27. 02. 2010.

>>and the taste of you remains>>

A koliko koštate? Nemam snage odbiti slučajne ljubavi. Hvataju se na sve što si i ti. Onda. Kada je bilo. Nekada. Ovo je moje tajno mjesto s tobom. Da drugi vide kako nam je lijepo.
Ovo je to mjesto gdje se s tobom tajno viđam.

Kao ploča bez krede. Vrijeme i obveze me ispisuju. Ipak smo sve ono što radimo. [Vrijedi napomenuti!]
Tko su bili zločinci te davne presude? Moje fikcionalnosti. Onog gdje sam te izmislio. Samo ja. Samo ti.
Da smo barem mogli razgovarati. 


Kada kažeš da gledaš ovo i ono, a ja kada čujem Beautiful Maria. Valjda je to sličan osjećaj. Valjda je to onaj osjećaj u koji još moram povjerovati kako bih znao opravdati ove osjećaje, ovu afekciju.


Čuješ li me? Pun je mjesec. Na ništa od tebe ne mislim. Osim na sve ono što nisi. Dakle, ništa s tim, a ni zbog toga. U beskraj.

22. 02. 2010.

>>Don´t ever change.And, thank you>>

Najveći sugovornik pošteno postavlja situaciju. Onu na koju sam čekao. Kaže da vidi da mi je teško. Prepičavam ono što mislim da sam čuo. Onda postavlja pitanje a ja kažem da je to moj problem, moja tema, moje vrijeme. Ne znam što sam rekao. (Slažemo se da ne znamo kud bi sa sobom).Ali tu smo se uvijek i nalazili. Tu smo se jedino i čuli. To smo jedino razumjeli, sav onaj život koji nismo znali, mogli i htjeli.
S tobom je sveto bilo mrziti ovaj život. Ove ljude, ove druge ljude koji su glupi, dosadni, prazni, neiskreni.
Priznajem, stajao sam na njihovoj strani. Glup sam, dosadan, prazan i lažljiv. Hvala Bogu da ti to nisi.
Bio sam površan, potrošan i umoran. Bio sam pijan, rezigniran i stylish. Sve što ti nije trebalo. Bio sam ti prijatelj, a ne ljubavnik, a htio sam da je obrnuto, ali to nisam mogao reći. O tvojoj želji ništa ne znam. Nitko ništa ne zna, a ni ti. Htio sam ali nisam mogao.Htio sam ali nisam znao. Još ću nešto reći u svoju obranu: ja  vjerujem u bijele plahte na plaži, koje vjetar nosi, koje se zovu zavjese, u onaj moment finog vina i pametnih ljudi, u onu ispraznost hollywoodskog filma. Tamo je moja uloga,a dobro je što tamo nisi sa mnom. Hvala ti što sam naučio kroz mržnju, kroz tugu i kroz odbačenost vidjeti svoj put. Dobar je to put, a tebi sretno bilo! Ostani pri svom, to je u redu. I volim te. Mislim da ću te voljeti do kraja ovog života.

19. 02. 2010.

>>>Glava koja se uči: ZABORAVITI>>>

I thought that you are strong. You were weak.

Graničan. Na crticama, u crticama, s crticama. All by myself.
Sjedim u meditativnom i estetiziranom prostoru. Prolaze gledatelji. Nisam siguran koga predstavljam. Nisam siguran zašto predstavljam. Pričam o tuđim radovima kao da su moji, branim ih i čak govorim o važnosti.

Svaki put to radim s intimnijim odabirima. Njoj sinoć izgovaram da mislim da oni o meni ne govore. Da nikada ni riječ nisu rekli. A ja sam htio da me brane i da me prepričavaju. Htio sam da od mene skuju mit. Kao što sam ja od njih.


Nije mi dobro. Skoro mi je pozlilo. Jer sam mislio da te nema. Kratko. Zapravo te nema dugo. Zapravo te nikada..(smijeh). Da im svima kažem da su sljedeći jer si ti kurva?
Boli, a tek je počelo.

Hoćeš se kladiti? (Najsubverzivnije je ipak- neosjećati)

15. 02. 2010.

>>>Ovako: Idemo probati. Dajte bis ili barem još jednom isti cast>>>

Molim, ne zamjerite, ali ja jedino što mogu (sada!) je izgovarati i spominjati najderutnija mjesta osobnog i javnog. Osobno ima prioritet (a tako bi bilo lijepo da sam mogao više!, samo ne znam koje više).

Baudrillard je u Fatalnoj strategiji rekao (otprilike!)da nema ništa tužnije od čovjeka koji jede sam u javnosti.
Dobar dan, taj sam. Nikako iz krvave sudbe no iz odabira. Beskompromisnost ima svog egzekutora (a to ste vi sami sebi, dragi moj- S!). Vjerojatno u isto vrijeme donosimo iste odluke.

Poštovani, jeste li znali da sam sinoć, samo zbog Vas, slušao jedan od najdosadnijih koncerata koji su se dogodili Zagrebu u zadnje vrijeme. Ovako ćemo: Mislio sam cijelo jebeno usrano vrijeme na tebe. Tražio sam te u tijelima 20 000 ljudi. Nisam te našao. Previsoko sam si postavio kriterije (a bar da odem tamo gdje si, kad si, s njih 50- recimo), ali ne- ja pucam na više, a zapravo u sebe.

Ili, da to još ljepše upriličim: Srce mi je bilo minirano. Glava mi je bila rasijana umorno te tražeći. Nekoliko teorema sam postavio, o šansama i obvezama tih šansi (ukoliko te vidim!).

Prijateljica po ljubavi mi kaže da se previše emocionalno i misaono iscrpljujem. Jedino o tome mogu reći da trenutno doista ne znam bolje. Šteta. Toliko je života na holdu.

A kako to vi, molim vas, igrate na Ljubav?

12. 02. 2010.

Interview [Part. I]

Pusta su to polja nade. Polja barikada. Misliš li?


1. Kako je bilo?

Nekada mi zvukovi nisu smetali. Bojao sam se drugih. Sada se bojim sebe. Jeli smo kolače. One prepečene, s jabukama. Svitanja su bila vrela i muzika je bila na kazetama. Izlizana i potrošena. Jeftinih nota i tonova. Imao sam jasniju sliku onoga mjesta gdje ću biti. Tuga je bila u bijesu. Sada je, rekao bih- samo u meni. Putovala je.

2. Kako je sada?

Sada se bojim sebe. Često i češće ne znam kuda. Niti do kada. Niti da li uopće. Strah, moja najveća iluzija i moj najveći krvnik je na tronu. Ubrzava mi srce, razurlava mi misli, umara me i tuče.

3. Je li sve laž?

Dugo sam bio daleko od sebe. Predaleko. Utjeha je bila poezija. Danas je novac, a novac je laž (i to valjda znate). Novac je smrt dobroti. Novac je smrt poštenja. Uništeni smo i u priči smo zamagljeni. Crne su to misli, znam.

4. Kako se osjećate na njihove rođendane?

Nepozvano, kao uostalom i svo drugo vrijeme.

5. Postoji li u vašem životu neobavezno čitanje?

Nikada. Kod mene je sve teror i mučenje. Ja uglavnom ne znam što volim i uglavnom nemam odgovor niti na jedno Zašto. Čitanje je emancipatorno i voajersko. Ono je pokušavanje preskakivanje života.

11. 02. 2010.

(Ljubomora se mora skrivati)

Više mi nisi sugovornik. (To može biti prva rečenica koju ću izgovoriti za kraj. To može biti zadnja rečenica koju neću izgovoriti.)

08. 02. 2010.

>>čak i tvoj pas drijema. čak i on ne čuje korake>>

Novac je sredstvo obrane i jamstvo slobode? Lako je reći da smo osjetljivi na tuđe siromaštvo. Uvijek su me više mučila pitanja siromaštva duha. A koliko mi ih prilazi? Perfekcionist ozljeđenog srca sam. Na kraju radnih dana se razmišlja o žeđi (u isto vrijeme se ide na casual drinks), a mislim da se ne radi o toj žeđi.
Ovaj svijet je eliminirao ljubavne potencijale, sveo ih je na instinkte (koji su tako umorni i tako snažni u isto vrijeme).Kako napraviti da ti ne budem običan?
Čujem da za mene pitaš. Da (u inhibiranoj kolektivnoj svijesti) me možda još i potrebuješ. I da ti odgovorim poetski: da tamo gdje ja sada živim nema niti ulica niti brojeva, da nema smjernica gdje me možeš naći i da ti ne vjerujem, ali da je lijepo to što čujem i da znam kako to zapravo ništa ne znači. Preporučam ostajanje u ljušturama. Nekada samo jesmo ljušture. Nekada samo jesmo sjene. Bilo bi odlično da smo bili u stanju gorjeti, ali nismo. I da, ljubavi: To je put na koji se rijetko ide. Dobra stanica za loše putnike. Upalimo si svjeće.
Znam da to nije garancija našeg susreta, ili samo tvog sa mnom. Na nebu nema brojeva i nema ulica.

02. 02. 2010.

>>>Što zdravom odgovara, bolesnom zna štetiti>>>

Ja mogu reći: sve što tebi odgovara to meni škodi. Čisto radi podjele.
U ljubavi sam jako bolestan. Vi, vi ste zdravi? Htio bih se uvući negdje. Da te ne gledam.
Nedostaje par kapi da vrištiš:

"Meni su svi neznanci dok bih volio da su stvari "veće od života", ma- štogod se mislilo o tome."

Neću valjda Ja biti taj- koji to vrišti? Zar opet. Opet. Zar opet. Opet. Sve je izjava.
Najveća ljubav od svih traži (samarićanski) situaciju. Ja se samarićanski režem. Mislim da moram, a znam da ne smijem. Treba reći Ne, da bi sebi dao Da. Ali, kako to reći (da ono što tebi odgovara, meni šteti?)
Kako joj reći da neće umrijeti od tlaka, da postoji mogućnost da ću ja od sebe, od nje- prije? Kako im išta reći?
Kako njemu (koji, uzgred rečeno, više- ne postoji- reći, da bi trebao postojati i onda se još zahvaliti, jer bi ta želja- legitimno- trebala biti usvojena). Odgovor- život doista nije legitiman.
Jednom davno, prije sedam godina, ako ne i više, mi je netko rekao da ja nisam tamo, da nisam od onog tko govori i da to Nebo ne želi da Mi budemo- To. Ništa (NI TADA) nije bilo rečeno o tome- Da li se može voljeti? Ikoga? 
Ja sam govorio još patetičnije, poput onih: Gdje to postoji ljubav, bez tebe? Svašta sam govorio. Rekao sam da odjebe, da se ne javlja, da brišem broj, profile, slike. Kako sam ja to sve mogao reći? Kada je Nebo htjelo? (Bio sam bez straha dakle bez poštovanja). To "Dakle" je tako mučno. Cijeli svijet objedinjuje.
Ja nisam Svoj. Ja nisam Tvoj. Moja jutra znaju vrlo loše početi. Itd. Više ne govorim da mogu baš sve voljeti. 
[ Biraj sebe je kod.] Zar baš svi koraci nekamo vode?