26. 09. 2009.

I want you to love me like I never left.

Parafraza:Tuga me noćas dotakla Rukom, što osmijeh ubija negdje dalje me odvela. Tebi je mahnula!


Priznaj da šutiš kao i ja
Hodaš bez jednog koraka

"Oda izuzetnoj dami" (1984); poklonjena ili posuđena pjesma

neki od kerova što spavaju noćas mora da sanjaju o kostima i ja pamtim tvoje kosti u mesu a najbolje u onoj tamnozelenoj haljini i blistavim crnim cipelama s visokom štiklom, večito si psovala kad popiješ, kosa ti je otpadala, a ti htela da eksplodiraš od onog što te mučilo: od trulih sećanja na trulu prošlost i na kraju si pobegla od njih u smrt i ostavila me sa trulom sadašnjicom; mrtva si već 28 godina a ipak tebe bolje pamtim nego ma koju drugu; bila si jedina koja je shvatala uzaludnost našeg života; sve druge bile su samo nezadovoljne trivijalnim glupostima besmisleno se ždrale zbog besmislica.
Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala. dižem piće za tvoje kosti o kojima ovaj ker još uvek sanja.

zbog pisanja?

niti najmanje nije jednostavno i nije ugodno. čuti sve to o sebi.
očito ne znam što želim, od koga to želim, zašto to želim.
jedini mi je argument da sam se zaljubio. i da eto, shodno tome, se ponašam ovako ili onako. rečeno mi je da ne vidim i ne čujem i da me ne želi više povrijeđivati.

pozitivno je što sada znam da se mislilo o meni, a bio sam siguran da nije, nikada.
ovo je već tko zna koja potvrda. možda još par godina takvih potvrda i mogu diplomirati. tužan sam. stvarno sam tužan.

poslao sam pismo. moj jezik je očito pisani ili dramaturški bolje dorađen. ovo je moj svijet. očito uživo padam ispite, očito moram još puno puno disati i izgovarati- da bi postalo istinito.

ispod vlaka, neki dan: pomislio sam da budemo skupa. I jesmo i Ne je odgovor. Kažu da sam si samo ja tako posložio, jer se nisam spreman mijenjati i istina je. Istina je da ne mogu više, da mi se ne da čeprkati, rezati i režirati. Ne, ne. Ne više. Rađe ću se povući i sa sjetom reći da je moglo biti predivno ali da je postalo samo loše.

Ništa ja nisam shvatio. Od zagrljaja do poljupca do ničega, do rukovanja, do jebenog rukovanja. Mogu s ponosom reći da sam sjebao još jedan odnos, da me svi proglašavaju krivim i za onaj i za ovaj, da svi kuže da sam ja luđahnijih. I tako.

Još uvijek ne znam bolje.

svi krugovi se zatvaraju.

ostavljen u samoći. rečeno: s tobom osjećam sticky fingers, makar to nisi rekao, ti želiš jedno ja drugo, ti trajno, ja povremeno, ti da, ja možda. Ali, Srđane, ti si u kurcu, uglavnom, a ja se ne znam baš izražavati: mislim sva ta interpersonalna komunikacija, svi ti subjekti.

onda zove I i kaže da to ništa ne znači. Ja sam rekao da fino miriše: kaže JPG.
I ništa drugo mi nije rečeno. Osim da ne trebam, da me se ne želi i da je eto- možda moglo biti drugačije. I da nitko ne bi trebao biti povređen i da ništa znači ništa. ITD.

Išao sam ulicom. Plakao sam. Sada sam doma i idem spavati. Sutra će biti bolje?