28. 03. 2010.

For you: I was just a play.

Mirisno je bilo. Osvježavajuće. Ne obećavajuće.
Ja ću uskoro sve poplaćati. Sve. I onda više neću imati ništa za platiti.
Rekao sam si: Ja se zbog nje. Ja se zbog njih. Ja se više neću živcirati.

Onda sam prestao to govoriti (kao - kada prestaneš govoriti, onda počinješ živjeti)- nikada mi nije bilo jasno što to znači. Sinoć sam (milijarditi put!) svjedočio svojoj, sada već doista inhibiranoj- nesnađenosti. Govorit ću o materijalnim dobrima- to je mjesto u kojemu bih ja mogao- živjeti, recimo, ali znajući da mogu živjeti i ovdje- gdje živim. I tako.

Radi večeru. Poslužuje vino. Pušta muziku. Vozi i vraća. Uplaćuje i smješka se. Povremeno primjeti da sam cold hearted bitch. Bolje i to nego biti- redBlooded.

Mora da ima nekakve veze sa spuštenim obrvama. Sa pogledom ispod istih. Ili sa, recimo- mojom odlukom da se ne smješkam svakoj budali. Moguće je. Sve je moguće. Ali ne biti u glavnoj ulozi?!

Ili da to ovako postavim: Ja ništa ne razumijem. Ništa, pod milim Bogom.

27. 03. 2010.

In my deepest despaire. In my violence.

Osoba trenutno nije dostupna.
A telefonska ljubav mi poručuje da ćemo imati novaca. Moja beskrajno nevažna telefonska ljubav. Kaži da ti je stalo. Kaži da ti je loše bez mene. (Ne možeš.Ne možeš).

Onda. Uspijanje. Opijanje. Ne znam više koja je riječ. Ali, igramo se.
Ti mi govoriš da si sve već čula. Sve ono kada ti komplimentiram. Sve tada, ti znaš.

Večeras je večera. Jedna od onih večera na kojima ćemo pričati o dnevnoj politici, o modernim odnosima, o dobrom vinu. Ja bih da pričamo o pjesmama, ali znam da nitko neće htjeti sa mnom o tome. Tako to ide. Pjesništvo je za pjesnike i vrlo je jednostavno.


Samo nemoj umrijeti. Toliko te molim. I d never let you a part. For you are always in my heart.

Priča I.:

Ovako, svira Sweet dreams. Mrzim tu pjesmu.
Ti bljedunjavo razgovaraš sa prijateljicom. Sređeni ste. Oprani i potšišani.
I to mi je nekako- bezveze. You can t lift me. Ti (treći) pak u sobi sa ljubavnikom izmjenjuješ (nešto, nevažno, a zovete to ljubavlju). Ti (četvrti) piješ sa nekim usput, kojeg ćeš tek prozvati.

Ja jedem kolače koje je napravila mamina prijateljica. Jučer me je druga mama nahranila.
I tako to ide.

25. 03. 2010.

*Sretan Put*

Siromašan i gladan.
-------------------
S dvadeset godina.
-------------------
Ne plačeš.
-------------------
Ne daješ.
-------------------
Kako biti mlad?
-------------------
Na početku Ti.
-------------------
Na početku ja.
-------------------
Bez pauze.
-------------------
Moj glas u mojoj sobi.
----------------------
Ne vidimo se.
-------------
Dobro pa je prazno.
-------------------
Dobro pa smo prazni.
--------------------
Mi smo prazni ljudi.
--------------------
Na hiljade se ljubavi događa svaki dan.
---------------------------------------
Zar ne znaš?
------------
Ti si moja sreća.
-----------------
Piše: Može ljubavi. Bez zareza.
------------------------------
Srce koje nema nikakve veze sa poezijom kaže Ivana Sajko.
---------------------------------------------------------
Zaustavljam sve. Kako bi (ovo,ono).
-----------------------------------
Nema ništa novo. Kod mene je mir. Obećajem.
-------------------------------------------
A meni jesti? Dati?

22. 03. 2010.

>>Bolje je kod mene>>

U sobi su bili svi u ravni sami sa sobom i sa sobom.
Sve više i više sam udaljen od svojih šlepova. Nišanim neka nova jutra. Vrijednost osobnih arhiva je neprocjenjiva. (Stresem se kada pomislim).
Neki drugi su bili tada, za to vrijeme, za ta mjesta, za tebe važniji. Ja ovo moram reći. Ti znaš da je ovo jedino mjesto na kojemu ti nešto govorim. Ti znaš da ja želim da to cijeli svijet vidi. Ti isto znaš da ja volim ovaj svijet (više od tebe) i da se trudim biti u ovom svijetu i znaš isto tako da mi je teško biti i znaš i znaš.
Nešto potpunije i suvislije bi bilo procijeniti da zapravo ne znaš.
(Kako voliš tako ti se piše)

Sve ide na bolje (čak i dodiri kojih nema). Miran i neupotrebljen. Često sam se iskradao van i često sam dah tek uzeo van kuća. Često nisam mogao spavati uz tebe.Cijele noći bih bio budan. Cijele dane bi mi se spavalo. To je priroda suvišnosti.

A nekada sam mislio da spavam. A ponekad sam mislio da sam budan. Često je bilo upravo suprotno.
Mislio sam da se dobro znamo.

21. 03. 2010.

Sve su se misli dogodile odavno, kao zvijezde.

A ja sam se razbolio i umorio. Ti imaš nekoga.Ljubomoran sam.
Podjela opet. Zdravi ste od ljubavi?
Ne gledam ih dok se ljube. Tako i treba biti. Izmaknuto.

19. 03. 2010.

/the next best thing. mhhh/

Ništa ja ne znam o znanju.
Ja sam all the things I might have been.
Kako bi moji pametni sugovornici rekli- obraćam se sebi samom.
Nema nikoga i to je nešto što nije problem. Konačno.
[Tebi, značajko, značajni, hvala, na svemu, na hrani, na razgovoru, na odlascima i na dolascima.
You give me hope even though it´s over now]

18. 03. 2010.

Stanica. U duši.

Svoja sam sreća i nesreća. Samo ne znam što je starije.
Nakon 20 i nešto sam prvi put smiren, ne nervozan, ugodan, ne pred plač.
Držim da je to pravo i držim da je to (izbor). Ja držim da je. Ne pokopavam se i nisam neispraćen.
Želim vidjeti i želim da me vide.
Znam da te nikada više neću pronaći, niti jednu tvoju inkarnaciju.(Jer to suštinski ne želim).
A ako se sretnemo, ja ću proći i ti ćeš to znati. Ništa osobno, nemoj ni o čemu pričati i nemoj plakati. Ja neću. Ja stvarno neću. Ne ostajem isti.

>>ja bih opet bio. ja opet jesam.dok imam vremena>>>

I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.

Oprosti, uvek moram da odem...

Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".


Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.


Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).

Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?

15. 03. 2010.

>>Svaki dan je Svaki dan>>

Zapravo uvijek poetiziramo, nazovimo ih- NEDOGAĐAJE.
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.

Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?

(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)

13. 03. 2010.

>>>LA LA LA LI>>>

Prijateljica je dakle izričito utvrdila: Za tebe se ne može vezati, ne trudiš se dovoljno, doziraš se (možda loše parafraziram). Kada imaš grč od recentne boli, smrti voljene osobe, tada sve oko sebe prevodiš u smrt, u prolazno, u grč, u strah. Kako se više dati od straha? Kako bolje razumjeti prolaznost nego kroz smrt, nego kroz iskustvo?
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.



Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.

12. 03. 2010.

>>građansko>>

Vraćen dah. Vraćeno Sunce. S previše rada. Uhvaćen u prisilnoj meditaciji za koju sam još i plaćen. Nadam se da čitaš moja pisma. Nadam se da ćemo se jednom vidjeti ili ja živim još jednu od poetskih tema, poput one:"nemoj mi prići". Tko zna gdje i kako sam se odredio. Tko zna što me je svo ovo vrijeme gonilo od sebe-do tebe-do ovdje-odavde.
Pišem ja i sebi, da se ne zavaravamo.

(Znate li Vi što o svojim osobnim silama?)

Spavaš sedam sati, skuhaš kavu, opereš se i odeš na posao, onda sjedneš na bus i odeš na posao onda sjedneš na bus i dođeš s posla onda pričaš o ljubavi a onda piješ pivo. Onda spavaš, onda se budiš pa planiraš pa ne ostvariš plan pa opet planiraš pa skuhaš kavu pa završi godina.
(Zar je mit o osobnim spasiocima propao? Zar su svi mitovi propali?)

Zašto je za budale i one pametne isto pitanje (na kojemu se pada).
I believe you can see my heart.

09. 03. 2010.

>>>zidovi između a zapravo za a zapravo zbog>>>

Tvoje suze. Ne, nisu bile to tvoje suze. Netko je drugi plakao a ja sam držao za ruku.
Ispričana mi je još jedna priča koja beskrajno liči na sve druge priče.

Slušao sam i tješio. Pili smo piva, a ja sam zamišljao kako bi bilo da u ovom slučaju ja budem Treći. Bilo bi nepotrebno, u najmanju ruku.

Susret na akademiji, susret u muzeju. Sve opjevavam. Ne poznajem vaše navike, ne poznajete moje navike. Ja samo dajem mali dio svog srca. To je sve što je ostalo. I sve što mogu.

To je za Vaše dobro, draga.

Onda libido reakcija, onda ideja o prokreaciji, onda misao da bih sa tobom.
Svi traže miran dom. Svi traže sebe u drugima. Svijet nedostatnosti, tek toliko.

U vodu što protiče već bistra i sveža od sunca, uživanje je baciti se: u ovo vreme nikog nema. (U subotu još jedno ostavljanje nakon ponuđenih nekoliko svjetova)

Rekao sam da takvim eskapadama odbijam svjedočiti. Tijelo, ovo neinteligentno tijelo je posvjedočilo. Toplim suzama i spavanjem. I dalje znam otići daleko od sebe, a s drugima predaleko. Što to vi niste preboljeli?

06. 03. 2010.

>>zaboljeti,zavoljeti,nedostajati,nemati,od kada,do kada>>

Letenje je onaj trenutak, kad shvatite da vas u svemu svako može zameniti samo ne u sopstvenoj besmrtnosti. Ja to najbolje znam.




Valjda mi je izjavljena ljubav. Da sam mogao povjerovati. Niti su mi bile vezane za nešto drugo. Za dušu koja me neće. Za moju ideju. A ideje su važne, s njima počinje Razlika. I nikoga nisam mogao poslušati dok sam te nervozno tražio. Onda je sve stalo. Zaspao sam.


Nemam ti što reći a i ne znam kako bih ti rekao. To je moj kraj s tobom. Tek sada je došao. Nakon godine mog maštanja, a još se usudim vjerovati da je to vrijeme nevažno, to sve- dok se iz mjesta nisam mogao maknuti.
Moja se mladost ruga još nekome osim meni samom?


Ugodna me neosjetljivost ulovila, ona snažna, ona bezopasna, ona poetična, ona u kojoj nema obraćanja.
Ona ljubomorna. 

04. 03. 2010.

[[ OFF & ON ]]

Kao pravi muškarac, ali je tu točka. Zamišljam i izmišljam. Bez teme sam.
Ovo je za moje dobro? Je li ovo ono "kad sam sretniji".Imam višu ideju.
Viša je ideja da si pružim mirisan krevet i svečani ručak. Da ne tražim utjehe.
Nekada mogu biti fin.

Nisam otišao na susret sa ženom koja više zna. Nisam znao kud bih sa sobom. [Htio bih nekoga da mi da svega]. Ali, nije mi žao. Ja i moji lilići se gledamo. Oni me slikaju, a ja ih gledam i podučavam. Moja M. kaže da je to plemenito. Uz to plešem i pušim. Znam da si i ti tu, prije par godina (postojao?). Onda je krenulo sa you keep switching me off and on.


Sanjam te svaki dan i tako to bude. Probudim se i sve gledam kroz tvoju sliku. Prvo svoje tijelo onda mirise onda jutra onda se počnem slušati pa se gledam. Gledam svoje grimase koje sliče tebi i mislim kako bih htio sve ponoviti (ono najbolje, ono najkraće). I glas mi zvuči kao tvoj i sve bude kao ti, a ja se pitam da li je to moguće. Koliko se daje toliko se valjda i uzima?


Danas ne čuvam muzej. Danas čuvam sebe.