08. 04. 2012.

misli o arhitekturi

gnjev sad ode u želudac
u
ruku
u
svrab
u trzaje kičme

još jedna misao o tome da spašavanja života nema kako god da okreneš da nema pronalska sreće u New Yorku da ima samo osuđenost onakva kakvu su mislili Ivo Andrić i Zola
samo determinizam
samo sudbina
samo mostovi koji su glavniji i važniji likovi od nekih ljudi samo usrana arhitektura koju problematiziramo kao da čovjeka spašavamo a nema ničeg većeg od ljudskog života vi glupi građevinaroši
a rad na sebi nije uzimati sranja u obzir i pristajati na bilo šta
(misli iz svakodnevice)