31. 12. 2009.

Prikladna razmišljanja na prikladan dan ( I.)

Što želiš?

Ushićeni smiraj. Ekstaze, duhovne, materijalne.
I da me ne lažu. I da ne vjerujem u laži. (O sebi, o drugima)

(I da ne postoje usamljenosti, osamljenosti, da binarnost više ne bude negativna i da joj (i ja) odlučim svjedočiti.I da vjerujem da mogu. Iz srca, iz duše, ne iz racija.)

( Draga moja I., da više ne bude napada, niti nepotrebnosti)
(I onaj holivudski san, da postane oživljen, ne napisan, ali da se o njemu piše.)

( a onima kojima se obraćamo muzikom i tekstovima- da to shvate?)
I da novo vrijeme bude ljekovito, da izlječi stare rane, da novi mirisi zatome prošle smradove.
Kada nove ljubavi umru da ne svira stara muzika jer nije umrla stara ljubav već nova. Da se vrijeme, mjesto i likovi usklade. Radi harmonije.


Da bude lijepo sresti nekoga (tko je bio Tvoj).


Što ti želiš?

30. 12. 2009.

Requiem (sa onom pjesmom koja se ne pjeva, refren je dosadan, sve ono što se ne pamti). Ostajemo ovdje. Još jednu vječnost. Još jednu stranicu.

"..ali u tvom oku kao lane zadrijema.." (Silovan mit)

Drska dokonost. Drska dokolica.
Potaknut gospođicama Hay i V. razmišljam- što želim (u tom svom portretu).
Dok uzdišem i dok zazirem.

A kako se Vi to borite za sebe?
Ako ostavim, ostat će opet. Ostati. Ali, ispalo je dobro.


Čekamo na nešto. Na tko zna što. Saznat će se. Ili se neće saznati.
Kako god. (Mi naivni)

29. 12. 2009.

Jedan dosadan. U nizu.

Kroz grad gledajući u prozore koji sjaje.
Ona mi je često spominjala te situacije i ta mjesta. Govorila je da misli kako svi Oni- žive bolje.
Nismo bili sretna djeca.

Na jednom profilu čitam :
Sada kiša već dva dana sipi kroz krošnje i srce prestaje kucati




Tu smo gdje smo, da skratim. Samoća je sve češći nazivnik. Vidite?

24. 12. 2009.

>>Ili obećanima ili onima koji su to bili>>

Ona je otišla a ja sam ostao.
Pričali smo o pothvatima, o cijepanjima. Mislimo da smo na pravom putu.
Zanima nas zašto nam nisu odgovorili. To je samo jedan segment zbog kojeg se više ne ispričavam.
Kao da itko zna bolje. Kao da netko kuži više. Molim vas.


Znam samo tko me je zanimao. Samo ne znam zašto. 
I o tome ću govoriti. Tjeram sebe samoga da saznam. Zašto tada i zašto baš ti?
Zašto baš ja- Tebe?


Znam jednako tako- da me drugi ne zanimaju, da me ne zanimaju niti približno i da ne želim biti blizu, a kamoli uz njih. Tvoje ruke su mi važnije. I tvoj glas. Zvao sam te pjesmama i pismima i porukama.
Tebi ništa nije bilo dovoljno. I to je ok. Samo- čini mi se da je to bilo sve što sam mogao dati i nevažno je ono- što sam mislio da mogu dati. Dao sam ipak samo nešto i to nešto nije bilo dovoljno. Zbog mene ili zbog datog. Tko će znati. 


Ili zbog svega?

Ali pripadamo si. I to je nešto.Samo ne znam što.


Trebalo bi da smo-sretni?


Your head lost in stars. It´s time for you to read the signs.
Ja i tako dalje.
Good night my someone.










Intervencije



Fraza "rad na sebi" više nije fraza.
Nadležna gospođa se čudi. Kaže da ne smijem ignorirati geopolitički moment. Tvrdim da nikada nisam.
Izvjesna M. persona nudi ljubav. Ja ju prihvaćam.
Slažemo se "gotovo" oko svega. Nudim i više. Volim nuditi više, čista kurtoazija, dobar odgoj.
Kakva je M. persona? Vesela, pristojna, namjerno stidljiva, strastvena.

Ja uz M. personu sam koketan i smiren. I dakako- namjeran.
Zdravije je imati cilj, naprosto.

Faktor dramatičnosti je smanjen, gotovo pa eliminiran.
Ovo je moj drugi, stvarni pokušaj da se stabiliziram.
Kad je to cilj- lakše je.
Nakon mjeseci su se neka vrata otvorila. Moj dodir je našao mene samog. Diram se tamo gdje sam mislio sam najkrhkiji. Sada znam da tog mjesta više nema.
Od Bauhausa do eliminacije egotripa. Hladan i čvrst put. Svijet djeluje obećanije.
Neću govoriti o intuitivnim procesima koji su mi se nametnuli niti o brzom ili bržem spoznavanju.
Kada se osjećam probuđenim nema se puno toga za reći.


Opasnost introspekcije je tu. Ali sve nosi opasnost, zar to ne znate dragi gospodine?
Estetika spram udobnosti.
Biram udobnost radi udobnosti. Kružno je u ovom trenutku potrebno. Tako sam odlučio.

18. 12. 2009.

Što radiš za Sebe?

KONAČNO s osjećajem da sam u stanju biti na Svojoj strani.


 Priznajem, dobro je.
Bauštelio sam emocije. Sada bauštelim za pare i dobijam statuse. Papir je sve manji.


Navodim i izvodim. Rasipao sam se, a sada odlazim na kratki put. Idem vidjeti njegov grob.
Još mu jednom zaželjeti Laku noć, sretniji neki novi život. I zagrliti nju.


 Reći joj da neovisno o svoj galami ju obožavam. 

Tko je taj koga biste željeli da Vas probudi?
Je li se bojiš više jutra ili noći?

Gdje su ti tragovi?

(Moja I. kaže da te je vidjela na semaforu, u crnini i s ruksakom. Volio bih da sam bio na njenom mjestu tada.  Ili da sam samo mogao biti uz tebe, tada. Znaš, sa dubokim strahom ustvrđujem- da mi je sve draže, ipak, biti uz sebe. Ponavljat ću ovo. Naučit ću. Živ se čovjek na sve navikne, metaforo! )

16. 12. 2009.

x

nemoj mi zaboraviti, nekada, u snu reći, da me voliš. govori to svaki dan.

14. 12. 2009.

Ovo nemoj čitati. Ovo je nepotrebno. Ovo je nakon iscrpnog dana. Uz čašu.

Romantic worker has romantic missings.
Why does my heart...?Kad žena zavoli


Brojim i računam. Danas. I mislim o tebi. Kako bih volio da mi stvarnije možeš nedostajati.
Kako bih ti volio pokloniti pjesme. Kako bih volio da sam te mogao bolje upoznati. Kako bih volio da nisam zeznio. Da me nije puknuo ego. Jer mi značiš. Puno. Kada me ljubiš.


Muziku i čokoladu.


Poljubiti te. Bezbroj puta. 


Sva ljubav i svo nebo. Nije diskurs. To je onaj drhtaj. Kada te ugledam. Makar samo na fotografiji.

13. 12. 2009.

Odgovarati samo u prisustvu advokata. Živjeti na način i izvan kontrole.

Pružam im ruke. Da me maze. Da me vole.
Previše je smeća ispred ulaza. Previše. Kontekst je taj da ga nema. Mene nema kraj tebe,a tako sam htio biti pored tebe. Htio sam spavati i buditi se i spavati i buditi se. Piti te kave.Govoriti ti. Voljeti te. Lifelong.


Will my smile hunt you?

Samo sam slab. Samo sam usamljen- govori on, govoriš ti, govorimo mi. Govorim.
Mislio sam da će biti lakše. Ali onda prehlada, ali temperatura te uplaše. Ostaneš bez pokrivača. Sam sa svojom životnom groznicom. Treseš se. Zima je. Počinju snjegovi.

Sviđa mi se kako si živio. Odmah sam znao da i ja tako živim, samo mi je trebalo da prevedem. Zaljubljujemo se u slično sebi, u onu ili- najopskurniju ili, ako je sreće- u najidealniju sliku sebe.

Mi smo u procesu. A ja sam tu i dalje. Sutra ću te manje voljeti. Danas te previše volim.




11. 12. 2009.

Tvoji prijatelji misle da si luda. I štite druge ljude od tebe. I ti ništa ne vidiš. I ja te volim, unatoč.

Sam sa pisanjem.
Uvjeravam se da sve mogu preživjeti.
Zanimljiva taxi usluga. Priča o obitelji a ja o ljubavi i zapravo ne pričamo o istoj stvari.
Daje ruku za kraj.Dajem ruku za kraj.


Mislim da bih i tebe mogao voljeti. Često o tome mislim.
Kako srce možeš poklanjati svima. To je i upitna i izjavna rečenica.
U mom slučaju je konstatacija.

10. 12. 2009.

To: have a little faith

Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.
Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.
Oboje nas. Rebels with romantic souls.

Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.
Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.
Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.

Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.
Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.


Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.
Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?


Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.


Telefon joj je sada isključen.  I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.
Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.









07. 12. 2009.

SCENA:

ja ti govorim sve što sam ti htio reći sa svjesnošću da ništa neće biti.
ti kažeš: a što ako želim ostati?


Didaskalija: Ne znam da li bih to mogao čuti.
PITANJE: ŠTO SVE NE MOŽEŠ ČUTI?

Kada izgorimo

Kako je kada ti ostavljaš?
[ pohađam izvjesna mjesta i izvjesne ljude, autoritete ].
Sebi je bio rat. Bio je svoj brat, svoja majka, svoj otac. Traži tuđu ruku. Nije joj vjerovao kada mu je rekla da ne zna ništa o njemu, nakon 24 zime. Nije htio povjerovati. U puno toga on ne vjeruje.
Sada traži lijek. 


Srce mi je bijelo. Traži rukovanje sa suzama, ne zaborav već nastavak. 
Dajem boje prošlosti. Shvaćam važnost. Objašnjavam si.
Ali kako je bilo kada ti ostavljaš?
Nešto najpermanentnije. Nešto čega sam se najrađe sjećao.

Pogreška. Napravio sam ju hiljadu puta. Opet bih. Radi odlazaka. Svijet nedođije. Ne znam bez toga.
Ovakvi smo od kada znam za nas. Bez adrese. Šaljemo si ljubav. Ja se kajem jer me je umorilo.Da li da krenem s tim? Ili s nekim drugim znakom? Onim modrijim?


Ja i tvoja pepeljara. Dugo je bilo baš- sve što je potrebno.
Dugo se nisam htio oporaviti od tebe. Sada to vidim.


06. 12. 2009.

Stepenice iznad života

Izmoreni dani, s predosjećajima.
Napadaji koji traju i u idejama prihvaćene ljepote se vrtiš u krug.
Pomišljam na tebe kroz socijalne mreže. Želim te dodati. Znaš da neću. Ne isto.
Poljubim se. Uvijek se osjećam isto i uvijek tražim isto.
A ti? Misliš li na mene?
Some day soon someone smile will hunt you.
Volim te. Ti si moja muza. Moja Deneuve N´oubliez jamais
Čuvam te i ostajem. Obećao sam ti to. Bilo je reverzibilno. Jedna od najljepših zora.
Taj tvoj pas. Ti i Ja. 
Ne mogu tek tako ostati iza. U pustopoljini.

05. 12. 2009.

Iz razgovora o svačemu: Intervjuiranje prijatelja I.

Zlo je za nju nepravda.nepravda u smislu malteretiranja drugog koji to nije zaslužio. Zlo joj je rat.
Zlo po njoj nastaje iz neobrazovanosti, iz kompleksa, iz siromaštva. zlo joj generira kroz nedostatak pažnje, neprihvaćenost, kada prestaneš postojati za druge ljude, kada nisi istaknut, kada te se ne doživljava, recimo.

Najmističnije što ju fascinira je svemir. to je, kaže, čak jedina stvar.
O čovjeku svog života razmišlja kao o pronalažljivom. On će biti kao ona.Ona kaže da je kreativna, društvena, pametna, sposobna, emotivna, anksiozna.

Za nju su riječi moćno oružje za izražavanje i mijenjanje ukoliko ih se zna tako iskoristiti.
sigurno mjesto za nju su prijatelji.Svijet u kojemu živi moja sugovornica doživljava nepravednim, suhoparnim, a druge strane s užasno puno potencijala da bude lijep i funkcionalan. U zadnje vrijeme ona plače na neshvaćenost. 


Za deset godina ona želi osnovati svoj teatar u kojemu će sve biti dopušteno i želi imati novaca koje će dijeliti ljudima kojima misli da su neophodni i želi biti smirenija.

Sada se osjeća ludom i kao da je jako puno stvari koje je mislila da shvaća- zapravo postaje svjesna da ništa ne funkcionira tako.Pitanja koja želi da ju se pitaju, od ljudi, koja vole da je se pita: Što misliš?
Kada se taj odgovor, tvrdi, uvaži kao nastavak razgovora, a ne da samo prođe kao opservacija.
Omiljeno pitanje joj je: Što radiš?

Najgluplje pitanje joj, tvrdi- ne postoji, ma ne ne, kaže: Je li ti neugodno?


Voli ovu pjesmu: Manu Chao- Me llaman calle

04. 12. 2009.

Do you have yourown Hector?

Napadaji panike uz koje, dok traju, misliš da bi taj jedan zagrljaj ih neupitno i nepovratno rješio.
Moja I. kaže da to ovisi o osobi koja te grli. Kaže da ta osoba mora biti divna i ja joj vjerujem.
Kaže da je znala bježati od nekih zagrljaja. Nadam se da je uspjela.

Misliš da će ti srce stati, da ćeš prestati disati, da će te voda ugušiti, da si lud.
Onda netko uđe na vrata i ti pričaš o tome i kažeš i svima to kažeš. I svi kažu da znaju o čemu pričaš i ti im odlučiš vjerovati. Ali, je li stvarno znaju? Strah od straha ostaje.Freudovski, dakako.

Vrijeme pogoduje melankoliju. Društveni sustav hrani ove bolesti. Trebaju im slabi da bi ih uvjerili da znaju bolje i da ako popiju taj xanax, taj apaurin, kupe tu boju za kosu ili odu na to mjesto- će biti bolje.
Novac je faktor uništenja. Nastao je iz pohlepe, iz progonstva, iz zla, a zlo je moćno i razgranato- čitao sam jednog ateistu jednom. Prozivao je institucije, znate koje. Nevažna su navođenja.

Brinuti se- odgajaju te da budeš starmal, da zapravo ne razmišljaš, da odrađuješ i da umreš i da taj pokop bude skup jer je to garancija sigurnog puta, te duše, te osobe, tog tijela.


Ja se pak ne dam tim teorijama. Vjerujem da svaki put kada mi je loše je to zbog- ljubavi.
Ljubav je moj krvnik. Želim vjerovati da svaki put kada umirem, zapravo umirem zbog ideje, diskursa ma čak i paradigme romantične ljubavi. Manje je bolno tada.


Intelektualizacija emocija. Od idućeg tjedna ću to možda dokinuti. Možda ću tada okrenuti neke brojeve telefona. Stvarno, možda.


03. 12. 2009.

your language was in your hands and Im trying to understand

let´s put it this way.
sjedim sinoć u kinu i gledam Prije nego zaboravim Jacquesa Nolota.
U par navrata čujem rečenicu: On je kurva jer je bez mjesta i bez vremena i bez snova. Za snove nisam siguran.
U sjećanje mi se vraćaju Marquesove Tužne kurve tj njegovo Sjećanje na moje tužne kurve.
Najbolju je definiciju dao Ronald Barthes, parafrazirao sam ju gore.


Popraćena je i promocija Citomegalovirus Herve Guiberta. Sve povodom dana borbe protiv AIDSa. 
Reportažne misli mi padaju na pamet i sjećanja jednog dječaka od 30 godina i prizivanje uopće ideje straha koju on možda nosi u svojim kostima. Koju dobro čuva. Možda nikada više neću saznati gdje si. Čuvaš li onaj osmijeh. Živiš li život sa strahom u kostima. Znam da ti nije bilo lako. Šutnja.
Tišina. 


Bježiš li u ludila i kuda odlutaš? Je li me voliš?
Ja više ne letim nisko i vid mi je oslabio pa ne vidim zemlju. Ostao je moj odraz, u tvojim očima, kao mrak.
Želim da, želio sam da, kada te netko pogleda se i mene sjeti. Htio sam da se nosimo na dušama, da sam na tvojoj duši, htio sam da netko bude odgovaran za mene. Da vidi kako je to, a nije lako, ali neću više o tome.


Probaj me zaustaviti, molim te.


Jedno jutro prije deset godina. Bilo je pet ujutro.
Bio je dobar vjetar. Išao sam u neke luke. Živio sam život trenutka. Prije deset godina.
Mislio sam da ću umrijeti.


Prosipao sam zvijezde. Nisam htio stati na pola puta. Nisam znao. 
Litre vode pa litre vodke pa hrana pa nenovac pa posesivno srce i želim te gledati dok se ljubiš s njima.
Terapija jer je i to nekakav život. Priznaješ mi?