29. 12. 2010.

te oči su bile drugačije oči i rekle su u pičku materinu svašta a onda više nisu gledale a mi smo se smijali

Danas neću govoriti o njima već o nama. Nisam vjerovao ali sada vjerujem. Život nas stvarno vodi čudnim putevima. Ljubav se događa u koracima, na koracima i pored koraka. Nije fantazma i nije laž.

Zašto je nešto nastalo? Ali i zašto je nestalo?

Mogao bi cijeli život biti ljubavnik. Zimsko je sunce vani i dosta je hladno. Kaže ovo:
"Stabilna i iskusna u ljubavi i životu, tražim nekog čvršćeg u glavi da nije o oblacima i plahutanjima i da ne misli da je najbolji na planeti.Zaista ne tražim nikakvog super-ljepotana koji je isključivo koncentriran na sebe ,tražim normalnog dečka iz susjedstva.Što te zanima pitaj,pozdrav!"

28. 12. 2010.

O stolu je i cvijetu na tom stolu.Nevolje za tumačenje stvarnosti su previsoka cijena.

Budila se i plakala. Uzimala je štap jer nije mogla hodati. A onda je dobila tablete. Priča je i o tome da su joj promijenile pogled na život. Nitko ne sumnja. Zašto bi? Odvedu te u skroz drugom smjeru.

A taj jedan dan je sjedila nasuprot njega i u toj svojoj opijenoj glavi mislila: Ja opet nisam tamo gdje bih trebala biti. Nije otišla dalje s tom misli. Nije imalo smisla. Ukinuti tako jednu divnu laž je kao ubiti ljubav, u njenim definicijama i vrijednostima. Nije bitno.Ma bitno je, majku ti jebem, al ništa s tim.

Ona kaže da postoji uvijek "to nešto neizrečeno". I neki dragi koji ju čeka od tko zna gdje. Hiljade simbola za povratak. Ali nekada se nemamo gdje vratiti.Tu već sranje kreće, a mi stajemo s točkom ili točkama...

25. 12. 2010.

11. 12. 2010.

Vrijeme u glavnoj ulozi. Moglo bi početi ovako : EVO, ZAMALO.

Dok je moguća jedna drugačija budućnost.