29. 10. 2010.

[ bajke o bajkama i bajkinim majkama ]

Zazvuči kao obećanje a onda kao jauk. Kao neka ptica kojoj je nešto zapelo u kljunu dok je htjela jesti. Tako nekako. Onda to nazovem iluzijom. Ali, nemaš pojma koliko je stvarna.

Onda čiste smeće, ono veliko, ogromno, pokidano. I onda ga nema. Tako završi život tih objekata. Samo ih pokupe i prevezu. Tako završi i čovjekov život.

Odgovori su tu. Nauči ih. Priznaj ih. I onda je sve u redu. Ali baš sve. Sve što možeš strpati u Sve.
Samo se nemoj bojati. Nema razloga za strah.

Pitaš se: Koliko vas je, a koliko je mene?
I ja isto.

26. 10. 2010.

Prvi znak početka razumijevanja je želja za smrću.

Još od onda kada sam te nadživjeo. Sličite.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao. 
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.

 Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.

Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?


Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
-  Ja isto.


Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
 Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.

I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.

Ne dižem te s koljena. Nema oprosta. 

-Oslobađam te, a tko će mene? 
- Nije istina. Ovo je zatvor.


- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.




Zauvijek ću biti tu.



23. 10. 2010.

it is love which makes the truth of which sex is capable, and not the inverse

Na obrvama. Na usnama. Na britvi s ceste. Sjedio sam.
Sjedio sam na tvojoj kosi; na stomaku; na noktima. Izgledalo je kao da je smiješno. Naravno, nije bilo.
Bilo je grozno. Nisam birao. Nisam znao a ni mogao. Tišina. Točka.

Sjedio sam ti na rukama i na nogama. Nismo pričali. Nismo oprali ruke.
Bacio sam tvoju kosu u vodu. Počupanu.Htio sam ti pjevati. Htio sam ti reći svašta. Baš svašta.

Ja sam bolji. I mogu sve i mogu samo jedno.Tjerao sam te doma; u hodnike; u mrakove; s amajlijom.
Trčali smo. Hodali smo. Nismo se znali. Svo vrijeme i svo ono koje će tek doći. Mi se nećemo znati.

where a non-existence or a lack holds, only an excess can come as supplement.

21. 10. 2010.

Ali da sebi jednom možeš dokazati:ali onda je bilo ono vrijeme a ne ovaj D-mol

Rekao je da si akademski građanin i da si uspješan čovjek. A ti trebaš da znaš da sam ti ja dala više potpore i da ideš u školu i da ideš na fakultet. Je da sam plakala i da sada plačem, kao i sada što plačem jer sam sretna, samo sam ljuta jer ne mogu svoje probleme izrješavati, jebiga, pa sam i to rekla da mi u ratama šalju. Pa mi smeće dvije hiljade košta i onda kad se sretnemo na paralelama gruvamo jedno na drugo. Ja bar mislim da ti pridajem dosta svoje pažnje. Kada te pitam nešto: ti kažeš : to nije tvoj problem. I da- ti imaš samo mene, i ti i ona. Ali ja tražim savjet od tebe, ti si meni...

U mom životu je bilo puno oblaka, grmljavina, u tom ste se izdešavali i vi. Ali imam osjećaj da se sva krivnja prebacuje na mene, ali trebate da shvatite da sam ja bila stupac i osjećam da udaram u stupac. Kada saberem život onda shvatim da nije bilo sve tako crno: vi niste bili ni gladni ni žedni ni da ste gledali da on mene ubija. Je, gledali ste svađu. Ali kada je došao rat. Prvo nama, pa vama pa svima ostalima. Mi smo bili ljudi koji smo imali do rata. Vidiš što smo sagradili. Mi nismo toga kredita puno ni imali.

On je bio bohem, on je imao dušu za vas, on je vama srao ali vas je volio. On je ispoljavao nešto iz svog djetinjstva. Znači- i vi ćete. Ja sam od 2000.-2008. imala tri sprovoda. Ti znaš kako sam ja ostala- s masom problema. To je meni jedno opterećenje. Tvoji uspjesi su i moji uspjesi. Samo da ti usporedim. 


I onda kada me isplate: moram platiti struju i jebiga- platiti kredite i u pizdi materini sam. I onda sam opet ispod minusa. A sad, da ja prodajem kuću- ma nema šanse. I to ne bi bila moja kuća- to bi mene ubilo.

20. 10. 2010.

I jedan jedini razlog. I dva i tri razloga. I sto i hiljadu razloga je isto.

(1.)Danas sam te ostavio. Zadnji put.
Neću te više ostavljati. Za ozbiljno. I ja idem, u onu neku zemlju, na ona neka neba, s onim nekim nosom. I uz neko drugo srce. Srest ćemo se jednom. Rodit ćemo se ponovo. Nemojmo se zajebavati.

(2.)Tvoje usne su slađe od grožđa.
Samo budi tu gdje jesi. Daleko.

(3.)Lažljiva pizdo. Kukavico. Smeće. Govno.
U tom koraku. Do dna.

(4.)Dugo. Bez riječi. Bez zraka. I onda točka i točka i točka i točka. Ni upitnika ni uskličnika.

17. 10. 2010.

Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.

" probaj me ne isključiti baš potpuno
ako ne moraš
ali ako misliš da je tako bolje
shvatit ću
eto, toliko od mene"



[Dio je to osobne povijesti. Ono kada to kažu i ono kada to ne kažu. Zvuči kao da je integralni dio nečega. Nije.
Djeluje kao da imamo nešto. Nemamo. Zvuči kao sretna melodija, a zapravo je improvizacija.
Simulacija.]

[A onda po cijele kišne dane se prepisujemo i pišemo i izmjenjujemo. Po cijele kišne dane,a i za mjeseca.Zvuči kao sranje. Nije.]

[Može izgledati kao da je lako. Onako- jako jako lako.]

[Hiljadu godina, hiljadu vijekova, milenij. Ma sve je prošlo.Volim to reći. I to. To.]

[Ja sam samo.]

[Sve i sve.Da.]

[Ti kažeš da ti je žao i kažeš oprosti zbog zajebancije i zbog sranja, onih i ovih usput.]

[Kažem: Ok.]

[Kažem: Jebeš: Žao mi je.]

14. 10. 2010.

(Ne)zadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

*Kada dan i noć se izjednače i kada trube čistača ulica počnu jaukati. A desit će se.I kada bude topla zora i sretnemo se ispod one jasne, one kristalne mjesečine. 


I onda u isti glas kažemo: Dalje. I kada to bude o.k.

*Nebo će padati pa će kiša padati pa će snijeg padati a ja ni tada neću ostati dva tjedna. Tražim da ti dođeš. Na dva tjedna. Jučer je bio drugačiji dan. Što očekuješ?

*Do you believe?

*Sjedimo mi tako i jedemo- isto tako. Usput. On se prekrižio pa zamolio pa prekrižio, a ostalo je vrijeme pričao o financijama i brokerstvu i silnoj silini novaca. Slatko.

*Po cijele dane i po cijele noći je pio i pušio. I govorio da će sve biti u redu i onda ubrzo govorio da ništa neće biti u redu i da se brine. Brinulo ga je što drugi misli. Prenio je. Na potomstvo.

* Bila je povezana s bakom i dedom. Vjerovala je da su oni njeni roditelji.

11. 10. 2010.

Predstavio se i rekao: Poznajem vas oduvijek. I od tad je tako.

Turbulencije su jer kaže da je lijepo. I želi popričati. Zahvaljujem se i ne odustajem. Naime- po prvi put znam- da nemam od čega odustati. No, dosta s patništvom.  Opijenost više nije prilika. Dosta je bilo plakanja na podovima i po balkonima i po podovima i po podovima. Dijagnoza je klasična i liječenje je klasično. Kavom i radom i to je kultura i je- kulturno. Pokrenulo se i sada ne staje.

Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi. 

Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec. 

Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.

05. 10. 2010.

Ti kišu voliš, evo kiša pada

za još nešto od nas:


Prašina koju nije skidao jer je bio mrak. Mrak je bio zato što nije htio skinuti prašinu. Prašina je ipak nešto simoblizirala. Puno je gore sada. Sa svjetlom.
Neke dvije godine. Pet mjeseci se nisu vidjeli. Nije siguran zašto i nije siguran zašto postoje one male rupe u kadi kada dugo gleda. Ne shvaća njihovu funkciju.


Dok daje i daje iz praznog prostora sebe. Nedostatak ljubavi i pažnje na koju smo navikli. Reproduciramo.
Nedostatak bliskosti je nedostatak obveza. Nije nepovezano.

[a uz tebe je svejedno]

[s tobom jedino pričam]

[zašto me pitaš to što me pitaš]

[vrijeme je čudno]

[i ti si]

02. 10. 2010.

Strast je samo izgovor sebičnim ljudima da rade ono što žele?

1.
[Plivati.Ja želim plivati.
Tamo se npr. upoznati.  U osunčanom danu. Na plaži. Oko četiri popodne. Recimo.
Recimo da te ne znam od prije i da me ne znaš od prije. I onda krene npr. sa smiješkom.]

2.
[Plivati. Ja želim plivati. I doplivati tebi. I onda se osušiti. Uz tebe. I onda otići s tobom na kamen. Neki. Veliki. Koji se zove stijena. I neću te zvati u pomoć.] 

3.
[Ležimo a jeli smo jastoge. Pijemo crno vino. Može biti i bijelo. Ti se ne javljaš na telefon koji zvoni. Ja se ne javljam na telefon koji zvoni. Dolazi večer. Radujemo se, noći.]

4.
[Ne stojimo u nikakvom redu jer reda nema. Pazim što radim. Pazim s kim pričam.]

5.
[Paziš s kim pričaš. Da im ne ispričaš sve.]

6.
[Sve što radiš je škola je povijest je primjer. Ljubav s tobom nije zatvor.I ja nisam nisam nisam ljubomoran.]