I ŠTO TREBA I ŠTO NE TREBA I KADA NE TREBA (guljenje zanoktica)

Nekada ono kuca pored mene. Na desnoj strani. Lupa u madrac.
Lupa u prozor. U ušima je buka. Iz kose izlazi bijelina. Umirem pa starim pa srednujem pa sam mlad.

Noć je jutro. Onda, ali nema veze. Stvarno, baš nikakve.

I diše. Pa se kroz vrat spusti šum.
Tada se mrzim. Rodi se sjećanje. I neko mjesto u trbuhu koje zavrišti.
Pojedemo zaleđenu čokoladu iz frižidera i slaninu i papriku s malo suvih šljiva.
Jer je to sve što je bilo.

I to sam ja, sve što sam bio.
Nadam se da takav više neću. Ali, nikada.
Ali, stvarno.
Ni biti ni htjeti.

Oči, tvoje sanjive oči

Nemaš pojma.

Pogled u ogledalo:pa rez, staklo na podu i strah koji kida pa te zakroji. Zaveže.
Lupa. Lupa. Lupa.
Srce, jebote.

Ispred vrata nema nikoga ni ispred zgrade ni iznad, na nebu.
NE.

Radimo što hoćemo: kupujemo gumene bombone u obliku medvjeda.

Glava je kavez: najgora od svih igrački.
Prsti su ključ: baci me na pod. Iskopaj jamu. Zakopaj jamu.

Suze će zakasniti.


Vrišti: MRZIM TE.
A TO ZNAČI DA ME VOLI.
I kaže: TO ZNAČI DA TE VOLIM.

BEZ PAPIRA I BEZ OLOVKE I BEZ NEBA; NA ZEMLJI

Kao nisi sam ali kao jesi sam.
Svede se na "kao".

Na nužno zlo i na žile i na pisanje.
I dim.

I srce, kao metaforu mjesta iz kojeg pišeš.

Npr. postoji platforma koja sve razjašnjava, koja ti daje smjernice i ti shvaćaš da je ona tu i da vrijedi i za tebe, ali kada joj nešto izmakne onda shvatiš da možda i nije za tebe ali kada se pomakne u svoj centar onda shvatiš da je za tebe.

I onda shvatiš da nema ničega i nikoga i da je tu samo postelja i vikend, koji će trajati duže.
A rame za nevolje je tvoje rame.

I nasmiješ se.

Kažeš: "ti si meni.."
A nitko ne kaže nazad ništa.

U žilama je samo krv.
Samo ona.