29. 04. 2011.

NEKAD NIKAD

SPOMINJEM:

DVA TIJELA

PLAVA GLAVA

CRNA GLAVA

NEKORPULENTNA TIJELA

NEOBRIJANOST

POSVUD



Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.

- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.


Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.


**

Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.

Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.

Htio je nju.
Htjela je njega.

Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.

**

Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.


I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.

**

VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.

- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.

- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.

- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.


**

HEROJI UVIJEK UMRU.

23. 04. 2011.

....PRIJE NEGO SMO POJELI RUŽE

CRVENE
BIJELE
ROZE
I

ŽUTE



**


- Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.

I ono da hodam nekom nepopoločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A u susret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.

Metafora srca i stvarno srce.
Metafora stida i stid: edipovski.



Deka je bila slučajno žuta i nebo je bilo slučajno tamnoplavo, pred kišu.
Taj san nije ništa značio.

Drugi san.

Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.

18.12. Neketamogodine:


Možda te je htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.
Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i po cijelu noć. Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.


Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.
A ni ja.

04. 04. 2011.

(Ne)dostatnost tj. narcistička rana

Narcis je zaljubljen samo u sebe. Ne spoznaje sebe pa ne spoznaje ni druge. Nije u stanju dati ljubav. Tu ljubav čuva za sebe. Nitko ga nikada nije volio. Narcis slama srca. Ona- koja može.

Ljubav se rađa i umire u očima- davno je to negdje pročitao. On i još pedesetšest ljudi koji su tu knjigu posudili prije njega. Te godine.
Godine prođu.

Nanižu se. U svega par dana.

Sretneš nekog tko je bio tvoj. I onda ga više ne sretneš jer ne možeš. Narcis sve mora uništiti. Zadnja nada nestane. Samo da zadnja nada nestane.

I grandiozne fantazme grandiozne ljubavi (zaspati na rukama na kojima se osjeća sigurnim; da je nježno i da je to za cijeli život).

Položio sam svoje snove tebi pod noge;
koračaj nježno, jer hodaš po mojim snovima. YEATS


Ma, što sam to htio?

A 26. septembra 2008. je napisano ovo:

Izvidniče::Zagledaj se! Ne analiziraj, ne pristaje ti.

Dajem površinske aspekte vlastitog protagoniste . Sebe. Pogotovo epizode svog života koje su dodatno nabijene dramatičnošću ili bilo kakvom napetošću. Moral i Ja smo oduvijek bili preveć elastični pojmovi koje prilagođavam/O okolnostima.

Pojmovi prošlosti i budućnosti me puno više okupiraju. Puno je veća nelagoda od mogućnosti ne imanja nekog osjećaja u skoroj budućnosti doli žaljenje nad sadašnjim trenutcima.Da. Je.

Pokušavam stalno nadograditi sadašnje. Bespotrebno estetiziram i pljujem pretenciozne monologe i pitanja već od prve kave.
Je li moja uloga glavna ili rubna? Dekreti, načela i odredbe mi odavno ništa ne znače, osim kada moram platiti telefon. Uvijek me strašno nanervira privremena isključenost. U svakom polju.Uvijek. Svugdje. To zovem direktnom ignorancijom, drskom ignorancijom. Dođe mi da psujem i razbijam.

Jučer sam napisao prijatelju koji odlazi, prijatelju s kojim sam narastao, prijatelju kojem dugujem osjećaj da mogu što hoću, prijatelju kojeg stvarno mogu nazvati kadgod i reći-štogod.

Rekao sam:

Zauvijek uporna sjeta, neutješna ljepota i sati. To je sam ogoljeni život, dragi. Nekada je dovoljno samo otići.

Kad sam govorio neke divne stvari ljudima, uvijek je bilo kao da sam to govorio sebi.Tako je moralo izgledati. To znam već dosta dugo. Jedino nikada nikome ne bih rekao neke stvari koje su mene bile izgovorene, one zbog kojih još ne mogu ostaviti prošlost iza. Ono: Još jedan život da imam bih za tebe...ma, vrtlog života je preodlična fraza-objašnjenje.

Predstavnik svijeta nezamislivih kategorija. To je moj cup of tea. To je moj desert. Moja snaga i moj rezervni metak. Do kada? Pitat ću to još nekoliko puta, možda do kraja života. Zašto je uvijek u pozadini : Im crossing you in style i zašto se taj stil redovno odnosi na dostojanstvo i ponos. Zašto je to erotika koju volim? Ne mogu razumjeti.
Pozivam na sustavno zaobilaženje ponosa.
Još samo danas. A danas možda potraje dugo.