Predstavio se i rekao: Poznajem vas oduvijek. I od tad je tako.

Turbulencije su jer kaže da je lijepo. I želi popričati. Zahvaljujem se i ne odustajem. Naime- po prvi put znam- da nemam od čega odustati. No, dosta s patništvom.  Opijenost više nije prilika. Dosta je bilo plakanja na podovima i po balkonima i po podovima i po podovima. Dijagnoza je klasična i liječenje je klasično. Kavom i radom i to je kultura i je- kulturno. Pokrenulo se i sada ne staje.

Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi. 

Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec. 

Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.