOJA I DAJ MU TELEFON DA POMISLI DA JE SVE U REDU I DAJ MU TELEFON DA NE NAZOVE ONAJ KRIVI BROJ KOJI MU OBEĆAVA POSAO I SNOVE NEKE DRUGE PRIRODE. DAJ MU, MOLIM TE TELEFON.