VJENČALI SU SE 9.5. (prije 37 godina)

Zove ju radi kontrole.
Telefon zvoni. Zvuk je grozan.

Vjenčali su se 9.5. Prije 37 godina.
Ona pita: A kome ću drugom to reći ako ne tebi?
On: A zašto mi to nisi jučer rekla.
Ona: Napravio bi temu od toga. Nije mi se dalo. (Dakle: mučio bi ju)

Bilo je dvadesetak gostiju i to je bilo puno. Slike su crnobijele. Oboje su nasmijani.
Svi oko njih su nasmijani. One, sve dame te večeri- izgledaju kao filsmke dive tog razdoblja.

Nikome ne pada na pamet što bi se sve moglo dogoditi.
A dogodilo im se svima. Previše života.

Mjesto radnje je malo mjesto radnje. Jedno selo. Jedan grad. Jedna kuća i jedna familija.
Tolstojevski, upravo.

Vrijeme radnje teče od tad.
On je bez ikoga. Ona ih ima na svojoj strani.
On ima nju.
Ona želi njega takvog ali i boljeg.
To se zove problem.

PUT IT IN THE PAST / PUT IT IN THE PAST /FAST IT FORWARD

A muzika je tek počela svirati. Bile su to simfonije, one prave, one od melankolije.
You are the sweetest thing.
A s tobom dišem zrak.
To je već bolje od simfonije u mojoj sobi. Ispisane riječi i onda ideje i onda naša tijela.
Trebaš mi jer mi daješ didaskalije, točke i zareze. Upitnike i uskličnike. Trotočja su nas obilježila i neka su. Neka je tako bilo. Nisam ljut.

A neki dan (JUČER):
SVIJET STOJI. NIŠTA SE NE KREĆE. ROZA BALON. ZELENE NAOČALE.