Trebam se ošišati. Odrezati nokte. Kupiti kaput i nove slušalice i neku jako cool kapu. Moram i novi parfem i nove tenisice. Moram izgledati kao da me moda ne zanima. Onako-prirodno zgodan sa simpatičnim odjevnim odlukama.
Moram prestati piti i pušiti. Koža će mi izgledati mlađe. Moram početi pisati o tuđim problemima- ne samo svojima. Moram odgovarati na telefonske pozive i poruke, na mailove. Moram ići na večere i na rođendane. Moram kupovati poklone.
Onima koje volim –moram početi govoriti da ih volim. Moram si svaki dan kuhati ručak, imati novaca u novčaniku. Moram imati i nešto ušteđevine. Moram završiti faks. Vratiti dugove. Naći si vise poslova. Ne biti depresivan. Kupovati i jesti svaki dan voće. Moram početi trčati.
- Nije mi svejedno. Ali ne mogu ni bolje ni drugačije ni...
- Ma, nije važno.
- Ako ikada?
-I, ako nikada.
-Razumijem.
-Ja ne.
-O čemu pričaš?
-O tome da ne razumijem zašto me više ne želiš?
Trijezni shvatimo da smo se stidjeli svih prije.
Scena je teška.
On stoji na tri metra. Od njih.
Oni se ljube.
To im je možda prvi poljubac.
Rekao je da to ne radi namjerno.
Drugi je rekao: utoliko gore.
Pusti ga.
Pusti se: da zaboraviš.
Jer više nije tvoj, a to je bol, jer ti ne osjećaš, a doći će dan kada ćeš se kajati i ti.
Ali si to nećeš moći priznati.
A ja to neću nikada saznati.
To će trajati sekundu.
Ta spoznaja.
Bez daha.
Uvijek je dovoljan samo trenutak da se okrenu leđa. Da se ode u zauvijek.
Sjedim nasuprot tvojim nogama. Na podu smo i večeramo. Ne komuniciramo.
Govorimo si opća mjesta.
Ne želimo se upoznati.
Prošlost nam je strana.
KAO.
Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opće, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. .. A izići iz kruga opće misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onom što nije važno ili sto je u nama jednako.
Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.
Trećim riječima: ovo ne ide na dobro.
Prostor je zadimljen. Prozor je zatvoren. Zavjesa smrdi. Nije oprana već godinu dana. Nitko se ne želi popeti i skinuti je.
Krevet je pun mrva. Fleke su na plahti. Kosa je neoprana.
I tvoja i moja.
Slušamo očajnu muziku koja se ponavlja. Tražimo našu pjesmu, ali je nema.
Mislim da ću ovo pismo pisati dugo. Strah me (naravno) biti emocionalno i fizički neprihvaćen. Taj strah perpetuira- kažu- dok smo živi.
Pišem ga kao zahvalu. Mislim da moraš znati što daješ. Da to je ljepota i da će ti se još puno ljepote dogoditi u životu.
Dok si god živ.
Čest si mi u glavi.
Zamišljam te. Pa onda pišem. Pa se rasplačem. Nisi kriv, nemoj se tako osjećati.
Plačem ja zbog sebe. Zbog mojih vlastitih nevolja i demona. Plačem zbog straha.
Strah je zlo.
OPET:
Zamišljam da me grliš, na nekoj pustopoljini, na cvjetnom, kod Golfa.
Zamišljam da mi govoriš: Mali i da ti govorim: Slatki.
Da me grčevito ljubiš.
I da me ne puštaš.
Onda se rasplačem.
Onda se obrišem.
Prestane.
Probude me zvona crkve. Ali onda shvatim da je to samo neki auto. Da nisam više u tom tvom krevetu (I bog zna koliko se nisam htio dići iz tog kreveta).
Rekao sam ti za tu fotografiju? Ti, kao Aladin na na onom drvenom tepihu iz Galerije.
Izgledaš kao mali anđeo.
I to me rasplače.
Znam danima sjediti u toj svojoj hladnoj i zamračenoj sobi. Slušam dvije pjesme uzastopno. Znam da nitko neće pozvoniti.
Legnem u krevetu pa prestajem disati pa se rasplačem pa zaspem.
Naveče odem nešto popiti. Vratim se kasno.
U jutra pišem, odgovorama na mailove. Ispričavam se. Pojedem po jedan obrok.
Podočnjaci su sve veći.
Srce čudno kuca.
Čudno.Kažem ti.
za nekog tko misli da misli dovoljno dijalektički
znaš baš zakazati ...
nije važno
nije ovo tvoja bitka
ovo su moje bitke
ja ih si dopuštam svaki
put kada uđem u polje tuđe: Potvrde: ali mi treba i tražim ju
valjda se zato bavim
čim se bavim
zanimalo me da li možeš imati real-razgovor
ali
cijelo vrijeme zaboravljam da
ti tek sada počinješ
neki drugi život
i da se mi zapravo ne znamo
…
da je ovo samo još jedno polje fikcije
koje hranim
jer mi je tako lakše
...
a želim da mi život bude lagan
...ne znam je li me shvaćaš i je li bitno da me uopće sada ti shvatiš...
sorry na ovom monologu.
