29. 05. 2010.

Ako hoćeš spomenik svojoj nadi / Kada su ljudi tek ljudi

Tvoja nesreća je samo tvoja nesreća / Potpuno sami.
Gdje može biti bolje?
Klasični motiv: Sjena prošlosti.

Ljubit ćeš me / Za kraj? Puzanje je najpouzdaniji način doskoka.
Inficiraš me. I onda i jučer i danas. I sutra i prekosutra i još.

Prolazi to neko vrijeme a najgore je prošlo baš preko mene.


„Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano mi nije.“ Ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas čekam.

*********************************************************************************************

Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.
NADOPISANO: tebe nikada nema / ne znamo gdje idemo /jebem ti prokletu mater.

NE ČITAM NA GLAS NE DEREM SE NEMAM S KIM NEMAM ZBOG NEZNAM KADA NE ZNAM
SVILA PA ŽUTA PA ŽUTO PA ŽUĆE PA VINA JEFTINA PA SMRAD TRŽNICE PA OBRAČUN PA SCENA LJUBAVI ILI JE TO BIO OBRAČUN ILI JE RAT LJUBAV A JA KAŽEM DA SE MOŽE I MORA MIRNO DIJALOG I TA SRANJA UVODIM U PRIČU O LJUBAVI I FER SAM JER KAŽEM DA SAM NEKOMPETENTAN I TAKO DALJE FORMA JE DEFORMIRANA SRCE JE UŠKOPLJENO ŽELUDAC JE PRAZAN JEZIK BAZDI MASNA JE KOSA PAZUH SMRDI I SRCE U LOMU VELIKOM SA VELIKIM VELIKIM PREVELIKIM NOŽEVIMA I ZAKLANIM VRANAMA SA TIM ISTIM NOŽEVIMA I SVA TA DRUGA GOVNA KOJA TI PADNU NA PAMET PRIJE SPAVANJA A NE POEZIJA POEZIJA

28. 05. 2010.

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav /Sve više sam s tobom, čak i sam.

Volim kada rečenica krene ovako, sa: Volim.
Volim kada su prijatelji iskreni. Rasplaču me. Još da te mogu zagrliti tada.
A ti odlaziš, opet, na tko zna koliko i tko zna do kada.

Ja ne mogu vjerovati da i dalje o tebi govorim, da i dalje tebe upisujem, opisujem i trebam.
A nije da te nisam prevodio, uništavao i redigirao. Nije da nisam, a bolje bi bilo da nisam.

Ti si rupa u koju upadam i od koje dalje ne idem jer nemam gdje, jer ne znam gdje jer ne znam zašto jer mislim da su sve druge uže, ružnije ili tužnije. A ti, najbolje moje.

I što je to sada toliko daleko, iza nas?
Jer tražio sam, dobio i zvono i udarac i riječi. Rekao sam da sada znam: Snovi se ostvaruju, samo nekada u pogrešno vrijeme a to znači da ti nisu trebali/le.
Reći ti: Ti imaš snagu ovog svijeta. Želim te na dlanu. A moja je ljubav to, onda, valjda.


A onda se probudi nespavanje, stare cipele, trgovi i ranojutarnji povratak. Sebi.
[... nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše.]

Tako je kad odlaziš. Meni. Uvijek.
I onda svi lažni obziri dođu u igru.

I ovo spada u ljubavna osvrtanja. Oprosti s jebiga.

23. 05. 2010.

u stanju: Okrenuti se i zastati. Možda.

Ne zna zašto odlazi stoji u istoj ravni sa Ne znam zašto ostajem.
Ne zna do kada je jednako Ne znam od kada.

I bol u maglama. Suze ispred vrata i zagrljaj i još jedan i dva i tri poljupca i pet.
Nemam ključ za srce koje bi te još više zagrlilo i zaštitilo i sačuvalo. A želim ga.
Volio bih imati i te ruke i taj miris. Volio bih ti biti sve što ti treba.
A jesam. Ovisno o tome što popijem.

Miksam priče. Uvijek kada govorim o ljubavi.
Nema više. Nema za neko vrijeme. Nema za tko zna koliko vremena. Nas. Ni vremena. Razdvojeni smo.

I sanjamo i skitamo i šmrkamo i znamo da je to dobro.
Bar da kada te odvedu te i vrate. Bar da.

Zatvori oči i pogodi zašto te volim.

22. 05. 2010.

Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.

Isti nemiri. I boja kože. I krv. I vene. I tvoja rečenica: idemo se jebati. Ili možda još nešto prozaičnije poput: Sex. I sudbina. I nedostajanje. I nepripadanje. I sve u krug.
I tvoji prijatelji koji kažu da loše biraš, a ja čitam to kao: sve osim tebe, S. I tako dalje.
Ti imaš nekoga da ti podilazi. Nekoga za ljubav jer i ona, moja prijateljica, ovaj put, kaže- podilaženje može imati veze sa ljubavi. I dobro to logički izvodi. Dobra je. A ja kažem da sam mogao umrijeti. I da je postojala mogućnost da te neću zaboraviti i obistinilo se.
[ .. oženi se! Rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer nameće obaveze... ]
Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.
A situacije su ovakve: seks se nudi na sve strane. Onaj drkatorski. Onaj lažljivi. Onaj zbog kojeg odeš. Prije sunca. Jer je mučan. Onaj zbog kojeg ni voda više nije ista. Znam da znaš. Znam.

Povraćalo mu se pa je padao pa je grlio i govorio da voli. A htio je plakati. Usranih li istina. A želio je biti čovjek. A majku mu jebem. Kažu: Traži se. To bude sugestija, ali i komentar.

Roza tablete. I magija.

Povraćao je. Srao je radi sranja. Htio je biti pod ili tepih da ga ti samo još jednom prehodaš. Zamisli. To je bila želja. To je želja.

Da mu daš svoje ruke i svoj nos i svoje srce da postane ti i da tako bude bolje a ne bi postao bolje. Nikada i nikako. Nagovori me zaustavi me voli me trebaj me. Ali ni tako ne ide. A da kažeš- Da? Bez upitnika. Da samo kažeš da.

A san je bio i ovakav: jebanje, bespogovorno, s maskama, bez lica na kojima to piše. Ljudi bez lica. Ljudi bez osobina. Mišići. Štikle. Opijumi. Dvorci i zlatni retriveri. San. Jebote.

A ti si dovoljno blizu svemu tome. Maskama i neukusu. Tu je počeo osjećaj. Ne znam kako se zvao.
I da: je li mi imamo vremena? Našeg?

20. 05. 2010.

poezijabeznamjereibezidejeibezrazlogaibezsrcaaliidaljePoezija

Pet tomova poezije bez nemjere i nikome za pokloniti do sebe.
Sitnim parama plaćeno bogatstvo. Nekad, a uglavnom često treba malo da bi bilo puno.
A slušalice traju mjesec ili dva mjeseca.

17. 05. 2010.

Everybody is changing / Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

Nisam rekao ne. Kaže. A ja kažem: A nije da nisam.
Kaže da nije
. A ja kažem i mislim i mislim da znam da sam odavno izabrao najbolje. A onda se pitam zašto se i dalje petljam sa drugima. To je ludost ludost ludost ludost kaže B.
O kojoj se može govoriti i pisati. Pred određenima. Kažem joj da dotična osoba to sve razumije. Kaže da zna. Ja kažem da mi se opet zna prividiti mogućnost u kojoj odustajem od svakog drugog narativa i uplivavam u kompoziciju (koja mi ipak najviše dira dušu). Dušu kao ne znam šta. Kao nešto. Npr.

Sjedim u kafiću sam. Ispred mene je njih 6 i balon na kojemu piše nešto poput: Sretno u braku.
Jedna je najglasnija. Crvena je i ima plavo sjenilo. Ružnjikava. Priča kako bi sina pustila ili u neku tehničku školu za masjtore ili na fer. Kuži ona kako stvari funkcioniraju. Sin nije čovjek nije biće već je njen sin njene pičke delo njene krvi. Ona zna što je za njega najbolje. Glupača.

Fotografija s moje lijeve strane govori puno više od ove sretne slike prijateljica koje jedna drugoj predstavljaju podršku. Na jeftinoj fotografiji, rađenoj za reklamu kave ili vina ili tako nečega je muškarac u plavoj košulji, s naočalama, dioptrijskim. I žena, finog dekoltea i otvorenih leđa. Stylish. Prazni, izjedeni tanjuri ispred njih. I boca vina. I fine čaše.

Sjede na terasi i palma je ispred njih. Snimljeno je, recimo u nekom talijanskom gradiću.
Izgledaju kao da se vole. Pada mi na pamet da su modeli i da on ima onaj glupkasti pogled. I da je i ta slika, kao i ova druga, stvarnija- upravo- za kurac.

LAŽE. U KURAC.

Svaka izuzetost s tobom ili zbog tebe je izuzetna i dođe mi da ti kažem da te volim i volim i volim , ali ti ne kažem da te volim i volim i volim jer opet mislim da znaš da te volim i volim i volim.

ALI:
Smijem li reći da znam da si to ti? Ti.
Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Je li to to?

I još:

Sve više sam s tobom, i kad sam sâm.

I:
— Oprosti.

Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.

Ali to će tek doći.

14. 05. 2010.

Iritabilno srce [naučnoegzaktno itd.]

I feel like writting you a letter.
Nešto poput V. za L, sa ludosti.
Kao objašnjenjem. Naravno.

Pada mi na pamet: Oslobođenje rečenice.
A to, to ide skupa sa oslobođenjem misli.

Nešto za vječnost. Poput: Volim te.
Pisao sam i bolje. Ali je bilo o ovome. To valjda znaš. Valjda.
No, o oslobođenju mogu još nešto reći. Ovo: Ti i Ja.

[Nemoj odustajati od mene. Ne u ovom životu.]-->ovo je za potrebe melodrame.
Trebaš mi a želim da se trebamo a onda se valjda i trebamo.

Prethodna spada u ljubavne rečenice. Ostavite ju na miru. Prekrižena je, tako i tako.
Na druga pitanja neću odgovoriti. Neću.
To je opet bilo: Danas.
Ti, moj, moja, danas.

Pisanje me smiruje. Moje srce.
Prispomenuto je da se radi o metafori. Ovaj put je o onom: od krvi i mesa.
Iritabilnom. Po sebi.

13. 05. 2010.

Najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati.

I mislim da znam o čemu priča. I mislim da mi se to dogodilo. I mislim da je upravo to najviše boljelo.
A ovo je sanjano:
Da si ti (a tko zna da li bi to mogla?)napisala na zid da voliš drugog.
Izmještanje. Ispadanje. U snu te vuče nekamo drugdje. U bijelo. U bijelom. Na bijelom. Ne biraš.
Dnevni dan bilježi: petsto papirića s idejama, rasporedima i potrebama.
Noć bilježi balkanske kafane. Radi potrebe za ljudima. Naravno.

Šetaš po kiši. Ona pljušti. Svi oko tebe trče nekuda. Vjerojatno misle da imaju kud.
Ti vjerojatno znaš da je to nigdje. Uzgred, usput, na put i tako dalje.

Postojao je taj muškarac i postojala je ta žena.Postojali su oni, u oba smjera, na oba načina. Ništa. Samo primjećujem.
Usuglasite se. Ali ti pa onda još- nekog drugog voljeti.Ne ide.

"Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud.
Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke reke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osećanjem stida zbog porekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad,
a nemamo kamo da gledamo unapred, zato zadržavamo vreme, u strahu od ma kakvog rešenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Hteli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.
A sve se plaća, pa i ova ljubav.“ Uvezeno jer ima smisla. Selimović.

A romantično će nadvladati. Je li tako? Uskoro. Mora. Majku mu jebem.
Nešto što će ti reći: I must have you.

[a ti se i dalje kupaš ili popravljaš kupaonice ili stan ili se drogiraš ili briješ posebnosti, bljutave i umorne, a svijet odlazi u pičku materinu, onu ljigavu i s hapeveom.]

[a ti.a ja]

...jer nikada ne znaš kada će se netko zaljubiti u tvoj osmijeh

A prava priča je prava priča je prava priča je prava..

10. 05. 2010.

VJENČALI SU SE 9.5. (prije 37 godina)

Zove ju radi kontrole.
Telefon zvoni. Zvuk je grozan.

Vjenčali su se 9.5. Prije 37 godina.
Ona pita: A kome ću drugom to reći ako ne tebi?
On: A zašto mi to nisi jučer rekla.
Ona: Napravio bi temu od toga. Nije mi se dalo. (Dakle: mučio bi ju)

Bilo je dvadesetak gostiju i to je bilo puno. Slike su crnobijele. Oboje su nasmijani.
Svi oko njih su nasmijani. One, sve dame te večeri- izgledaju kao filsmke dive tog razdoblja.

Nikome ne pada na pamet što bi se sve moglo dogoditi.
A dogodilo im se svima. Previše života.

Mjesto radnje je malo mjesto radnje. Jedno selo. Jedan grad. Jedna kuća i jedna familija.
Tolstojevski, upravo.

Vrijeme radnje teče od tad.
On je bez ikoga. Ona ih ima na svojoj strani.
On ima nju.
Ona želi njega takvog ali i boljeg.
To se zove problem.

PUT IT IN THE PAST / PUT IT IN THE PAST /FAST IT FORWARD

A muzika je tek počela svirati. Bile su to simfonije, one prave, one od melankolije.
You are the sweetest thing.
A s tobom dišem zrak.
To je već bolje od simfonije u mojoj sobi. Ispisane riječi i onda ideje i onda naša tijela.
Trebaš mi jer mi daješ didaskalije, točke i zareze. Upitnike i uskličnike. Trotočja su nas obilježila i neka su. Neka je tako bilo. Nisam ljut.

A neki dan (JUČER):
SVIJET STOJI. NIŠTA SE NE KREĆE. ROZA BALON. ZELENE NAOČALE.

09. 05. 2010.

THIS IS FICTION. NOTHING BUT A FICTION.

It´s a celebrity thing. It always was.


Prirodnost krivih postupaka pa kraj. Zvučalo je kao da se nudi nekom drugom pa je pristao.
Uz taj put je bilo još pet otvorenih puteva. A on nekada tvrdi da više voli dekadenciju. I onda se kaje. Sumnjivo ali stvarno.

Scene izbacivanja iz taksija i scene davanja i scene jebanja i scene s brojevima i scene s tabletama i scene s vinom.
Sve su to mogle biti ljubavne scene.


A priča je bila nešto drugo. O tome drugi put.

07. 05. 2010.

Veselo kretanje. Kao leptir. Padanje kao grom. I kao led.

Zapravo ih nema. Nikoga kome bih ovo govorio. Oni su sada produžena sjena. Prošlosti.
Hrvanje hrvanje pa onda izgleda da je gotovo, ali nije. Onda jutarnji razgovori pa kič kombinacija kave i cigareta a onda vidim da je sve izgubljeno. Ipak.

A onda sretni ljudi dođu na tapetu, s pitanjem: kojoj se pički materini ti smiješ?
A vremena treba, a onda on njoj govori: Bojim se samoće. One koja će me odvesti u ludost, na mjesta na koja ne želim biti a svjestan sam da to vodi u kreaciju (ok, ne u prokreaciju), ali- svejedno. Vodi u taj sveti goli život, logora i istina, logora i pisanja. Oni koji znaju nešto o karmama bi imali nešto za reći o tome. Pa nek i kažu. Sebi.

Kaži: Ljubavi.
Kaži: Neću.

I ona mjesta na kojima nismo bili. I sva ta nemogućnost. A velika je.

Još neke stvari ne mogu reći.

06. 05. 2010.

LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.

LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.

Kao da me ne voli. Kaže- uplatit ću oko jedan. Kaže- u redu je.

Neutralan mu glas ili barem misli da je.

Muka je a piše plavom, azurnom bojom. Nasmije se na to- kada shvati.

(Filip je bio veliki dječak kada ga je ovaj bacio na pod i igrao se s njim muža. Filip je u toj ulozi bio žena. Slučajno- misli danas. Bio je veliki dječak i kada mu je ovaj u nekoj truloj, ali tada novoj kući pokazao kurac. Puno kasnije je mislio da su ga oni svi mrzili. Puno kasnije je znao pomisliti da su ga svi i voljeli. Puno kasnije se nije mogao sjetiti što je mislio o sebi. Nije se mogao sjetiti osjećaja. Puno kasnije mu je to jedino terapeutkinja spomenula. To da se emocija samo racionalno sjeća, ali da se ne sjeća osjećaja, da ne zna kako se je osjećao, već da misli da se je nekako osjećao. Filip zna da je to problem.)

NITKO O OVOME NIKADA NIJE GOVORIO. ON O OVOME JE UVIJEK ŠUTIO. SADA SE ZAJEBAO. JEBIGA. ŠTA ĆE. ČOVJEK SE BAREM JEDNOM U ŽIVOTU ZAJEBE. TOME JE TAKO.

Ali kako je išla ta priča?

Možda ovako. Početak je da je sada 13:18 i da je u sobi upaljeno svjetlo a ne bi trebalo biti. Ona se otuširala jer odlazi. Ona kao ona s kojom živi.

Početak je možda i ovo: sinoć se jebao sa samim sobom. Hrvao a tek onda zaspao. Nije siguran koliko to već traje. To hrvanje. Ali zna da ima već dugo tome. I zna da ga umara i zna da zbog toga se nekada želi ubiti. Ali nikada ne zna kako. Dakle.

A početak može biti i budan san. Nešto poput ovoga: probudio se tj. probudio ga je (tihim poljupcem u obraz). Rekao je: Ljubavi! Ovaj je rekao: Ljubavi! Prvi je rekao: Hoćeš kavu? Drugi je rekao. Aha.

Može biti i kao mora, dnevna, noćna, kakvajebenogod:
Umrla je i šta sad. Jebote..

Ali, kakav je kraj?

OVAJ ČOVJEK NE SMIJE IMATI LICE.
Tako nekako.
Ili: PRENOŠENJE INFORMACIJA JE BOMBARDIRANJE INFORMACIJAMA.

(To je onaj dio u kojemu sve počinje bliže boli).

Koliko sam puta rekao: JEBIGA?!?! PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBEŠ GA.

Dođe mu da baci tu narančastu čašu. Pogotovo kad ga ona razjebe. Da ju baci u ogledalo koje nije njegovo, da se to ogledalo- koje nije njegovo- raspe. Dođe mu da baci peglu kroz prozor, da uzme nož, da se poreže, da joj jebe mater- što se kaže.
E, da.

On to nikada ne napravi. Prepristojan je. On će rađe sebi, navečer, kada dan dođe kraju- jebat sebi mater. Na sav glas. Krivit se za sve pa se napit pa si jebat i oca tada. Svi grijesi svijeta postat će njegovi grijesi. Jutra su najzajebanija. Osjeća gorak okus na jeziku pa srce lupa još luđe tada. Zbog tableta. Zbog alkohola. A tek mu je nešto malo godina i to je najtragičniji dio.
OSJEĆA KAO DA ĆE ISKOČITI, KAO DA ĆE ISPASTI. KAO DA GA NE OSJEĆA. ON NE ZNA ŠTO OSJEĆA. OPET. OPET.

A nije da nisam. A nije da nije mislio u životu. Je. Puno.

05. 05. 2010.

Bolji; sretniji; pametniji;ludo voljenje pa unazad: pametniji;sretniji;bolji

Betonska ograda a iznad je drvena. Tenkovi prolaze. Trese se zemlja, a i oni se tresu, samo on to ne zna. Ima premalo života iza sebe. Ona će mu kasnije prepričavati da se ponio kao pravi vojnik. Željela je da joj sin bude vojnik. On će to puno kasnije odbijati i dapače reći će da iz etičkih (što je njoj kao pojam strano) razloga ne može, neće i ne smije. Imat će roza kosu dok to govori. Dizali su prstiće i vikali imena država. Mučne scene.

Tu je bio i podrum. Hladan i vlažan i neka plava deka sa mačkom nacrtanom. A mački tada nije bilo ni od korova. Deda mu je govorio da životinje osjete zlo pa pobjegnu. Jedino je Johnny lajao na sav glas. Uz to je bio svezan. Ta životinja je svjedočila njihovim ludostima. Svim odreda. Kad su ga pustili s lanca, nije se znao ponašati pa ga je zamalo ugrizao. Zamalo.

Svi su tražili nekoga kome će faliti i svi su nalazili tog nekoga. Osim njega. On je imao bocu (koja mu je falila) i pričao je o njima kao o antiherojima, kao o pičkama, kao o govnima. To jesu bili. Znao je on tada, a zna i ovaj sada. Stvarno je tako.

Imao je beretku i to je bilo par dana ili par mjeseci kada nije pio.
A ona je uvijek znala bolje i stalno je govorila da zna bolje i to je mislila. Zamisli.
A zapravo nije znala bolje, ni tada ni sada. Ona je mislila. Krivo. Al šta ćeš sada.
Njega nema. A to nije u svrhu poezija. Ta činjenica da njega nema. Niti najmanje.

Niz pješčaru je ona pala i on je mislio da je mrtva. Izgledalo je kao u sapunicama.
Cijeli taj život je izgledao kao sapunica. Samo nije bilo lijepih ljudi i jezik je bio previše, puno previše vulgaran. Barem za njega. Jebiga.

On od tada traži: bolje i pametnije. Nalazi ih upravo onoliko koliko ih i ne nalazi.
U ime spomena.

Znala je zaokruživati dane na pravim i lažnim kalendarima. One- kada bi ga srela i prozborila tri riječi. Odlazila je na kanal da se skupa kupaju a ona nije htjela plivati (nije znala). Na svom stolu je pisala njihove inicijale a između je bio plus. Za tu tajnu nitko nije smio znati. Tek kasnije ju je pripomenula . Kada je postalo kasno za sve. I kada više nikoga nije ostalo. Tamo. Jebiga. Ili je to bio on. I barem da je ovo laž. Barem.

04. 05. 2010.

[ Varijante istinitog dok je sve drugo realno. Kao. ]

Kako ljudi povjeruju jedni drugima (zar ne znaju da vjerujemo da vjerujemo)
Lik Lenjina i novoizdane knjige. I anksioznost koja ubija. I mjesta ljubavi bez ljubavi. Ljudi bez ljubavi. Ja ne lažem. Tako je. Transmisija i kako povjerovati nekome? A sebi?

Spavaš negdje na moru ili kod nekih prijatelja i ništa te ne muči. Ti spavaš. A muči te sve. Ljudi koje je teško voljeti su upravo oni kojima najviše ljubavi treba. Ja sam to znao za tebe. Za sebe.
Ja to znam i dalje. Ali kako sada? Kako da ti ju pošaljem (re: Ruski voz; neka je, nema zamjerki).

Olovka pa papir pa ruska poezija pa razgovor s voljenom pa pisma nepoznatima pa srca pa srca, u dimu i lažna tuga. Vino kojeg nema. Ljubav koja treba. Nerealno- kaže moj prijatelj. Kaže- koketiraš s realnim, budalo. Kažem- da. Ali i ti to radiš. Ponesimo poljupce drugima. Odnesimo ih. Hajde.

A ti spavaš i nisi kao ja. Ja sam budan. Kao. Jednostavno. Sunčaš se i crtaju te i čuvaš kuću- roditeljima i djeci koja nisu tvoja i razmišljaš o svojim kurvarlucima i rakijama i drogama. Ti o tome razmišljaš. O kajanjima i jebanjima. Jebote. Daj mi malo ljubavi. Jebi se. Probaj.

Ta noć je bila ovakva: moja rasparana košulja. Poljubac u popišanom wc-u. Tvoja ponuda. Moja ponuda. Mi u 9 ujutro ispred šume. Moja ponuda. Tvoja ponuda. Tramvaj i sjedenje. Jedno pored drugog. Moja jutarnjo mračna soba i svježina poluzimskog zraka. Tvoj poljubac. Ja sam rekao da je to ljubav. Deluzija. Miris tvog vrata. Griženje. Uzdasi. Kažeš: ovo je...Ja kažem: Je...

Onda je došla druga noć: B. je krečila svoju sobu a ti moju dušu. Tada je bilo nje bar na pretek. Skakao sam po sobi. Jesam. Pričao sam svima o tebi. Jesam. Do jučer. Do danas. Jednom ću možda prestati. Jednom. Ali, nisam još.

02. 05. 2010.

/Spreman: Varati/

Čovjek je napisao ovo (to kao traži): Imati nekoga za sretne i tužne trenutke u životu.
Samo nije napisao dušo. Da bar je. Svi bi se više veselili, ali i ovo je bilo lijepo.
A obećali smo svemire. Jedni drugima. Danima i godinama. Lakih srca, jebote.
To je bilo nepotrebno. Znam.

Gledam iz prikrajka dok se ljubiš. Mislim, i ja se ljubim. Tebe osuđujem. Da kako ti, pored mene. Kako ti pada na pamet uopće i te baljezgarije (radi jednostavnije priče, radi nedostajanja).Onda prestanem i spakiram stvari. Samo ne izlazim iz stana već iz kluba. Modern living. Jebiga.(A nije da ne bih drame. Više. Još. Puno.)

E da. U taj dio upada i suicidalnost. Čisto da dramatičnije zvuči, da zvuči kao da je rečeno po prvi put. Kaže da je tako jer mu se i djeda ubio. Kaže da je tako jer nema smisla. Zapravo.
Do sljedećeg poljupca. Barem. Ako ne i do- prije. Zajebi sa smislom. Stvarno- zajebi.