30. 01. 2010.

>>>Iz daleka samo divimo se svemu>>>

Zeleni čaj i jutro. Utopljeno jutro, mračno jutro, radno jutro.
Sanjam smrti a onda sanjam Catherine Deneuve, da neće ona umrijeti? Tebe sanjam ćelavog, možda te želim iskrenog?Ogoljenijeg? (Ne znam te, reče, i nekamo ode. Grlice u šumi. Mesec iznad vode.) Ja više ne spavam sam. Spavam sa sobom. Ja je -eto- još uvijek odvojeno od mene. Ja se ne osjećam a ako me pitaš kako je to - ošamarit ću te- Boga mi. Kolega do i kolega prijeko pričaju o paštetama. Ja ni riječ ne mogu reći. Moja duga poslije kiše je izgubila boju, u sivilu je. Kažu da je duga bila mit. Rijetko se ukazuje pa ne vrijedi, dakle.
Mrtvo nas ne tišti svojom odsutnošću. Mrtvo nas tišti onim što je ostalo neizrečeno. Onim potencijalnim. Snovima. Što to vraća nadu?


Čini mi se lijepo. Čini mi se lako voljeti nekoga za jedan dan, zato me ne trebaš ostavljati, zato me ne smiješ ostavljati. Dok svira muzika. Da li da te želim ili ne želim ?

24. 01. 2010.

To (on) je kukavica! Zar ne čuješ?

Mnoge se prave stvari ne postižu umijećem, nego se prave u mukama od svoje nesigurnosti.
 *** Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?***


Malo moje fašisoidnosti. Malo ignorantnosti. Začinjeno s puno dramatičnosti.
Dok smo razgovarali (ono naše Sunce) je utonulo u neproziran oblak koji se počinje smrkavati. Htio sam. Htio sam. Kao i uvijek do sada. Htio sam čuti što i ti misliš? 
Kako prijatelj kaže da Woody Allen kaže: Ljudi su ozljeđeni televizijom. Life is a bad television. Anyway, učinio sam još jedan važan iskorak. Sa još jednom osobom iz prošlosti sam pokušao uspostaviti razgovor (o nama, o meni) u zadanom trenutku i mjestu.O odnosu privatnog i javnog, o nužnosti iskrene namjere, iskrenih temelja i srdačnih odnosa. 


Htio sam te odnose pretvoriti u dnevnu sobu, causy blue room. But I didn´t.
I couldn´t. Nitko nije grizao usne da bi zaustavio plač sinoć. Nitko nije htio više saznati. Nikoga nije zanimalo što i kako se dogodilo. Pozivalo se sinoć na slobode mišljenja i odabira. Nitko nije govorio o strahu. Čak se pričalo i o ljubavi (za koju se moraš boriti?!). Ustuknuo sam. Zašutio i rako da idem. Odavno tamo nije bilo mene. Mene tamo možda nikada i nije bilo. Zamisli?( Još jedno krivo čitanje prošlosti. Još jedan krivi sadašnji potez.) (Sve to zbog i iz Drugog). Ja ipak mislim da nemam ništa s tim. Više.


18. 01. 2010.

>>Srce se nosi javno>>>

Izmaglica međuprostora, odnosno kada se više nikome ne obraćaš.
Dani su sivi. Pitaš se -gdje želiš ostati.
Gdje je sloboda, a što je ovo? A što te impresionira?

Koga sam ono htio pozvati nazad?
M.A. kaže: Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.


Teško je postati osoban kada si okružen robotima. Biti osoban njima znači samo jedna riječ koju nisu naučili, koju pokušavaju ili čak- izgovore. Značenje ih ne zanima. Osobno nema primjenu. Nije cool. Nije u Zadatku i nije Na razini. Dragi moji roboti!


I još malo ukradene poezije, ali dok se živi važno je i da se označuje: 


I ovako je rekao: „Ovo je seme ljubavi.“
Odabrao je jedno, dunuo je u njega,
protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i
reče tako da upamtim: „Srce se nosi javno.“

Pogađate! (M.A.)








14. 01. 2010.

ponajbolje (i samo je prijevod i samo je)

danas je na mom prozoru sjalo sunce i moje srce se rastužilo kontemplirajući grad.zato što odlaziš ...kao i svake večeri, probudila sam se misleći na tebe a na svojoj sam uri nanizala sve sate .zato sto odlaziš..sva obećanja moje ljubavi otići će s tobom.zaboravio si me, zaboravio si me..pokraj stanice ću plakati kao dijete.zašto ideš..u polutami ulične svjetiljke zaspat će sve stvari koje ce ostati neizrečene, zaspat ce..prije zvuka budilice čekat ćemo sve sate koji ce ostati da žive, oni će čekati... sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćes me, zaboravit ćes me.sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćeš me, zaboravit ćeš me.pred stanicom ću plakati kao dijete. zato što odlaziš.


I onda još ovo: "samo ja znam da ona je poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš udaljiti, bliža je".
Slika je potpunija. Upućena većinama. Prošlost nekada zna biti tako bljutavo mekana.
Ali je takva.



10. 01. 2010.

.. i hijene se smiju dok napadaju

Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više

Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja

I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.



Jutra koja ne cvijetaju (širim temu). Panika je jedini preuvjet uspjeha. 
[za život koji traje. I previše je biti sam. Malo je čak-biti jak]


Iz 2007.:
Uvijek sam listao do spomenute stranice
Opskurna dubokoumnost. Ranjena ljubav kao arhetip. Osjećajnost se ne smije promatrati očima vrijednosti. Ljubav je neuhvatljiva samo za kršćane. 
Danas sam neosoban.







08. 01. 2010.

ł Da li se visine ruše? (Ne prepoznaješ svoje ogledalo)


           Ali pazite dobro: 
           ako u vama postoji
           jedno veliko pitanje
           koje nestrpljivo zuri,

           pitanje vece od brda
           i vece od dva brda,
           i jedna treperava dusa
           sto veruje u cuda,

           i ako se u vama
           neke lepote talasaju
           i neke svetlosti radjaju,

           onda je sasvim svejedno
           dali zmurite ili ne zmurite,
           jer cuda se vec dogadjaju.

~~~M. Antić

Ispričat ću i ja nešto o čudima. Jer nisam vjerovao u njih, a sada ih vidim posvudkako kao najgore smeće isplivavaju iz podsvjiesti.
Čudo može biti smeće, dakle.

You can't buy happiness... But you can bloody well charge it 

A priča je: jednom kada i odlučite reći "istinu" (onu bez navodnika) - taj vam put naime, neće ništa garantirati niti osigurati.

Onda: ja svaki božji trenutak slabosti, svaki onaj bijedni malodušni, zloglasni trenutak pomislim na tebe i na svu usranu ljubav koju ti mogu dati, a onda zovem nju, moju, da joj kažem da opet mislim da ne mogu disati i da ju pitam jesam li ok?

Svaki put kaže da jesam i da me voli i ja nju volim i mi se volimo. Puno vas volim. Puno me vole. (Znam i za tebe to)
Nije bilo slučajno. To je jedino što znam. 

Koju ono noć ti odlaziš, dolaziš?

>> otvorila mi se prilika da interveniram i prekinem nešto što je vrijedilo i zaustavio sam se, rekao sam da tu nema mjesta za mene i da me ne zanima ( tada sam otišao i obrisao i zaboravio, a sada sam se samo sjetio, vjerujte mi) >>



05. 01. 2010.

Umiremo bez stvarnosti i zbog neizrečenog.

Lukavošću djeteta (prvo sam tražio jednostavno, a tek onda gotovo nemoguće).
Postoji li išta strašnije od povratka koji se ne može ostvariti? 


Pokucava ili samo kuca na vrata a ja govorim na glas i ne čuje i onda tako do svakovečernjeg beskraja, odeš spavati i budiš se sa istim strahom. Rekao sam da te volim i ni to nije bilo previše, a sada ti? (znam da nećeš baš ništa reći) te je tako ovo pismo završilo. Bez stvarnijeg sadržaja.


Bio sam sam svoj svjedok, svoj dželat i svoja porota (u sva tri slučaja sam si pljeskao i fićukao i sa suzama majke, negdje duboko u sebi, bio beskrajno ponosan), ali da- to sam bio samo ja- Sebi.


Stvarna publika to nije vidjela. Ili ju nije zanimalo. Dopuštam.
Čučati pred vlastitom savjesti, a onda se izdići (vidjeti da je i ona sama koncept) i reći sve što sam ja već (odavno) govorio. Sve svoje postupke sam, dragi prijatelji, crpio iz svijeta koji sam najbolje poznavao, odnosno- iz načina koje sam najviše volio.
I onda je valjda sve stalo na tome.


Što bi Susanna Tamaro rekla:
"..iza suhoće naloga nije se skrivala bešćutnost nego krajnja napetost osobe na rubu plača.."


E da, i tako mi sjedimo i pričamo, ja o nesigurnostima, o nemogućnosti iskrenijeg, potpunijeg, sofisticiranijeg izraza, o svemu tome na entu, a onda se slažemo pa se više ne slažemo, ali smirujemo ton. Zreli smo pa se ton mora smiriti. Potom uviđam da sam bio tako naivno zaljubljen u sebe i svoje nemogućnosti, da sam mislio da što više mogu poželjeti znači otprilike da duplo toliko mogu dobiti nazad (LAŽ).


I onda u zoru sjedim ja sam sa sobom. Probuđen u četiri. Vrmzaju mi se nekakve zagrade u glavi i samo to želim izbaciti, obgrliti, obljubiti, poništiti. To sada izlazi. Sada!
I stalno mislim prestat će, iz čista mira...ali požuda (Ima Č. pravo)
I ništa.(Zar to nisam rekao već milijun puta?) Sve je po starom, dakle treba reći- SVE. (Instrumentizacija stvarnosti) i idilična vrsta melodramatike (dok slušam srce kako kuca i kuca i dok pazim na disanje, dok izdišem i udišem i jer tada nema nikog drugog osim mene i par ideja- o životu i smrti).













02. 01. 2010.

Ljubav poput bumeranga skrene život u slijepu ulicu (Svadljiva životnost)

Sve dok nas tijelo služi, nismo ni svjesni u kako se velikog neprijatelja ono može pretvoriti. Popustimo li makar na čas dok mu se pokušavamo suprostaviti, već smo izgubljeni. (I onda to ide nekim svojim slijedom.)


Što je veća rana to je veći i oklop.
(Sjeti se kako je Mali princ pripitomio lisicu!)

Nisi podnosila moje suze, a ja tvoju iznenadnu tvrdoću.
Suze koje ne izađu, talože se na srcu. S vremenom ga oblažu i koče.


Želim reći i to da je u redu biti Fantom slobode. Netko i to mora biti.
Dok o slobodi samo govorimo.

Ja stvarno ali najstvarnije nisam slobodan. A ti?