Zove ju radi kontrole.
Telefon zvoni. Zvuk je grozan.
Vjenčali su se 9.5. Prije 37 godina.
Ona pita: A kome ću drugom to reći ako ne tebi?
On: A zašto mi to nisi jučer rekla.
Ona: Napravio bi temu od toga. Nije mi se dalo. (Dakle: mučio bi ju)
Bilo je dvadesetak gostiju i to je bilo puno. Slike su crnobijele. Oboje su nasmijani.
Svi oko njih su nasmijani. One, sve dame te večeri- izgledaju kao filsmke dive tog razdoblja.
Nikome ne pada na pamet što bi se sve moglo dogoditi.
A dogodilo im se svima. Previše života.
Mjesto radnje je malo mjesto radnje. Jedno selo. Jedan grad. Jedna kuća i jedna familija.
Tolstojevski, upravo.
Vrijeme radnje teče od tad.
On je bez ikoga. Ona ih ima na svojoj strani.
On ima nju.
Ona želi njega takvog ali i boljeg.
To se zove problem.
10. 05. 2010.
PUT IT IN THE PAST / PUT IT IN THE PAST /FAST IT FORWARD
A muzika je tek počela svirati. Bile su to simfonije, one prave, one od melankolije.
You are the sweetest thing.
A s tobom dišem zrak.
To je već bolje od simfonije u mojoj sobi. Ispisane riječi i onda ideje i onda naša tijela.
Trebaš mi jer mi daješ didaskalije, točke i zareze. Upitnike i uskličnike. Trotočja su nas obilježila i neka su. Neka je tako bilo. Nisam ljut.
A neki dan (JUČER):
SVIJET STOJI. NIŠTA SE NE KREĆE. ROZA BALON. ZELENE NAOČALE.
You are the sweetest thing.
A s tobom dišem zrak.
To je već bolje od simfonije u mojoj sobi. Ispisane riječi i onda ideje i onda naša tijela.
Trebaš mi jer mi daješ didaskalije, točke i zareze. Upitnike i uskličnike. Trotočja su nas obilježila i neka su. Neka je tako bilo. Nisam ljut.
A neki dan (JUČER):
SVIJET STOJI. NIŠTA SE NE KREĆE. ROZA BALON. ZELENE NAOČALE.
09. 05. 2010.
THIS IS FICTION. NOTHING BUT A FICTION.
It´s a celebrity thing. It always was.
Prirodnost krivih postupaka pa kraj. Zvučalo je kao da se nudi nekom drugom pa je pristao.
Uz taj put je bilo još pet otvorenih puteva. A on nekada tvrdi da više voli dekadenciju. I onda se kaje. Sumnjivo ali stvarno.
Scene izbacivanja iz taksija i scene davanja i scene jebanja i scene s brojevima i scene s tabletama i scene s vinom.
Sve su to mogle biti ljubavne scene.
A priča je bila nešto drugo. O tome drugi put.
Prirodnost krivih postupaka pa kraj. Zvučalo je kao da se nudi nekom drugom pa je pristao.
Uz taj put je bilo još pet otvorenih puteva. A on nekada tvrdi da više voli dekadenciju. I onda se kaje. Sumnjivo ali stvarno.
Scene izbacivanja iz taksija i scene davanja i scene jebanja i scene s brojevima i scene s tabletama i scene s vinom.
Sve su to mogle biti ljubavne scene.
A priča je bila nešto drugo. O tome drugi put.
07. 05. 2010.
Veselo kretanje. Kao leptir. Padanje kao grom. I kao led.
Zapravo ih nema. Nikoga kome bih ovo govorio. Oni su sada produžena sjena. Prošlosti.
Hrvanje hrvanje pa onda izgleda da je gotovo, ali nije. Onda jutarnji razgovori pa kič kombinacija kave i cigareta a onda vidim da je sve izgubljeno. Ipak.
A onda sretni ljudi dođu na tapetu, s pitanjem: kojoj se pički materini ti smiješ?
A vremena treba, a onda on njoj govori: Bojim se samoće. One koja će me odvesti u ludost, na mjesta na koja ne želim biti a svjestan sam da to vodi u kreaciju (ok, ne u prokreaciju), ali- svejedno. Vodi u taj sveti goli život, logora i istina, logora i pisanja. Oni koji znaju nešto o karmama bi imali nešto za reći o tome. Pa nek i kažu. Sebi.
Kaži: Ljubavi.
Kaži: Neću.
I ona mjesta na kojima nismo bili. I sva ta nemogućnost. A velika je.
Još neke stvari ne mogu reći.
Hrvanje hrvanje pa onda izgleda da je gotovo, ali nije. Onda jutarnji razgovori pa kič kombinacija kave i cigareta a onda vidim da je sve izgubljeno. Ipak.
A onda sretni ljudi dođu na tapetu, s pitanjem: kojoj se pički materini ti smiješ?
A vremena treba, a onda on njoj govori: Bojim se samoće. One koja će me odvesti u ludost, na mjesta na koja ne želim biti a svjestan sam da to vodi u kreaciju (ok, ne u prokreaciju), ali- svejedno. Vodi u taj sveti goli život, logora i istina, logora i pisanja. Oni koji znaju nešto o karmama bi imali nešto za reći o tome. Pa nek i kažu. Sebi.
Kaži: Ljubavi.
Kaži: Neću.
I ona mjesta na kojima nismo bili. I sva ta nemogućnost. A velika je.
Još neke stvari ne mogu reći.
06. 05. 2010.
LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.
LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.
Kao da me ne voli. Kaže- uplatit ću oko jedan. Kaže- u redu je.
Neutralan mu glas ili barem misli da je.
Muka je a piše plavom, azurnom bojom. Nasmije se na to- kada shvati.
(Filip je bio veliki dječak kada ga je ovaj bacio na pod i igrao se s njim muža. Filip je u toj ulozi bio žena. Slučajno- misli danas. Bio je veliki dječak i kada mu je ovaj u nekoj truloj, ali tada novoj kući pokazao kurac. Puno kasnije je mislio da su ga oni svi mrzili. Puno kasnije je znao pomisliti da su ga svi i voljeli. Puno kasnije se nije mogao sjetiti što je mislio o sebi. Nije se mogao sjetiti osjećaja. Puno kasnije mu je to jedino terapeutkinja spomenula. To da se emocija samo racionalno sjeća, ali da se ne sjeća osjećaja, da ne zna kako se je osjećao, već da misli da se je nekako osjećao. Filip zna da je to problem.)
NITKO O OVOME NIKADA NIJE GOVORIO. ON O OVOME JE UVIJEK ŠUTIO. SADA SE ZAJEBAO. JEBIGA. ŠTA ĆE. ČOVJEK SE BAREM JEDNOM U ŽIVOTU ZAJEBE. TOME JE TAKO.
Ali kako je išla ta priča?
Možda ovako. Početak je da je sada 13:18 i da je u sobi upaljeno svjetlo a ne bi trebalo biti. Ona se otuširala jer odlazi. Ona kao ona s kojom živi.
Početak je možda i ovo: sinoć se jebao sa samim sobom. Hrvao a tek onda zaspao. Nije siguran koliko to već traje. To hrvanje. Ali zna da ima već dugo tome. I zna da ga umara i zna da zbog toga se nekada želi ubiti. Ali nikada ne zna kako. Dakle.
A početak može biti i budan san. Nešto poput ovoga: probudio se tj. probudio ga je (tihim poljupcem u obraz). Rekao je: Ljubavi! Ovaj je rekao: Ljubavi! Prvi je rekao: Hoćeš kavu? Drugi je rekao. Aha.
Može biti i kao mora, dnevna, noćna, kakvajebenogod:
Umrla je i šta sad. Jebote..
Ali, kakav je kraj?
OVAJ ČOVJEK NE SMIJE IMATI LICE.
Tako nekako.
Ili: PRENOŠENJE INFORMACIJA JE BOMBARDIRANJE INFORMACIJAMA.
(To je onaj dio u kojemu sve počinje bliže boli).
Koliko sam puta rekao: JEBIGA?!?! PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBEŠ GA.
Dođe mu da baci tu narančastu čašu. Pogotovo kad ga ona razjebe. Da ju baci u ogledalo koje nije njegovo, da se to ogledalo- koje nije njegovo- raspe. Dođe mu da baci peglu kroz prozor, da uzme nož, da se poreže, da joj jebe mater- što se kaže.
E, da.
On to nikada ne napravi. Prepristojan je. On će rađe sebi, navečer, kada dan dođe kraju- jebat sebi mater. Na sav glas. Krivit se za sve pa se napit pa si jebat i oca tada. Svi grijesi svijeta postat će njegovi grijesi. Jutra su najzajebanija. Osjeća gorak okus na jeziku pa srce lupa još luđe tada. Zbog tableta. Zbog alkohola. A tek mu je nešto malo godina i to je najtragičniji dio.
OSJEĆA KAO DA ĆE ISKOČITI, KAO DA ĆE ISPASTI. KAO DA GA NE OSJEĆA. ON NE ZNA ŠTO OSJEĆA. OPET. OPET.
A nije da nisam. A nije da nije mislio u životu. Je. Puno.
Kao da me ne voli. Kaže- uplatit ću oko jedan. Kaže- u redu je.
Neutralan mu glas ili barem misli da je.
Muka je a piše plavom, azurnom bojom. Nasmije se na to- kada shvati.
(Filip je bio veliki dječak kada ga je ovaj bacio na pod i igrao se s njim muža. Filip je u toj ulozi bio žena. Slučajno- misli danas. Bio je veliki dječak i kada mu je ovaj u nekoj truloj, ali tada novoj kući pokazao kurac. Puno kasnije je mislio da su ga oni svi mrzili. Puno kasnije je znao pomisliti da su ga svi i voljeli. Puno kasnije se nije mogao sjetiti što je mislio o sebi. Nije se mogao sjetiti osjećaja. Puno kasnije mu je to jedino terapeutkinja spomenula. To da se emocija samo racionalno sjeća, ali da se ne sjeća osjećaja, da ne zna kako se je osjećao, već da misli da se je nekako osjećao. Filip zna da je to problem.)
NITKO O OVOME NIKADA NIJE GOVORIO. ON O OVOME JE UVIJEK ŠUTIO. SADA SE ZAJEBAO. JEBIGA. ŠTA ĆE. ČOVJEK SE BAREM JEDNOM U ŽIVOTU ZAJEBE. TOME JE TAKO.
Ali kako je išla ta priča?
Možda ovako. Početak je da je sada 13:18 i da je u sobi upaljeno svjetlo a ne bi trebalo biti. Ona se otuširala jer odlazi. Ona kao ona s kojom živi.
Početak je možda i ovo: sinoć se jebao sa samim sobom. Hrvao a tek onda zaspao. Nije siguran koliko to već traje. To hrvanje. Ali zna da ima već dugo tome. I zna da ga umara i zna da zbog toga se nekada želi ubiti. Ali nikada ne zna kako. Dakle.
A početak može biti i budan san. Nešto poput ovoga: probudio se tj. probudio ga je (tihim poljupcem u obraz). Rekao je: Ljubavi! Ovaj je rekao: Ljubavi! Prvi je rekao: Hoćeš kavu? Drugi je rekao. Aha.
Može biti i kao mora, dnevna, noćna, kakvajebenogod:
Umrla je i šta sad. Jebote..
Ali, kakav je kraj?
OVAJ ČOVJEK NE SMIJE IMATI LICE.
Tako nekako.
Ili: PRENOŠENJE INFORMACIJA JE BOMBARDIRANJE INFORMACIJAMA.
(To je onaj dio u kojemu sve počinje bliže boli).
Koliko sam puta rekao: JEBIGA?!?! PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBEŠ GA.
Dođe mu da baci tu narančastu čašu. Pogotovo kad ga ona razjebe. Da ju baci u ogledalo koje nije njegovo, da se to ogledalo- koje nije njegovo- raspe. Dođe mu da baci peglu kroz prozor, da uzme nož, da se poreže, da joj jebe mater- što se kaže.
E, da.
On to nikada ne napravi. Prepristojan je. On će rađe sebi, navečer, kada dan dođe kraju- jebat sebi mater. Na sav glas. Krivit se za sve pa se napit pa si jebat i oca tada. Svi grijesi svijeta postat će njegovi grijesi. Jutra su najzajebanija. Osjeća gorak okus na jeziku pa srce lupa još luđe tada. Zbog tableta. Zbog alkohola. A tek mu je nešto malo godina i to je najtragičniji dio.
OSJEĆA KAO DA ĆE ISKOČITI, KAO DA ĆE ISPASTI. KAO DA GA NE OSJEĆA. ON NE ZNA ŠTO OSJEĆA. OPET. OPET.
A nije da nisam. A nije da nije mislio u životu. Je. Puno.
05. 05. 2010.
Bolji; sretniji; pametniji;ludo voljenje pa unazad: pametniji;sretniji;bolji
Betonska ograda a iznad je drvena. Tenkovi prolaze. Trese se zemlja, a i oni se tresu, samo on to ne zna. Ima premalo života iza sebe. Ona će mu kasnije prepričavati da se ponio kao pravi vojnik. Željela je da joj sin bude vojnik. On će to puno kasnije odbijati i dapače reći će da iz etičkih (što je njoj kao pojam strano) razloga ne može, neće i ne smije. Imat će roza kosu dok to govori. Dizali su prstiće i vikali imena država. Mučne scene.
Tu je bio i podrum. Hladan i vlažan i neka plava deka sa mačkom nacrtanom. A mački tada nije bilo ni od korova. Deda mu je govorio da životinje osjete zlo pa pobjegnu. Jedino je Johnny lajao na sav glas. Uz to je bio svezan. Ta životinja je svjedočila njihovim ludostima. Svim odreda. Kad su ga pustili s lanca, nije se znao ponašati pa ga je zamalo ugrizao. Zamalo.
Svi su tražili nekoga kome će faliti i svi su nalazili tog nekoga. Osim njega. On je imao bocu (koja mu je falila) i pričao je o njima kao o antiherojima, kao o pičkama, kao o govnima. To jesu bili. Znao je on tada, a zna i ovaj sada. Stvarno je tako.
Imao je beretku i to je bilo par dana ili par mjeseci kada nije pio.
A ona je uvijek znala bolje i stalno je govorila da zna bolje i to je mislila. Zamisli.
A zapravo nije znala bolje, ni tada ni sada. Ona je mislila. Krivo. Al šta ćeš sada.
Njega nema. A to nije u svrhu poezija. Ta činjenica da njega nema. Niti najmanje.
Niz pješčaru je ona pala i on je mislio da je mrtva. Izgledalo je kao u sapunicama.
Cijeli taj život je izgledao kao sapunica. Samo nije bilo lijepih ljudi i jezik je bio previše, puno previše vulgaran. Barem za njega. Jebiga.
On od tada traži: bolje i pametnije. Nalazi ih upravo onoliko koliko ih i ne nalazi.
U ime spomena.
Znala je zaokruživati dane na pravim i lažnim kalendarima. One- kada bi ga srela i prozborila tri riječi. Odlazila je na kanal da se skupa kupaju a ona nije htjela plivati (nije znala). Na svom stolu je pisala njihove inicijale a između je bio plus. Za tu tajnu nitko nije smio znati. Tek kasnije ju je pripomenula . Kada je postalo kasno za sve. I kada više nikoga nije ostalo. Tamo. Jebiga. Ili je to bio on. I barem da je ovo laž. Barem.
Tu je bio i podrum. Hladan i vlažan i neka plava deka sa mačkom nacrtanom. A mački tada nije bilo ni od korova. Deda mu je govorio da životinje osjete zlo pa pobjegnu. Jedino je Johnny lajao na sav glas. Uz to je bio svezan. Ta životinja je svjedočila njihovim ludostima. Svim odreda. Kad su ga pustili s lanca, nije se znao ponašati pa ga je zamalo ugrizao. Zamalo.
Svi su tražili nekoga kome će faliti i svi su nalazili tog nekoga. Osim njega. On je imao bocu (koja mu je falila) i pričao je o njima kao o antiherojima, kao o pičkama, kao o govnima. To jesu bili. Znao je on tada, a zna i ovaj sada. Stvarno je tako.
Imao je beretku i to je bilo par dana ili par mjeseci kada nije pio.
A ona je uvijek znala bolje i stalno je govorila da zna bolje i to je mislila. Zamisli.
A zapravo nije znala bolje, ni tada ni sada. Ona je mislila. Krivo. Al šta ćeš sada.
Njega nema. A to nije u svrhu poezija. Ta činjenica da njega nema. Niti najmanje.
Niz pješčaru je ona pala i on je mislio da je mrtva. Izgledalo je kao u sapunicama.
Cijeli taj život je izgledao kao sapunica. Samo nije bilo lijepih ljudi i jezik je bio previše, puno previše vulgaran. Barem za njega. Jebiga.
On od tada traži: bolje i pametnije. Nalazi ih upravo onoliko koliko ih i ne nalazi.
U ime spomena.
Znala je zaokruživati dane na pravim i lažnim kalendarima. One- kada bi ga srela i prozborila tri riječi. Odlazila je na kanal da se skupa kupaju a ona nije htjela plivati (nije znala). Na svom stolu je pisala njihove inicijale a između je bio plus. Za tu tajnu nitko nije smio znati. Tek kasnije ju je pripomenula . Kada je postalo kasno za sve. I kada više nikoga nije ostalo. Tamo. Jebiga. Ili je to bio on. I barem da je ovo laž. Barem.
04. 05. 2010.
[ Varijante istinitog dok je sve drugo realno. Kao. ]
Kako ljudi povjeruju jedni drugima (zar ne znaju da vjerujemo da vjerujemo)
Lik Lenjina i novoizdane knjige. I anksioznost koja ubija. I mjesta ljubavi bez ljubavi. Ljudi bez ljubavi. Ja ne lažem. Tako je. Transmisija i kako povjerovati nekome? A sebi?
Spavaš negdje na moru ili kod nekih prijatelja i ništa te ne muči. Ti spavaš. A muči te sve. Ljudi koje je teško voljeti su upravo oni kojima najviše ljubavi treba. Ja sam to znao za tebe. Za sebe.
Ja to znam i dalje. Ali kako sada? Kako da ti ju pošaljem (re: Ruski voz; neka je, nema zamjerki).
Olovka pa papir pa ruska poezija pa razgovor s voljenom pa pisma nepoznatima pa srca pa srca, u dimu i lažna tuga. Vino kojeg nema. Ljubav koja treba. Nerealno- kaže moj prijatelj. Kaže- koketiraš s realnim, budalo. Kažem- da. Ali i ti to radiš. Ponesimo poljupce drugima. Odnesimo ih. Hajde.
A ti spavaš i nisi kao ja. Ja sam budan. Kao. Jednostavno. Sunčaš se i crtaju te i čuvaš kuću- roditeljima i djeci koja nisu tvoja i razmišljaš o svojim kurvarlucima i rakijama i drogama. Ti o tome razmišljaš. O kajanjima i jebanjima. Jebote. Daj mi malo ljubavi. Jebi se. Probaj.
Ta noć je bila ovakva: moja rasparana košulja. Poljubac u popišanom wc-u. Tvoja ponuda. Moja ponuda. Mi u 9 ujutro ispred šume. Moja ponuda. Tvoja ponuda. Tramvaj i sjedenje. Jedno pored drugog. Moja jutarnjo mračna soba i svježina poluzimskog zraka. Tvoj poljubac. Ja sam rekao da je to ljubav. Deluzija. Miris tvog vrata. Griženje. Uzdasi. Kažeš: ovo je...Ja kažem: Je...
Onda je došla druga noć: B. je krečila svoju sobu a ti moju dušu. Tada je bilo nje bar na pretek. Skakao sam po sobi. Jesam. Pričao sam svima o tebi. Jesam. Do jučer. Do danas. Jednom ću možda prestati. Jednom. Ali, nisam još.
Lik Lenjina i novoizdane knjige. I anksioznost koja ubija. I mjesta ljubavi bez ljubavi. Ljudi bez ljubavi. Ja ne lažem. Tako je. Transmisija i kako povjerovati nekome? A sebi?
Spavaš negdje na moru ili kod nekih prijatelja i ništa te ne muči. Ti spavaš. A muči te sve. Ljudi koje je teško voljeti su upravo oni kojima najviše ljubavi treba. Ja sam to znao za tebe. Za sebe.
Ja to znam i dalje. Ali kako sada? Kako da ti ju pošaljem (re: Ruski voz; neka je, nema zamjerki).
Olovka pa papir pa ruska poezija pa razgovor s voljenom pa pisma nepoznatima pa srca pa srca, u dimu i lažna tuga. Vino kojeg nema. Ljubav koja treba. Nerealno- kaže moj prijatelj. Kaže- koketiraš s realnim, budalo. Kažem- da. Ali i ti to radiš. Ponesimo poljupce drugima. Odnesimo ih. Hajde.
A ti spavaš i nisi kao ja. Ja sam budan. Kao. Jednostavno. Sunčaš se i crtaju te i čuvaš kuću- roditeljima i djeci koja nisu tvoja i razmišljaš o svojim kurvarlucima i rakijama i drogama. Ti o tome razmišljaš. O kajanjima i jebanjima. Jebote. Daj mi malo ljubavi. Jebi se. Probaj.
Ta noć je bila ovakva: moja rasparana košulja. Poljubac u popišanom wc-u. Tvoja ponuda. Moja ponuda. Mi u 9 ujutro ispred šume. Moja ponuda. Tvoja ponuda. Tramvaj i sjedenje. Jedno pored drugog. Moja jutarnjo mračna soba i svježina poluzimskog zraka. Tvoj poljubac. Ja sam rekao da je to ljubav. Deluzija. Miris tvog vrata. Griženje. Uzdasi. Kažeš: ovo je...Ja kažem: Je...
Onda je došla druga noć: B. je krečila svoju sobu a ti moju dušu. Tada je bilo nje bar na pretek. Skakao sam po sobi. Jesam. Pričao sam svima o tebi. Jesam. Do jučer. Do danas. Jednom ću možda prestati. Jednom. Ali, nisam još.
02. 05. 2010.
/Spreman: Varati/
Čovjek je napisao ovo (to kao traži): Imati nekoga za sretne i tužne trenutke u životu.
Samo nije napisao dušo. Da bar je. Svi bi se više veselili, ali i ovo je bilo lijepo.
A obećali smo svemire. Jedni drugima. Danima i godinama. Lakih srca, jebote.
To je bilo nepotrebno. Znam.
Gledam iz prikrajka dok se ljubiš. Mislim, i ja se ljubim. Tebe osuđujem. Da kako ti, pored mene. Kako ti pada na pamet uopće i te baljezgarije (radi jednostavnije priče, radi nedostajanja).Onda prestanem i spakiram stvari. Samo ne izlazim iz stana već iz kluba. Modern living. Jebiga.(A nije da ne bih drame. Više. Još. Puno.)
E da. U taj dio upada i suicidalnost. Čisto da dramatičnije zvuči, da zvuči kao da je rečeno po prvi put. Kaže da je tako jer mu se i djeda ubio. Kaže da je tako jer nema smisla. Zapravo.
Do sljedećeg poljupca. Barem. Ako ne i do- prije. Zajebi sa smislom. Stvarno- zajebi.
Samo nije napisao dušo. Da bar je. Svi bi se više veselili, ali i ovo je bilo lijepo.
A obećali smo svemire. Jedni drugima. Danima i godinama. Lakih srca, jebote.
To je bilo nepotrebno. Znam.
Gledam iz prikrajka dok se ljubiš. Mislim, i ja se ljubim. Tebe osuđujem. Da kako ti, pored mene. Kako ti pada na pamet uopće i te baljezgarije (radi jednostavnije priče, radi nedostajanja).Onda prestanem i spakiram stvari. Samo ne izlazim iz stana već iz kluba. Modern living. Jebiga.(A nije da ne bih drame. Više. Još. Puno.)
E da. U taj dio upada i suicidalnost. Čisto da dramatičnije zvuči, da zvuči kao da je rečeno po prvi put. Kaže da je tako jer mu se i djeda ubio. Kaže da je tako jer nema smisla. Zapravo.
Do sljedećeg poljupca. Barem. Ako ne i do- prije. Zajebi sa smislom. Stvarno- zajebi.
27. 04. 2010.
narativni umori
Kažu da je bolje ne kopati, ako se već nalaziš u rupi.
A išlo je ovako: cijeli dan ispred kompjutera, kuca, iskucava, prekucava. Nema novaca.
Onda kupuje pivo i sjedi s njom, a onda odlazi na ples. Tu već počinje glavobolja.
Sreće tog čovjeka koji izgleda jako zdravo. Blijedolik, bijelih zuba, uvježbanih koraka i definiranih mišića. Zvuči dosadno, da skratim. Pleše pored prijateljice. Najgori su na klasi.
Onda oboje odlaze. Bez para. Bez para i bez para. Razumiješ?
A išlo je ovako: cijeli dan ispred kompjutera, kuca, iskucava, prekucava. Nema novaca.
Onda kupuje pivo i sjedi s njom, a onda odlazi na ples. Tu već počinje glavobolja.
Sreće tog čovjeka koji izgleda jako zdravo. Blijedolik, bijelih zuba, uvježbanih koraka i definiranih mišića. Zvuči dosadno, da skratim. Pleše pored prijateljice. Najgori su na klasi.
Onda oboje odlaze. Bez para. Bez para i bez para. Razumiješ?
25. 04. 2010.
Onakvi i onakve. KAO JA.
A mislio sam da se to više nikada neće moći dogoditi a onda si kažemo da si pripadamo.
Čemu izgovaranje tih istina. Ali neka. Čuvam. Čuvam te.
Ti jesi najbolje što znam. Nekada tek- molitva. Da ne pišem uvijek iz boli. Bol je lijep izvor za izaći i lijepo je konačište. Ali ovo vrijeme ipak nema granice. Ipak ne. Ne.
Ti meni. Ja tebi. Pripadamo. Čak i od tebe imam dozvolu romantiziranja. Igranja riječima. Igranja smislovima dok mi egzistenciju ugrožava struja i plin ti mi obećaješ zrak. A bez zraka se ne može. Znamo to jer pripadamo.
Ponekad gradiš zidove oko sebe(i ne i da zadržiš ljude vani) a i da vidiš kome je dovoljno stalo da ih sruši. I tako ide pjesma. A s tobom je sve uvijek bilo toliko toliko toliko bolje.
Koliko smo ono rekli- imamo par ljudi koji nas vole. Tako nekako. Pročitat ćeš i ovo. Želim to.
A imam i nekoliko usputnih i usporednih snova koji se ostvaruju. Upravo.
Oni su čedrdeset. Oni su trideset. Ali ne kao ti. Nikada. Stara dušo. Starmalo moje tijelo. Dobro je što ne skrivamo pogled.
I opet te neće biti dugo. I opet će mi biti loše. Ali to je prolaz. Reći ću da je dobro. Uvijek to govorim. Jer ovakve kao ja (stvarno i stvarnije) više ne prave.
Čemu izgovaranje tih istina. Ali neka. Čuvam. Čuvam te.
Ti jesi najbolje što znam. Nekada tek- molitva. Da ne pišem uvijek iz boli. Bol je lijep izvor za izaći i lijepo je konačište. Ali ovo vrijeme ipak nema granice. Ipak ne. Ne.
Ti meni. Ja tebi. Pripadamo. Čak i od tebe imam dozvolu romantiziranja. Igranja riječima. Igranja smislovima dok mi egzistenciju ugrožava struja i plin ti mi obećaješ zrak. A bez zraka se ne može. Znamo to jer pripadamo.
Ponekad gradiš zidove oko sebe(i ne i da zadržiš ljude vani) a i da vidiš kome je dovoljno stalo da ih sruši. I tako ide pjesma. A s tobom je sve uvijek bilo toliko toliko toliko bolje.
Koliko smo ono rekli- imamo par ljudi koji nas vole. Tako nekako. Pročitat ćeš i ovo. Želim to.
A imam i nekoliko usputnih i usporednih snova koji se ostvaruju. Upravo.
Oni su čedrdeset. Oni su trideset. Ali ne kao ti. Nikada. Stara dušo. Starmalo moje tijelo. Dobro je što ne skrivamo pogled.
I opet te neće biti dugo. I opet će mi biti loše. Ali to je prolaz. Reći ću da je dobro. Uvijek to govorim. Jer ovakve kao ja (stvarno i stvarnije) više ne prave.
22. 04. 2010.
KRUPNI razlozi POSTOJE. Nisam to htio reći.
Nekako je uvijek počinjalo. U proljeća. Istina. Ali toliko istih stvari ponoviti (navika nas čini sigurnim). Učim da nije ona jedina koja nas može učiniti sigurnima. Ali eto.
Kaže da je to bilo nakon loših vina i loših ljubavi. Kaže i da su očekivanja super ali moraju biti obostrana. A drugi kaže da je to sada simbolička smrt i da s tim (svjestan je!) ništa nije rekao. Ali eto, govore i prepisuju se. Ovaj kaže da će i simbolički obrisati sve i učini to. Uvijek učini isto. Samo što se statistička šansa ne povećava s tim (ni za što drugo nego li neuspjeh), ali je učinio. Isto kao i uvijek.
Onda je krenulo zajebano i neumjereno i ostalo je.
Psihochecking.Ples.Teretana.Kud ideš?
I pišeš. Svaki dan. Kud ideš?
Ne. Ne. Barem ne s tim pitanjem. (Kako naći mir? Kada je i ovo i ono, i dalje?)
Kaže da je to bilo nakon loših vina i loših ljubavi. Kaže i da su očekivanja super ali moraju biti obostrana. A drugi kaže da je to sada simbolička smrt i da s tim (svjestan je!) ništa nije rekao. Ali eto, govore i prepisuju se. Ovaj kaže da će i simbolički obrisati sve i učini to. Uvijek učini isto. Samo što se statistička šansa ne povećava s tim (ni za što drugo nego li neuspjeh), ali je učinio. Isto kao i uvijek.
Onda je krenulo zajebano i neumjereno i ostalo je.
Psihochecking.Ples.Teretana.Kud ideš?
I pišeš. Svaki dan. Kud ideš?
Ne. Ne. Barem ne s tim pitanjem. (Kako naći mir? Kada je i ovo i ono, i dalje?)
19. 04. 2010.
Wonderful life in a Wonderland.
Umrli pjesnici noći. Jeftina piva i vlaga i željna i žedna srca. Pričalo se o ljubavi, zar ne?
Onda se ostane sam. Sam. Hej, sam. Ništa pored tebe nema smisla, ništa zbog nas nema smisla. To je wonderful life. A s njom pričam o djeci i njihovim imenima. Uvijek smo Drugi i Treći. Jesmo. Ništa s tim ali je puno zbog toga. Puno i previše. Volim te. Nisam mogao drukčije. Bilo bi dobro da sam mogao. Bojim se svih samoća i ti se bojiš svih samoća. Mi, usamljenici. Nemoj odustajati. To je wonderful life. U 4 ujutro je naša zemlja bila svježa i rosna i zelena. Suza u oku, bez suze i bez oka. Vidio sam samo sebe. Tebe nikada više nema. Mene s tobom više nikada nema. Wonderful life, kažem ti. Povjeruj da nisam dželat i da nisam žrtva. Nemoj odustati. Ne. Povijest pišu pobjednici ide kroz noć a ja pomišljam da ti imaš puno toga reći, o tome, tome-nama. Nemoj to zaboraviti. Barem radi neke vjere. Neke. Kažem ti wonderful life je to.
Onda se ostane sam. Sam. Hej, sam. Ništa pored tebe nema smisla, ništa zbog nas nema smisla. To je wonderful life. A s njom pričam o djeci i njihovim imenima. Uvijek smo Drugi i Treći. Jesmo. Ništa s tim ali je puno zbog toga. Puno i previše. Volim te. Nisam mogao drukčije. Bilo bi dobro da sam mogao. Bojim se svih samoća i ti se bojiš svih samoća. Mi, usamljenici. Nemoj odustajati. To je wonderful life. U 4 ujutro je naša zemlja bila svježa i rosna i zelena. Suza u oku, bez suze i bez oka. Vidio sam samo sebe. Tebe nikada više nema. Mene s tobom više nikada nema. Wonderful life, kažem ti. Povjeruj da nisam dželat i da nisam žrtva. Nemoj odustati. Ne. Povijest pišu pobjednici ide kroz noć a ja pomišljam da ti imaš puno toga reći, o tome, tome-nama. Nemoj to zaboraviti. Barem radi neke vjere. Neke. Kažem ti wonderful life je to.
17. 04. 2010.
ljubav za ljubav za ljubav
Nemam za to. Ono preživjeti. Dugo. Nikako.
Cjelodnevni strah i bez razloga za vjerovati u išta. Beznadežnost s umorom i temperaturom.
A ona raste i potencira. Ne diše se baš dobro. Svake te noći sanjam. Mislim kao sudbinu, svojevrsnu. Ti si moja tuga.
Ti: Kako je. Ja: Dobro je.
Onaj koji se zavara. Ostajem u zagradama. I temperaturi i strahu od drugih snova (ako budu kao ovaj). Naivan i blesav i s tobom i kraj tebe i cijene i besparica i bezvlađe i tvoja vlast, i ja nad sobom dok se uvjeravam da sam dobro da je bolje da je najbolje. Pored tebe. Ne zaveden no osvojen. Nemir. (U staklu tvoje ime)I tu ide tako dalje i tako dalje i dalje.
Cjelodnevni strah i bez razloga za vjerovati u išta. Beznadežnost s umorom i temperaturom.
A ona raste i potencira. Ne diše se baš dobro. Svake te noći sanjam. Mislim kao sudbinu, svojevrsnu. Ti si moja tuga.
Ti: Kako je. Ja: Dobro je.
Onaj koji se zavara. Ostajem u zagradama. I temperaturi i strahu od drugih snova (ako budu kao ovaj). Naivan i blesav i s tobom i kraj tebe i cijene i besparica i bezvlađe i tvoja vlast, i ja nad sobom dok se uvjeravam da sam dobro da je bolje da je najbolje. Pored tebe. Ne zaveden no osvojen. Nemir. (U staklu tvoje ime)I tu ide tako dalje i tako dalje i dalje.
15. 04. 2010.
Pet. Četiri. Tri. Dva. Jedan. Jedan. Jedan. Zagrizlo je.
I slijep. Za bol. I moju i svoju.
Ostavljaju me svi kada me ostavljaš ti. U mojoj glavi.
A sinoć je bilo lijepo. Zamišljam da je sve bilo čisto i nevino. Ali to jednostavno nije istina.
Plač podsjeća. Iz sjećanja.
Kaže, netko: Ime, prezime- dakle znam te. I tu si i tu i tu. Dakle, pratim te i poljubi, jednom dva put tri put pet puta. Pristajem. Pristaje. Kaže: I volim te i kujo i budalo i sexy si. I noć završi.
Prijevod: Neke ljubavi umiru u snovima. Moje.
A druga osoba, u društvu, u svjedočenju:
Jebali smo se pet puta za redom. U utorak s drugim. U srijedu s trećim. U četvrtak s petim, osmim i desetim. Mislim što će mi terapija reći. Mislim i pitam.
Ali Ti, dragi moj S.- to nije za tebe, ništa što ti se nudi. Ne. Znam ja najbolje.
A S. kaže: Odzvonilo mi je jer te kratko nije bilo i jer me je načelo i boli i boli a tek što je počelo. Nemoj se na mene kladiti.
Poljubac je bio čaroban i zavodljiv i usne na vratu i onda ostaneš ništa i možda postaneš bolji i dobiješ herpes zbog ljubavi jer si ništa i ništa. I glavu zbog koje ne zaboravljaš. Nemoj se kladiti i nemoj se zdrav liječiti. STANI!
Ostavljaju me svi kada me ostavljaš ti. U mojoj glavi.
A sinoć je bilo lijepo. Zamišljam da je sve bilo čisto i nevino. Ali to jednostavno nije istina.
Plač podsjeća. Iz sjećanja.
Kaže, netko: Ime, prezime- dakle znam te. I tu si i tu i tu. Dakle, pratim te i poljubi, jednom dva put tri put pet puta. Pristajem. Pristaje. Kaže: I volim te i kujo i budalo i sexy si. I noć završi.
Prijevod: Neke ljubavi umiru u snovima. Moje.
A druga osoba, u društvu, u svjedočenju:
Jebali smo se pet puta za redom. U utorak s drugim. U srijedu s trećim. U četvrtak s petim, osmim i desetim. Mislim što će mi terapija reći. Mislim i pitam.
Ali Ti, dragi moj S.- to nije za tebe, ništa što ti se nudi. Ne. Znam ja najbolje.
A S. kaže: Odzvonilo mi je jer te kratko nije bilo i jer me je načelo i boli i boli a tek što je počelo. Nemoj se na mene kladiti.
Poljubac je bio čaroban i zavodljiv i usne na vratu i onda ostaneš ništa i možda postaneš bolji i dobiješ herpes zbog ljubavi jer si ništa i ništa. I glavu zbog koje ne zaboravljaš. Nemoj se kladiti i nemoj se zdrav liječiti. STANI!
14. 04. 2010.
uvježbavanje No. X
I sat koji je kucnuo. Je. Stvarno je. Kucnuo.
Često je govorio: Daj mi bar odglumi.
A nitko nije. Onda. Ni sada. Nitko. To je istina.
A ja kažem da ste isti. Upravo.KAO TI.
Vjeruješ? Vjeruj!
Često je govorio: Daj mi bar odglumi.
A nitko nije. Onda. Ni sada. Nitko. To je istina.
A ja kažem da ste isti. Upravo.KAO TI.
Vjeruješ? Vjeruj!
13. 04. 2010.
[Do you wanna hear what I feel?]
Voli bolje. Ili lošije. Ili kao nikada.
Ljubav može biti posao. Znam ja najbolje ali i ti to znaš najbolje.
Vodili su ljubav kao da se tuku iz Rose is rose is rose je istina. Potvrđeno.
Dišeš nervozno. Jedan. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Dva. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Tri. Jedan. Jedan.
To je bio seks. Ljubav je drugdje. Još uvijek.
Ljubav može biti posao. Znam ja najbolje ali i ti to znaš najbolje.
Vodili su ljubav kao da se tuku iz Rose is rose is rose je istina. Potvrđeno.
Dišeš nervozno. Jedan. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Dva. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Tri. Jedan. Jedan.
To je bio seks. Ljubav je drugdje. Još uvijek.
12. 04. 2010.
I bez sudbine koja je određena.
I duše koje su prognane.
Pjesnik koji stoji na sred trga i pjesnik koji je u kamenu na sredini tog istog trga. Ljubljana.
Ali sanjam isto, kao i prije. Uz sve ove intervencije, a bilo ih je.
U ove puteve je ton tiši a slika maglovitija.
To je put na koji idem, radi sebe. Nije za slomljena srca. Ostala su još samo slova tvog imena koja možeš vidjeti ali ne više čuti, za koja možeš pitati ali koja ćeš i zaboraviti. Brzo.
I onda ideš kako umiješ i kako znaš.
To su tragovi.
Pjesnik koji stoji na sred trga i pjesnik koji je u kamenu na sredini tog istog trga. Ljubljana.
Ali sanjam isto, kao i prije. Uz sve ove intervencije, a bilo ih je.
U ove puteve je ton tiši a slika maglovitija.
To je put na koji idem, radi sebe. Nije za slomljena srca. Ostala su još samo slova tvog imena koja možeš vidjeti ali ne više čuti, za koja možeš pitati ali koja ćeš i zaboraviti. Brzo.
I onda ideš kako umiješ i kako znaš.
To su tragovi.
06. 04. 2010.
Broken promise is a broken heart
-Nisam Lulamee. Nisam Holly. Ne znam tko sam. (I strah kao trag vremena)
Popiješ jedan helex. Ujutro se teško, ali lijepo budiš. Krevet je sve ljepši- kaže.
-Maleni čunj nasred luke pokisle. Ono, da se u vječnost otisnemo.
Otišao si visoko, niste više rasli. Sada bacaš sjenu pa je toj drugoj krošnji hladno, hoće i ona na Sunce. Što ne bi.
-Kažu: Drhtao je pred zmajem (vidjeli su iz prikrajka)
-Tajna je razotkrivena. Pita: Muška ili ženska ljubav?
M. nemoj se osjećati glupo ili posramljeno. Nisam valjda ja to uzrokovao. Ličim li na njega?
-Pucao je u njega, a poljubili su se. Ovaj je drugom odgrizao usnu. Nikome nije palo na pamet da se radi o nečemu drugom, na primjer. Neću ni izgovoriti.
-Ona misli da je agresivan, težak i žali onog tko će biti s njim. Onu, da budemo precizni.
Ti si sama u svom kavezu. Ljubav ipak nije kavez. Ljubav je religija, svojevrsna. Morate vjerovati u nju.
-Tepanjem je na vino mirisao. A oblaci su bili niski, oni panonski.
Popiješ jedan helex. Ujutro se teško, ali lijepo budiš. Krevet je sve ljepši- kaže.
-Maleni čunj nasred luke pokisle. Ono, da se u vječnost otisnemo.
Otišao si visoko, niste više rasli. Sada bacaš sjenu pa je toj drugoj krošnji hladno, hoće i ona na Sunce. Što ne bi.
-Kažu: Drhtao je pred zmajem (vidjeli su iz prikrajka)
-Tajna je razotkrivena. Pita: Muška ili ženska ljubav?
M. nemoj se osjećati glupo ili posramljeno. Nisam valjda ja to uzrokovao. Ličim li na njega?
-Pucao je u njega, a poljubili su se. Ovaj je drugom odgrizao usnu. Nikome nije palo na pamet da se radi o nečemu drugom, na primjer. Neću ni izgovoriti.
-Ona misli da je agresivan, težak i žali onog tko će biti s njim. Onu, da budemo precizni.
Ti si sama u svom kavezu. Ljubav ipak nije kavez. Ljubav je religija, svojevrsna. Morate vjerovati u nju.
-Tepanjem je na vino mirisao. A oblaci su bili niski, oni panonski.
02. 04. 2010.
>>>>jer i ti i ti i ti
Siguran. Okrećem glavu (ne radi se o posljednjoj večeri). Znam da nas je nešto načelo, prigrizlo.
Od dvije poruke na jednu je nešto i nadodano. Bio je to odgovor o bitnosti našeg malog svemira. Ali ja nisam umro na to. Nisam i nikada više neću. Za ljubav a niti od ljubavi se ne umire. Ne.
Onda ide ovako: prvoposlana nije stigla na odgovor a izjavio sam da mi je bilo drago da smo se sreli, da sam sretan cijeli dan zbog toga i tako dalje. Rekao sam nešto poput- Uživaj. Laka noć.
Onda ona kaže: znam da nisam bila dobra majka, ni tebi ni njoj.
Onda on: Ja sam samo htio razgovarati.
Ona: Meni je teško, mene nitko.
On: Niti mene.
Zagrlit će nas netko sretniji. Nekada. Možda uskoro.
Od dvije poruke na jednu je nešto i nadodano. Bio je to odgovor o bitnosti našeg malog svemira. Ali ja nisam umro na to. Nisam i nikada više neću. Za ljubav a niti od ljubavi se ne umire. Ne.
Onda ide ovako: prvoposlana nije stigla na odgovor a izjavio sam da mi je bilo drago da smo se sreli, da sam sretan cijeli dan zbog toga i tako dalje. Rekao sam nešto poput- Uživaj. Laka noć.
Onda ona kaže: znam da nisam bila dobra majka, ni tebi ni njoj.
Onda on: Ja sam samo htio razgovarati.
Ona: Meni je teško, mene nitko.
On: Niti mene.
Zagrlit će nas netko sretniji. Nekada. Možda uskoro.
28. 03. 2010.
For you: I was just a play.
Mirisno je bilo. Osvježavajuće. Ne obećavajuće.
Ja ću uskoro sve poplaćati. Sve. I onda više neću imati ništa za platiti.
Rekao sam si: Ja se zbog nje. Ja se zbog njih. Ja se više neću živcirati.
Onda sam prestao to govoriti (kao - kada prestaneš govoriti, onda počinješ živjeti)- nikada mi nije bilo jasno što to znači. Sinoć sam (milijarditi put!) svjedočio svojoj, sada već doista inhibiranoj- nesnađenosti. Govorit ću o materijalnim dobrima- to je mjesto u kojemu bih ja mogao- živjeti, recimo, ali znajući da mogu živjeti i ovdje- gdje živim. I tako.
Radi večeru. Poslužuje vino. Pušta muziku. Vozi i vraća. Uplaćuje i smješka se. Povremeno primjeti da sam cold hearted bitch. Bolje i to nego biti- redBlooded.
Mora da ima nekakve veze sa spuštenim obrvama. Sa pogledom ispod istih. Ili sa, recimo- mojom odlukom da se ne smješkam svakoj budali. Moguće je. Sve je moguće. Ali ne biti u glavnoj ulozi?!
Ili da to ovako postavim: Ja ništa ne razumijem. Ništa, pod milim Bogom.
Ja ću uskoro sve poplaćati. Sve. I onda više neću imati ništa za platiti.
Rekao sam si: Ja se zbog nje. Ja se zbog njih. Ja se više neću živcirati.
Onda sam prestao to govoriti (kao - kada prestaneš govoriti, onda počinješ živjeti)- nikada mi nije bilo jasno što to znači. Sinoć sam (milijarditi put!) svjedočio svojoj, sada već doista inhibiranoj- nesnađenosti. Govorit ću o materijalnim dobrima- to je mjesto u kojemu bih ja mogao- živjeti, recimo, ali znajući da mogu živjeti i ovdje- gdje živim. I tako.
Radi večeru. Poslužuje vino. Pušta muziku. Vozi i vraća. Uplaćuje i smješka se. Povremeno primjeti da sam cold hearted bitch. Bolje i to nego biti- redBlooded.
Mora da ima nekakve veze sa spuštenim obrvama. Sa pogledom ispod istih. Ili sa, recimo- mojom odlukom da se ne smješkam svakoj budali. Moguće je. Sve je moguće. Ali ne biti u glavnoj ulozi?!
Ili da to ovako postavim: Ja ništa ne razumijem. Ništa, pod milim Bogom.
27. 03. 2010.
In my deepest despaire. In my violence.
Osoba trenutno nije dostupna.
A telefonska ljubav mi poručuje da ćemo imati novaca. Moja beskrajno nevažna telefonska ljubav. Kaži da ti je stalo. Kaži da ti je loše bez mene. (Ne možeš.Ne možeš).
Onda. Uspijanje. Opijanje. Ne znam više koja je riječ. Ali, igramo se.
Ti mi govoriš da si sve već čula. Sve ono kada ti komplimentiram. Sve tada, ti znaš.
Večeras je večera. Jedna od onih večera na kojima ćemo pričati o dnevnoj politici, o modernim odnosima, o dobrom vinu. Ja bih da pričamo o pjesmama, ali znam da nitko neće htjeti sa mnom o tome. Tako to ide. Pjesništvo je za pjesnike i vrlo je jednostavno.
Samo nemoj umrijeti. Toliko te molim. I d never let you a part. For you are always in my heart.
Priča I.:
Ovako, svira Sweet dreams. Mrzim tu pjesmu.
Ti bljedunjavo razgovaraš sa prijateljicom. Sređeni ste. Oprani i potšišani.
I to mi je nekako- bezveze. You can t lift me. Ti (treći) pak u sobi sa ljubavnikom izmjenjuješ (nešto, nevažno, a zovete to ljubavlju). Ti (četvrti) piješ sa nekim usput, kojeg ćeš tek prozvati.
Ja jedem kolače koje je napravila mamina prijateljica. Jučer me je druga mama nahranila.
I tako to ide.
A telefonska ljubav mi poručuje da ćemo imati novaca. Moja beskrajno nevažna telefonska ljubav. Kaži da ti je stalo. Kaži da ti je loše bez mene. (Ne možeš.Ne možeš).
Onda. Uspijanje. Opijanje. Ne znam više koja je riječ. Ali, igramo se.
Ti mi govoriš da si sve već čula. Sve ono kada ti komplimentiram. Sve tada, ti znaš.
Večeras je večera. Jedna od onih večera na kojima ćemo pričati o dnevnoj politici, o modernim odnosima, o dobrom vinu. Ja bih da pričamo o pjesmama, ali znam da nitko neće htjeti sa mnom o tome. Tako to ide. Pjesništvo je za pjesnike i vrlo je jednostavno.
Samo nemoj umrijeti. Toliko te molim. I d never let you a part. For you are always in my heart.
Priča I.:
Ovako, svira Sweet dreams. Mrzim tu pjesmu.
Ti bljedunjavo razgovaraš sa prijateljicom. Sređeni ste. Oprani i potšišani.
I to mi je nekako- bezveze. You can t lift me. Ti (treći) pak u sobi sa ljubavnikom izmjenjuješ (nešto, nevažno, a zovete to ljubavlju). Ti (četvrti) piješ sa nekim usput, kojeg ćeš tek prozvati.
Ja jedem kolače koje je napravila mamina prijateljica. Jučer me je druga mama nahranila.
I tako to ide.
25. 03. 2010.
*Sretan Put*
Siromašan i gladan.
-------------------
S dvadeset godina.
-------------------
Ne plačeš.
-------------------
Ne daješ.
-------------------
Kako biti mlad?
-------------------
Na početku Ti.
-------------------
Na početku ja.
-------------------
Bez pauze.
-------------------
Moj glas u mojoj sobi.
----------------------
Ne vidimo se.
-------------
Dobro pa je prazno.
-------------------
Dobro pa smo prazni.
--------------------
Mi smo prazni ljudi.
--------------------
Na hiljade se ljubavi događa svaki dan.
---------------------------------------
Zar ne znaš?
------------
Ti si moja sreća.
-----------------
Piše: Može ljubavi. Bez zareza.
------------------------------
Srce koje nema nikakve veze sa poezijom kaže Ivana Sajko.
---------------------------------------------------------
Zaustavljam sve. Kako bi (ovo,ono).
-----------------------------------
Nema ništa novo. Kod mene je mir. Obećajem.
-------------------------------------------
A meni jesti? Dati?
-------------------
S dvadeset godina.
-------------------
Ne plačeš.
-------------------
Ne daješ.
-------------------
Kako biti mlad?
-------------------
Na početku Ti.
-------------------
Na početku ja.
-------------------
Bez pauze.
-------------------
Moj glas u mojoj sobi.
----------------------
Ne vidimo se.
-------------
Dobro pa je prazno.
-------------------
Dobro pa smo prazni.
--------------------
Mi smo prazni ljudi.
--------------------
Na hiljade se ljubavi događa svaki dan.
---------------------------------------
Zar ne znaš?
------------
Ti si moja sreća.
-----------------
Piše: Može ljubavi. Bez zareza.
------------------------------
Srce koje nema nikakve veze sa poezijom kaže Ivana Sajko.
---------------------------------------------------------
Zaustavljam sve. Kako bi (ovo,ono).
-----------------------------------
Nema ništa novo. Kod mene je mir. Obećajem.
-------------------------------------------
A meni jesti? Dati?
22. 03. 2010.
>>Bolje je kod mene>>
U sobi su bili svi u ravni sami sa sobom i sa sobom.
Sve više i više sam udaljen od svojih šlepova. Nišanim neka nova jutra. Vrijednost osobnih arhiva je neprocjenjiva. (Stresem se kada pomislim).
Neki drugi su bili tada, za to vrijeme, za ta mjesta, za tebe važniji. Ja ovo moram reći. Ti znaš da je ovo jedino mjesto na kojemu ti nešto govorim. Ti znaš da ja želim da to cijeli svijet vidi. Ti isto znaš da ja volim ovaj svijet (više od tebe) i da se trudim biti u ovom svijetu i znaš isto tako da mi je teško biti i znaš i znaš.
Nešto potpunije i suvislije bi bilo procijeniti da zapravo ne znaš.
(Kako voliš tako ti se piše)
Sve ide na bolje (čak i dodiri kojih nema). Miran i neupotrebljen. Često sam se iskradao van i često sam dah tek uzeo van kuća. Često nisam mogao spavati uz tebe.Cijele noći bih bio budan. Cijele dane bi mi se spavalo. To je priroda suvišnosti.
A nekada sam mislio da spavam. A ponekad sam mislio da sam budan. Često je bilo upravo suprotno.
Mislio sam da se dobro znamo.
Sve više i više sam udaljen od svojih šlepova. Nišanim neka nova jutra. Vrijednost osobnih arhiva je neprocjenjiva. (Stresem se kada pomislim).
Neki drugi su bili tada, za to vrijeme, za ta mjesta, za tebe važniji. Ja ovo moram reći. Ti znaš da je ovo jedino mjesto na kojemu ti nešto govorim. Ti znaš da ja želim da to cijeli svijet vidi. Ti isto znaš da ja volim ovaj svijet (više od tebe) i da se trudim biti u ovom svijetu i znaš isto tako da mi je teško biti i znaš i znaš.
Nešto potpunije i suvislije bi bilo procijeniti da zapravo ne znaš.
(Kako voliš tako ti se piše)
Sve ide na bolje (čak i dodiri kojih nema). Miran i neupotrebljen. Često sam se iskradao van i često sam dah tek uzeo van kuća. Često nisam mogao spavati uz tebe.Cijele noći bih bio budan. Cijele dane bi mi se spavalo. To je priroda suvišnosti.
A nekada sam mislio da spavam. A ponekad sam mislio da sam budan. Često je bilo upravo suprotno.
Mislio sam da se dobro znamo.
21. 03. 2010.
Sve su se misli dogodile odavno, kao zvijezde.
A ja sam se razbolio i umorio. Ti imaš nekoga.Ljubomoran sam.
Podjela opet. Zdravi ste od ljubavi?
Ne gledam ih dok se ljube. Tako i treba biti. Izmaknuto.
Podjela opet. Zdravi ste od ljubavi?
Ne gledam ih dok se ljube. Tako i treba biti. Izmaknuto.
19. 03. 2010.
/the next best thing. mhhh/
Ništa ja ne znam o znanju.
Ja sam all the things I might have been.
Kako bi moji pametni sugovornici rekli- obraćam se sebi samom.
Nema nikoga i to je nešto što nije problem. Konačno.
[Tebi, značajko, značajni, hvala, na svemu, na hrani, na razgovoru, na odlascima i na dolascima.
You give me hope even though it´s over now]
Ja sam all the things I might have been.
Kako bi moji pametni sugovornici rekli- obraćam se sebi samom.
Nema nikoga i to je nešto što nije problem. Konačno.
[Tebi, značajko, značajni, hvala, na svemu, na hrani, na razgovoru, na odlascima i na dolascima.
You give me hope even though it´s over now]
18. 03. 2010.
Stanica. U duši.
Svoja sam sreća i nesreća. Samo ne znam što je starije.
Nakon 20 i nešto sam prvi put smiren, ne nervozan, ugodan, ne pred plač.
Držim da je to pravo i držim da je to (izbor). Ja držim da je. Ne pokopavam se i nisam neispraćen.
Želim vidjeti i želim da me vide.
Znam da te nikada više neću pronaći, niti jednu tvoju inkarnaciju.(Jer to suštinski ne želim).
A ako se sretnemo, ja ću proći i ti ćeš to znati. Ništa osobno, nemoj ni o čemu pričati i nemoj plakati. Ja neću. Ja stvarno neću. Ne ostajem isti.
Nakon 20 i nešto sam prvi put smiren, ne nervozan, ugodan, ne pred plač.
Držim da je to pravo i držim da je to (izbor). Ja držim da je. Ne pokopavam se i nisam neispraćen.
Želim vidjeti i želim da me vide.
Znam da te nikada više neću pronaći, niti jednu tvoju inkarnaciju.(Jer to suštinski ne želim).
A ako se sretnemo, ja ću proći i ti ćeš to znati. Ništa osobno, nemoj ni o čemu pričati i nemoj plakati. Ja neću. Ja stvarno neću. Ne ostajem isti.
>>ja bih opet bio. ja opet jesam.dok imam vremena>>>
I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.
Oprosti, uvek moram da odem...
Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".
Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.
Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).
Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.
Oprosti, uvek moram da odem...
Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".
Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.
Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).
Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?
15. 03. 2010.
>>Svaki dan je Svaki dan>>
Zapravo uvijek poetiziramo, nazovimo ih- NEDOGAĐAJE.
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.
Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?
(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.
Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?
(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)
13. 03. 2010.
>>>LA LA LA LI>>>
Prijateljica je dakle izričito utvrdila: Za tebe se ne može vezati, ne trudiš se dovoljno, doziraš se (možda loše parafraziram). Kada imaš grč od recentne boli, smrti voljene osobe, tada sve oko sebe prevodiš u smrt, u prolazno, u grč, u strah. Kako se više dati od straha? Kako bolje razumjeti prolaznost nego kroz smrt, nego kroz iskustvo?
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.
Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.
Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.
12. 03. 2010.
>>građansko>>
Vraćen dah. Vraćeno Sunce. S previše rada. Uhvaćen u prisilnoj meditaciji za koju sam još i plaćen. Nadam se da čitaš moja pisma. Nadam se da ćemo se jednom vidjeti ili ja živim još jednu od poetskih tema, poput one:"nemoj mi prići". Tko zna gdje i kako sam se odredio. Tko zna što me je svo ovo vrijeme gonilo od sebe-do tebe-do ovdje-odavde.
Pišem ja i sebi, da se ne zavaravamo.
(Znate li Vi što o svojim osobnim silama?)
Spavaš sedam sati, skuhaš kavu, opereš se i odeš na posao, onda sjedneš na bus i odeš na posao onda sjedneš na bus i dođeš s posla onda pričaš o ljubavi a onda piješ pivo. Onda spavaš, onda se budiš pa planiraš pa ne ostvariš plan pa opet planiraš pa skuhaš kavu pa završi godina.
(Zar je mit o osobnim spasiocima propao? Zar su svi mitovi propali?)
Zašto je za budale i one pametne isto pitanje (na kojemu se pada).
I believe you can see my heart.
Pišem ja i sebi, da se ne zavaravamo.
(Znate li Vi što o svojim osobnim silama?)
Spavaš sedam sati, skuhaš kavu, opereš se i odeš na posao, onda sjedneš na bus i odeš na posao onda sjedneš na bus i dođeš s posla onda pričaš o ljubavi a onda piješ pivo. Onda spavaš, onda se budiš pa planiraš pa ne ostvariš plan pa opet planiraš pa skuhaš kavu pa završi godina.
(Zar je mit o osobnim spasiocima propao? Zar su svi mitovi propali?)
Zašto je za budale i one pametne isto pitanje (na kojemu se pada).
I believe you can see my heart.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
