27. 05. 2012.

[ dodir za Pronalazak ]

sanjamo zimske jakne koje gubimo i koje krademo i pušimo neka smeća
sve od
jučer
i sve od danas
sumiramo samo sumiramo samo seremo samo probavamo
pisati o dvoje ljudi koji se vole
pisati o njima kao da su sretni
a to ne mora značiti
lice ti se vješa
obrazi su upijeniji i nekako znaš postaje ti jasno da ćeš možda skoro skoro i znaš ma znaš znam da znaš
dodirom kojim se nalazimo se nekada sretnemo
u mraku
ti kao s njim kojeg sad kao znaš a znaš da ne znaš ali ok ok znaš sve ok i ja kao s njima koje ne znam znaš i znam da ih ne znam iako nekada pomislim da znam sve ljude i da ih sve opravdavam i znam da znaš i znam da bi volio da sjednemo znaš i da popijemo kavu je li tako bi da i to će se desiti kada onako smješno ostarimo i budemo imali neke repove i neke još veće težine kada opet povjerujemo da je moguće jebote i da je tada već izvjesno da znaš ono znaš
pa ono da se dvoje ljudi možda mogu sresti samo jednom u životu i da se neki ne moraju nikada možda će nam se taj alarm upaliti a možda ćemo biti sebični kako mi ljudska govna samo to znamo biti i to nećemo htjeti priznati

26. 05. 2012.

ne dajmo se ne dajmo

nikada mi koji smo mislili da smo ljubavnici nismo mislili da će nam se to dogoditi
baš to upravo da na to mislim to da netko zvoni u dva ujutro i da ti otvaraš vrata tom nekome kome ni pjesmu ne smiješ spominjati netko čije pokrete imaš zaboraviti i nekoga kome te ne smijem ni spomenuti onda kada pita imaš li koga a ja to onako odšutim i moli da ne završim samo da ne završim a ja ti u glavi čujem neku tamo pedeset petu pjesmu ja mu želim kao i svima njima reći da sam ok da nisam više kao nekada da je bilo bolje s tobom je to i ona zna ona se sjeća da sam bio sretan i sjećamo se tog prekrasnog toplog beograda i ljubljane želim ti reći a znam da neću želim ti reći da ljudi mogu biti sretni da stvarno mogu želim i htio bih ja bih htio da si ti netko drugi  i da mi kažeš onu pjesmu od olova i mora i neba onu o onoj ženi s najljepšim imenom onu gdje se ljudi zahvaljuju drugim ljudima kada ih ovi ne žele mislim da se zove ima nešto u tom što me nećeš i ono u onoj prvoj kada kaže da si imala više ukusa od njega i kada primjeti pisma boju pisama znaš

19. 05. 2012.

tišina koja sve govori kao i naravno

tjeskoba glede izbora
dok samo sjedimo u tom upaljenom mraku u kojem jednako tako možemo nestati i opet sve početi
kao da će otkazati ta kazaljka koja me drži
znam da umire zadnje sjećanje na tebe znam da je to laž da je bolje da to ne mislim i da to ne govorim i smrt tako i tako dođe
mrzim riječ zadnje
mrzim riječ sjećanje
ali šta da radim
kako da ih zamjenim
što je bolje
ne volim ni riječ brišem
i ne volim riječ mrzim
a ne volim ni da kažem da ne volim

brišem
brišem tvoje obrise
i zovem te
ne javljaš se
dolazim ti s leđa
zagrlim te
dam i njemu ruku
i njoj
nasmijemo se i to sve prođe
možemo reći svemu da je kraj
možemo znati da to ništa ne znači i konačno priznati da kraj ne postoji na primjer
i možemo u to povjerovati
i ne moramo


14. 05. 2012.

sam (o)

sa zakašnjenjem
sa
i
bez

...tebe

onda opet
sa
i
bez
....tebe

bez kašnjenja
bez misli bez riječi koje ostaju u tišini u rupi još nekoj naših glava naših svemira našeg našeg našeg svega
i onda ti padne judy garland i pjesma i ugasi se svjetlo a bilo ih je puno upaljenih i pomisliš isto ono što si čuo da je ona pomislila
da nema ničega do tog zagrljaja jedne jedine osobe u prostoriji
u toj jednoj jedinoj
da tih hiljadu ljudi tamo sa strane zapravo nije briga


12. 05. 2012.

na vrelu nekog čekanja

to je ono nešto protiv bolova

i na podu

i na

jastuku

i pored šalice

je suza

ostavljena

da prevari

nekoga

09. 05. 2012.

Za je pred jutro

hladna ljetna soba je namjest atmosfere je namjest osjećaja onog nekog tamo dobrog osjećaja onog kada jedeš nutelu žlicom ili cijelu kutiju sladoleda samo za sebe i neke odvratno slatke ukompoćene kruške
u kojoj se osjeća sreća pardon pardon ono što si uspio uzeti pod nju ono ono što misliš da je ne znam kako da ti opišem mišljenje
malo kao kihneš
ti kao kažeš nazdravlje
kao

jer suhi ružmarin se odavno protegnuo
od
zida 1
do
zida 2

razumiješ

dobro jutro volim te tako je
danas popodne da
danas popodne

nema zida 3
nema zida 4

05. 05. 2012.

....Ni jedna (riječ)

da se barem može
nešto

san je jedini govor jedina verzija jedina
 san

 tu riječ nekako kako da nisi kao da nisi ništa rekao kao da ne diše nešto u toj riječi i pjesme daljina i pjesme tišina i opet kao da nisi ništa rekao i kao da se i ne može kao da se ne može ništa reći o toj vječnosti tog trenutka koji se jednom dogodio malo stvarnije od svakog onog puta kada si se tog sjetio znaš to je sreća je je

bolesni smo
jesmo
a ta ljubav ta ljubav
nija nas
nije
spasila
to srce to kao metaforu to kao
dušu
u snu se oni koji se nisu našli u ovom drugom isto snu dotaknu rukama dotaknu dlanovima i to bude znak i za početak i za kraj i to tako bude to tako vidi i eto

 

03. 05. 2012.

mislili smo da

skrijemo se
plačemo

a kada se ne skrivamo i kada ne plačemo onda ništa ne radimo ne jedemo ne pijemo ne spavamo
zamisli
probaj
onda smo naivni
i gladni
i drhtimo
kao tamo neke životinje u koje je uperen
tamo neki pištolj
a znao je biti znao je
 
sretni rastanci pogrešnih ljudi
sretni sastanci pogrešnih ljudi
bez uskličnika
i točki
pored nas nema anđela