sanjamo zimske jakne koje gubimo i koje krademo i pušimo neka smeća
sve od
jučer
i sve od danas
sumiramo samo sumiramo samo seremo samo probavamo
pisati o dvoje ljudi koji se vole
pisati o njima kao da su sretni
a to ne mora značiti
lice ti se vješa
obrazi su upijeniji i nekako znaš postaje ti jasno da ćeš možda skoro skoro i znaš ma znaš znam da znaš
dodirom kojim se nalazimo se nekada sretnemo
u mraku
ti kao s njim kojeg sad kao znaš a znaš da ne znaš ali ok ok znaš sve ok i ja kao s njima koje ne znam znaš i znam da ih ne znam iako nekada pomislim da znam sve ljude i da ih sve opravdavam i znam da znaš i znam da bi volio da sjednemo znaš i da popijemo kavu je li tako bi da i to će se desiti kada onako smješno ostarimo i budemo imali neke repove i neke još veće težine kada opet povjerujemo da je moguće jebote i da je tada već izvjesno da znaš ono znaš
pa ono da se dvoje ljudi možda mogu sresti samo jednom u životu i da se neki ne moraju nikada možda će nam se taj alarm upaliti a možda ćemo biti sebični kako mi ljudska govna samo to znamo biti i to nećemo htjeti priznati
