__________________ . ______________________________________

Idem učiti govoriti

u taj grad

u tom danu

I bit će

Nikada se neću vratiti

nikada Vama išta reći

Kao Simone onom filozofu

Kao

Ti Meni Onda

Proći će

pssst ttt t   ttttt

(neće znamo i nema veze; neće znamo i nema veze;)

Neke noći optužujemo Mjesec neke piva neke Majke

sjetimo se tata

blata

bara

žaba

komaraca

sparina

progutamo to u dva trzaja

ko jebe takva sjećanja

zadahe i švercane cigarete

ko jebe ta vremena

ko jebe te ljude

neke tamo pozicionirane pozere

neke tamo loše grimase

usrane mime

usrane kite

pričaju i činjenicom što pričaju misle da su vrijedni i još (što je najgore) misle da govore pameti

smiju se kao za satnicu kao na zeleno

imaju istu istu istu jebenu odjeću istu

 

da, ono da, da

kada oko ponoći poželiš
da si doma cijeli dan
sutra
jučer
s jutra

buljeći

kroz prozore

kroz ekrane

kroz zvučnike

kroz papire

buljeći zbog višeg boljeg i većeg (života)

kada poželiš
da je taj tuš oko ili prije dnevnika
pa večera šunke
sira jaja paprika
i kolača

kada poželiš da su podovi čisti pun frižider mirišljave spavaćice
puno srce

(to se moralo istaknuti)

srce,da

bolesni smo i gorki smo

polumrak
ili ako želiš ono suprotno
mislim da ni ne možeš to poželjeti

(vas dva ste sada u tvojoj kuhinji i pijete kavu
ti s dva šećera ako
a i on isto
pušite
lijepo vam je
proljeće je čovječe
strahovi su u peti
ali nije važno
je li tako
tako je
da)

vas dva ste
vi baš onako lijepo to jeste

/kao nikada ili možda ipak nekada ti ja/
kažem možda
da ne pogriješim

greške je glupo raditi
greške je glupo raditi

(jeste li se vi sanjali čekali mislili?)

da povjerujem

ja ipak očekujem
da se vi volite
shvaćaš me?

(dok smo kao hologrami
dok sam to samo ja
dok to postajem
dok
dok)

povraća mi se pa šta
okus je izmješan s čokoladom sirom vinom ribom kurčevim pičkama materinama
ti me nikada i nisi, volio, jel da?

sad je već buka

izvuci me
zamisli
obrani

i tako

baš tako

godina je za dva tjedna
i mislim da to samo ja znam

tako je kad je a tada je naša sreća samo naša (stvar)

Kada za nekoga, kada za nekoga svog, kada
e
a tada...

jedno pored drugog pored trećeg šetaju
deset je
rano je
jutro je

kuhaju se kave
saznaju se vijesti od jučer
znamo samo jučer
ako
naravno
znamo (a to je najstarija vijest od sviju)

lijepa glava i lijep pogled
pune su mu oči suza
a i njoj
mazi mu ruke
mazi je riječima

traže zrnce šećera i soli spajaju se
ližu
grickaju
sline
 (klišej pa šta)
rekao joj je da je voli
nasmijala se kao nikada

a bila je ponoć
samo još jedna
u satima tog dana
i tako

Uvijek: BOJIM SE I ZABORAVA I OSTAVLJANJA. KAO VRAGA I KAO BOLESTI.

 N E  Z N A M GOVORITI G O V O R I T I
NI
PREPRIČAVATI
NI
DIRATI
NI
ČUVATI


JAKO MI NEDOSTAJEŠ
ššššššššššššššššššššššššššš


PREVIŠE


NEĆU VIŠE OVAKO


NE ZNAM ŠTO SI REĆI

KAKO SE ZAUSTAVITI

KAKO SE PRESTATI BLAMIRATI KAKO OVO ONO


 UMORAN SAM I TAKO TO
 U OVIM REDOVIMA NEĆE NIŠTA ZNAČITI DO MOJEG LUKSUZA DO MOJE DRKOTINE KOJOM TI
kojom ti...kojom Ti...
JOŠ JEDNOM
JOŠ UVIJEK

ŽELIM REĆI DA TE OBOŽAVAM
 I DA SAM SE SJETIO KADA SI TI TO MENI REKAO TAMO NEKADA 29.04. ONE GODINE SUPER MI JE ZNATI DATUME
uf


Bilo je to sve nekako teško. Kao na stotom katu koji te zove da uroniš u dubine betona;
razbiješ glavu, kosti, nos, kožu.

To je s tobom bilo tako lijepo. Ti si jednostavno sve.

Kažu da do tamo odakle si ti, a odavdje odakle sam ja ima samo dva sata.  Brodom.  Znam da se ne bih vratio od tamo. Čekao bih Uskrs i Božić. Gledao te pored, preko puta, išao ti u susret. Malo.

Uz maštu, uz ono što mislimo da mašta je i za koga je, ja bih rekao:

ja želim da si tu, sada, sutra i stalno i da me držiš i ne puštaš. Tim redom. Brzo bih to rekao pa onda sporo. Još jednom. Da ne zaboraviš i da me više ne ostavljaš.

BOJIM SE I ZABORAVA I OSTAVLJANJA.
KAO VRAGA I KAO BOLESTI.


Ma, ne bih to rekao. Bilo bi me sram. Zato to i stavljam ovdje.
Zbog stida. Zato s tobom i sugovorim ovdje jer te nema. Kao nikada te nema. Kao nigdje.

Naravno; sami smo sa slikama. Upravo sada.

Ima slika nas dvoje, u vlaku, u autu, izgledamo, izgledamo, izgledamo sretno.
Imaš moj pulover i imam tvoj pulover. Kasnije sam ga oprao na krivoj temperaturi pa se skupio. Oprosti na suzama. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu ni govoriti o tebi. Ništa. Ali, evo, samo još malo, malo malo malo.
Daj.

Znaš da suze u tekstu ne znače ništa. Figura. Goli kurac.

Sjećam se da smo se taj dan probuduili sretni i da nismo htjeli da ona ide s nama ali si ti pristao pa sam i ja pristao pa je bilo onako- baš glupo. Ona je gnjavila, ti si šutio, ja sam pizdio.
Tako je bilo uvijek. Baš tako- oni takvi, ti ovakav, ja ...a ja. Kao nitko.

Sjećam se tog ručka poslije i tvoje kose i tvojih ruku sutradan. Volio sam ti i ruke i kosu i vrat s onim plavim mirisom i bijele boje na tebi i smeđe okvire (koji su ti btw bolje stajali od ovih sada). Svega se sjećam. Stalno ponavljam da se svega sjećam da to ne zaboravim da se to ne izbriše jer što ako nikada ne budem sretan, nikada više? Što onda? Zato sjećanje. Zato. Tako. Da znaš.

I da, onaj trenutak, nakon onog koncerta kada me umiruješ? Znaš, sjećaš se? Znam da to stalno spominjem.
Bolest nemanja ljubavi, znaš. Da. Znaš?

Pa...
onda onda kad smo, ne ne, onda kada si me učio kako da se penjem lakše do Trga, do onog dućana, po ono mlijeko, u osam ujutro u proljeće. U proljeće koje je bilo kao- naravno- ni jedno drugo. Ikada. Neusporedivo. Svakako neusporedivo.

I, uff, onaj momenat kada donosiš četkicu, kada me želiš. Plava je. I onako je, kao tvoja bila, zar ne? I onaj tvoj veš van kante i lišće po kuhinjskom podu i mravi od drveća, vjetrovi, kiše, grmljavine, sparine, ti i ja i neki najgori film al ono- naj najgori za koji ti ja tada uplašeno lažem da mi se sviđa jer ti tom laži želim reći da si ti divan ti  ti da si ti sve i da ti hvala i tako to. Vjeruješ mi?
Znaš? Hajde, hajde, još malo.
Jao, neugodno mi je.

Je li stvarno znaš?
 Osjećaš?


Kako je lako govoriti.
I predlagati osjećaje poput:

volim te
fališ mi
trebam te
stidim se
bojim se


Predložiti:

da te zagrlim sa strane i da te ne puštam. Razumiješ?
Sjećaš li se?


Nakon 12h, ti spavaš ja pripit upadam, lupim nogom o stol, opsujem, popišam se, operem zube.
Tvoja pidžama. Kako je tek to bilo zabavno i one deke i tvoja zimogroznost ili kako se to kaže?

....

da pogledamo more tajnu mrežu tamne dubine
jednom
kad se sretnemo
a hoćemo
znam
sa svom ljepotom sa svim suzama 
tren kao vječnost
i sve te druge parafraze loših stihova koje ja zastupam i volim i kojih se ti stidiš i zbog čega me ismijavaš


sve bih dao da si ovdje
iako nemam sve
tako mi je
tako mi je sada

sad je dosta. Bit ću tu. I tvoj.




Lijepo spavaj

za starenje i cigarete i rana rana jutra koja će trajati i trajati

za nas

(ima nešto) kada misliš da te je amor nekakav probudio
kada sve još sniva kada ništa ne otkriva dan a tek sljedeću noć

ta kohabitacija tišine i zvuka ponekog auta s ceste
ponekog radijatora kako vodu pušta grije zagrijava

ovo te jutro poglavito volim neću to bolje nikada reći ali da- poglavito te volim

ramena me bole od stresa
ne znam sjediti ne znam hodati ne znam jesti
samo znam maštati
i plesati i piti naravno

ali

ma

i nekako još bih volio reći da bih volio da tako jednom sve dođe na svoje
al me stid to reći pa ću se praviti da to već nisam rekao tamo gore iznad
redak ili dva

i reći ću još da sam sada prvi put ove zime čuo kako neka ptica pjevuši
i to baš onako
lijepo

Nešto dok sam ti govorio

izdavanje naloga
za hapšenje
nekoga za nekoga
nešto u ime nečega
radi jednakosti
slobode
mogućnosti
ljepote
poradi riječi usana disanja spavanja
radi onog "istog"
onog što si nekada bio
onog Tebe
o da

znam da ovo nije tvoja fronta
moje vrijeme
naša mapa
ma

da da
oprosti



(jebem mu mater,da je barem moglo biti bolje i veće, ne znam ni kome mater jebem)


za još jedno posesivno supostojanje

za nešto nakon 22h
deke i večere i tople kupke

zbog nade se umire
ali ništa s tim

još jedno tijelo

jedan miris

i ništa.

SREĆA I GOVNA (kao fragment, naravno)

Trebam se ošišati. Odrezati nokte. Kupiti kaput i nove slušalice i neku jako cool kapu. Moram i novi parfem i nove tenisice. Moram izgledati kao da me moda ne zanima. Onako-prirodno zgodan sa simpatičnim odjevnim odlukama.

Moram prestati piti i pušiti. Koža će mi izgledati mlađe. Moram početi pisati o tuđim problemima- ne samo svojima. Moram odgovarati na telefonske pozive i poruke, na mailove. Moram ići na večere i na rođendane. Moram kupovati poklone.

Onima koje volim –moram početi govoriti da ih volim. Moram si svaki dan kuhati ručak, imati novaca u novčaniku. Moram imati i nešto ušteđevine. Moram završiti faks. Vratiti dugove. Naći si vise poslova. Ne biti depresivan. Kupovati i jesti svaki dan voće. Moram početi trčati.

- Nije mi svejedno. Ali ne mogu ni bolje ni drugačije ni...

- Ma, nije važno.

- Ako ikada?

-I, ako nikada.

-Razumijem.

-Ja ne.

-O čemu pričaš?

-O tome da ne razumijem zašto me više ne želiš?

Trijezni shvatimo da smo se stidjeli svih prije.

Scena je teška.

On stoji na tri metra. Od njih.

Oni se ljube.

To im je možda prvi poljubac.

Rekao je da to ne radi namjerno.

Drugi je rekao: utoliko gore.

Pusti ga.

Pusti se: da zaboraviš.

Jer više nije tvoj, a to je bol, jer ti ne osjećaš, a doći će dan kada ćeš se kajati i ti.

Ali si to nećeš moći priznati.

A ja to neću nikada saznati.

To će trajati sekundu.

Ta spoznaja.

Bez daha.

Uvijek je dovoljan samo trenutak da se okrenu leđa. Da se ode u zauvijek.

Sjedim nasuprot tvojim nogama. Na podu smo i večeramo. Ne komuniciramo.

Govorimo si opća mjesta.

Ne želimo se upoznati.

Prošlost nam je strana.

KAO.

Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opće, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. .. A izići iz kruga opće misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onom što nije važno ili sto je u nama jednako.

Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Trećim riječima: ovo ne ide na dobro.

Prostor je zadimljen. Prozor je zatvoren. Zavjesa smrdi. Nije oprana već godinu dana. Nitko se ne želi popeti i skinuti je.

Krevet je pun mrva. Fleke su na plahti. Kosa je neoprana.

I tvoja i moja.

Slušamo očajnu muziku koja se ponavlja. Tražimo našu pjesmu, ali je nema.

Mislim da ću ovo pismo pisati dugo. Strah me (naravno) biti emocionalno i fizički neprihvaćen. Taj strah perpetuira- kažu- dok smo živi.

Pišem ga kao zahvalu. Mislim da moraš znati što daješ. Da to je ljepota i da će ti se još puno ljepote dogoditi u životu.

Dok si god živ.

Čest si mi u glavi.

Zamišljam te. Pa onda pišem. Pa se rasplačem. Nisi kriv, nemoj se tako osjećati.

Plačem ja zbog sebe. Zbog mojih vlastitih nevolja i demona. Plačem zbog straha.

Strah je zlo.

OPET:

Zamišljam da me grliš, na nekoj pustopoljini, na cvjetnom, kod Golfa.

Zamišljam da mi govoriš: Mali i da ti govorim: Slatki.

Da me grčevito ljubiš.

I da me ne puštaš.

Onda se rasplačem.

Onda se obrišem.

Prestane.

Probude me zvona crkve. Ali onda shvatim da je to samo neki auto. Da nisam više u tom tvom krevetu (I bog zna koliko se nisam htio dići iz tog kreveta).

Rekao sam ti za tu fotografiju? Ti, kao Aladin na na onom drvenom tepihu iz Galerije. 

Izgledaš kao mali anđeo.

I to me rasplače.

Znam danima sjediti u toj svojoj hladnoj i zamračenoj sobi. Slušam dvije pjesme uzastopno. Znam da nitko neće pozvoniti.

Legnem u krevetu pa prestajem disati pa se rasplačem pa zaspem.

Naveče odem nešto popiti. Vratim se kasno.

U jutra pišem, odgovorama na mailove. Ispričavam se. Pojedem po jedan obrok.

Podočnjaci su sve veći.

Srce čudno kuca.

Čudno.Kažem ti.

za nekog tko misli da misli dovoljno dijalektički

 znaš baš zakazati ...

 nije važno

nije ovo tvoja bitka

 ovo su moje bitke

 ja ih si dopuštam svaki

 put kada uđem u polje tuđe: Potvrde: ali mi treba i tražim ju

 valjda se zato bavim

čim se bavim

 zanimalo me da li možeš imati real-razgovor

 ali

 cijelo vrijeme zaboravljam da

 ti tek sada počinješ

 neki drugi život

 i da se mi zapravo ne znamo

…

 da je ovo samo još jedno polje fikcije

 koje hranim

 jer mi je tako lakše

 ...

 a želim da mi život bude lagan

...ne znam je li me shvaćaš i je li bitno da me uopće sada ti shvatiš...

 sorry na ovom monologu.

Običan Običnima

Ne znaju za nove senzacije
glupi su
ne kuže


kuhaju grah
piju jeftina piva
puše još jeftinije

oni su Jadnici
Mučenici
Seljačine

oblaci su im bliži
vide ih bolje
glupi su sanjari
a i ne znaju da jesu
vjeruju u sve
u sve
u svaki kurac

ravnica im je bijela
s krugovima od traktora
s tragovima ptica koje ne mogu letjeti
jer je hladno
i ptica i lisica i mačaka i miševa
na toj jednoj
jedinoj zemlji


kada žena prati svoje obično dijete
koje je pokraj nje dok ne dođe bus
i kada otac maše
ali ne zna mahati nego stišće ruke u znak pobjede i podrške
a ni to ne zna
ne zna da to radi
ne zna da je to poruka

oni ne znaju što smiju
govore da je teško
govore- a šta ćeš

oni ne čiste crno ispod noktiju
ali da,
vole više od toga, to je, da, oni vole, više od crnog ispod nokta

pljuju na susjede
mrze svoje žene
i jako puno jedu
podriguju
gledaju serije kao da gledaju u budućnost


kažu da mrze i da vole
i kunu i proklinju
govore da ne razumiju i ne stide se svojih majki
i svog podrijetla
oni kažu da mrze
i da vole

u dahu

ne znaju za dezinfekciju sranja
ni za organsko
misle da su to organi

a kad se pozdravljaju
majka plače
otac gleda i stišće ruke u znak pobjede

Najokrutnije laži su iz Šutnje.

Poljubac.
Za drugog. I još jedan. Za drugog.
I onda još svašta. Za drugog.


U redu je.


I onda još.
Doma. Pa sutra. I prekosutra.
Čujete se.
Ne zamara te.
Odgovara ti.


I kažeš: Ne smeta mi. On mi ne smeta.
(to kažeš na telefon, stidljivo)


I ja kažem nešto; kažem: Stvarno?
Ti kažeš: Da.




Sličite.
Zrcalite se.
Tiho govorite.
Smješkate se još glupljima.


Svaki usrani dan iznova.
Ali svaki.
Zar svaki?
Svaki !


Jebote !



....
a možda ništa nije tako kako je rečeno
kako je napravljeno


...


možda to nismo bili mi
ti
ja
pa 
Vi....

suho, ispijeno, prazno, tlapnje

Žedni snovi s filmskom muzikom-Trzanje u snu- Zamišljanje-

Prihvaćanje- Neprihvaćanje- Sve u istoj ravni- U istom trenutku- Prije pišanja 

Izmješani mirisi. Dezodoransi. Jutra koja izgledaju kao zore.Prazni dućani. Puni.

 Mjesec iznad dimnjaka. Kao s naljepnice. Cvokotanje zubima.  Polupun autobus koji stiže u pol osam. A na odredište u petnaest do osam.

Davno su donešene te odluke.

[Ti si tada pored plaže, u domu, u domovima. Ti se tada želiš vratiti doma. Znaš da postoji.

Ja tada samo želim otići od doma. U tom intervalu /od pola osam do petnaest do osam/. Za pet godina ili možda nešto više. I noću se ne želim vratiti. Ne želim ih vidjeti. Odvratni su mi. Kuhinja smrdi.]

Legneš i odeš u sljedeće dvije godine: u nekakav mali stan s nekakvim igralištem ispred, u filozofiju, u mobitele, u neke motive koje smo samo mi mogli dešifrirati. Sentiš je u tom busu. Gasim walkman. Gledam u jezero i ptice na suhim granama i minirane poljane. Sve volim ali mogu bez toga.

Jedva čekam da odem.

Da vidim nekog poput tebe.

Trebat će sedam godina da dođe do tog susreta u buci, dimu i alkoholu.

A onda- tko zna još koliko. I nije bitno.

Bitno je nešto drugo.

Nešto sasvim drugo. Nekakav ručak (s iscjeđenim narančama) i čokoladnom tortom poslije.

I nekakav topli dom. Nekada, za jednom.

Čekam. Čekaš.

..jer nemamo Gdje ni Kad

--------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovo je umjesto reza.
--------------------------------------------------------------------------------------------------

Nemoj lagati.

Ne na usne.

Nikoga. Ni sebe.

RECI BOLJE: Ne mogu prihvatiti ono što počinje s LJ.

Budi:

BEZ SREĆE.
BEZ ŽALOSTI.


Budi:
ZID.

RECI SEBI: Jednostavno je sve bilo krivo.

POPUT: Tebe.
POPUT: Mene.

DA POLJUBIŠ TJ. PROBUDIŠ.
POLJUBAC JE BUĐENJE.
ZA DOBRO.
ZA ZLO.


Žele izgledati kao na filmu ali tako ne izgledaju.

KAO ŠTO JE TVOJA MAJKA VOLJELA TVOG OCA /KAO ŠTO JE TVOJ OTAC VOLIO TVOJU MAJKU.

KAO: BEZ MOJIH. Onda.

TAKO SMO SE TREBALI VOLJETI. TAKVA JE BILA: ideja.
I reklame su rekle svoje. I serije. I oponašanje u kuhinji male prijateljice.

Pretrči cestu; nek te proganja melodija; uz Sebe ovaj put budi: _jako sretan_
Ja ću biti u svom krevetu; do tad.
Isto možda:_sretan_

Ostavljeni mora biti realan i budan.

PROŠLA SITUACIJA:

(1.)Ali, ja tebe obožavam.
(2.)Mali, imali ih još puno...
(3.)Set the fire to the rain kao pjesma koja je rekla nama nešto o meni a onda o tebi a onda o nama a onda se vraćamo u dva ujutro; u tri ujutro; u četiri ujutro; u sedam; u devet. Sami samcati. Otključavamo. Jedemo. Ne jebemo. Podrigujemo. Spavamo. Boli nas glava. Pijemo tešku tešku vodu.

Kiša pada jer je jesen posvud. Shvati ju ozbiljno. Nju. Nju na meni. Također.


DOK NETKO DRUGI GOVORI DA NEMA VREMENA;
DA NEMA VREMENA;
 DA NEMA VREMENA.


DOK GA IMA.
TADA TO GOVORI.

NETKO.
KAO.
DA.

//////////A ŠTO ĆE BITI KADA NAM SE OSTVARE SNOVI?////////////


JUČER SMO UVIJEK IMALI SVE.
A PREMJESTITI SE NEKADA ZNAČI: SPASITI SE.

ZAGRADE 
SU 
OGRADE
SU 
OTUĐENJA
SU 
GUŠENJA
SU 
SIGURNOST
SU 
TOPLINA
SU 
MUČENJE 
SU 
STISKANJE 
SU 
BLISKOST.

Samoća je isključiva.
---------------------
Samoća je zamorna.
---------------------
Samoća ubija.
---------------------

gleda li nas ono što gledamo?

I kao kodirana misao, ali samo, kao:
[nemogutirećidamisejavišdamenazovešdameodaberešponovodamepriglrišdamepoljubišdazaspemnisisejavionisinoćnizadnjiputsadasimoramponovitidamenisiodabraodameboliistalnosepitamzaštojamoramsvegovoritiizaštomeniuvijekvišefaliizaštosampolugladaniumoranizaštoizaštoizaštoaznamdanemanekogracionalnogodgovorailiikakvogjebešracionalnodoistanemanikakvogodgovoraatisadavjerojatnospavašsasvojimnovimljubavnikomkojijetolikoboljiodmeneiljepšiipamtnijiisvakakvjeldajeldajeldajeldajeldaufteškojebitibezodmakaibezrazmakasadaodustajemjertrebamizrakaidemzapaliticigaretu]


Ostavljenog bole oči ili samo peku.Noge mu ne rade.Malo se spotakne. Želudac krči. I spava mu se.


Prespavao bi sve. Samo kad bi mogao.

NOSTALGIČNO ISKUPLJENJE

Netko poput Tebe prilazi i kaže:

Ime nestalog ljubavnika mora se upisati zauvijek.

Netko poput Mene:

Zakuni se.

Ili je bilo obrnuto.

Na: zauvijek.
Ili samo na: nekada.

On je upravo onaj koji će se dogoditi između nas.
Mi smo oni koji to nikada nećemo moći.

Jer netko poput Tebe meni i dalje govori: Previše izgovaraš.
A netko poput Mene odgovara: Nije istina.

Meni je odgovor pitanje.
Tebi je odgovor svijet.



Nema sumnje da ova raštimanost neće nikada proći.
Kao ni scena onog ručka.

I one večeri koja se neće više nikada dogoditi.


Pitanje Nas će ostati neizbježno.

Moje pitanja.
Ali samo moje.


Davanje počiva na prisustvu.
Neću to zaboraviti.
Ali nikada.

/PRED TVOJIM OBRAZOM_ isječak

..tako je to sa snovima.

U tom kadru koji se ponavlja svako jutro a nekada i po noći ti ja trčim u zagrljaj.
Ti me zagrliš.
Kažeš: Mali.
Kažem: Slatkalo.

Zagrljaj je to onaj zauvijek. Uvijek. I za još, kad ga zaboravimo.

Poljubim te u obraz i nos.
Nasmijemo se.

Tu kadar prestaje.

Onda se svi rasplaču.

Jedini trenutak vrijedan spomena. Za život.
Svi pretpostavljamo makar nikada ne znamo.


OSTAJU NAM SAMO JOŠ NAŠE MAJKE ZA TELEFON.
I OČEVI, KAKO ZA KOGA.

BRAT PA SESTRA.

I SVA LJETA KOJA ĆE PROĆI. TKO ZNA S KIM I NARAVNO- TKO ZNA GDJE.
SVE ĆE SE PROMIJENITI I NEKUD NESTATI.

NEĆEMO IMATI POJMA.
NIKAKVOG.

/pred tvojim ramenima/_isječak_

Na fotografiji si ti, kao Aladin.
Na nekom tepihu. Drvenom. U zraku.
To je zadnja tvoja fotografija.
Ja sam iza. Kao i uvijek. To mi nitko ne vjeruje. Ali je tako.

Obećanja su ostala u ladicama i izbrisanim smsima. Mali grč na licu uz podočnjake i loš zadah.
/i wanna fall from the stars, straight into your arms /svira. Ne znam ni je li to više mogu poželjeti.

Ne pada kiša. Barem danas ne.
A kao da je padala cijeli život.

I onda sam tebe sreo. I povjerovao.
Ljubavna religija je svrsishodna.
Kao i racio: onda kada te više nije bilo.
U životu je očito potrebno: sve. Što god to značilo.

Pjesma se ponavlja.
Sada već želim da se dogodi to, da padnem s nekih mekih i svježih zvijezda u tvoje naručje i da se nikada ne probudim. Da ta patetika bude moja zadnja istina. Moje zadnje tjelesno. Moja zadnja boja. Moje jedino sjećanje.Zašto ne?
Zašto ne.


Vidjeti te kada te prestanem voljeti stoji kao nekakva napomena.
A ispod ne piše, ali bi moglo:
Ako ikada.

/biti dobar: za kraj/

Nemamo razloga da vjerujemo u nju. Trebat će vremena. I vremena.
Dugog, dugog, dugog.

Dok se ne dogodi. Dok ne poživimo. Dok ne zaplačemo. Opet.
Dugo je to. Moja tugo?

A onda umreš na tom krevetu na kojemu si tražio lijek. Kao pravi čovjek. Glasom velikog čovjeka.
Prekine se san. Sat zazvoni. Ipak si živ. Jebote.
Fuj.


Ode u prazninu. U neko mjesto gdje se nešto nekada dogodilo.
A ne znaš što.
Ne.

Spusti cvijeće na taj grob. I odi. Da nam jednom bude bolje.
Jednom! Bolje! Nama!

Daš poljubac. Jedan dva tri četiri.
I onaj posljednji: za put.

Pitaš me: Kako je?
Kažem: Dobro je.

/HYPO: hon: THE: R&A / da izgleda kao zajebancija

HIPOHONDRIJA
monodrama o strahu i dječaku i ljubavi (naravno)


Stalno mi je nešto, jebote.
Naravno, svaki onaj put kad mi je ništa.


O.k. sada prestajem gledati išta sa strane.
Zapisivat ću ovaj dnevnik kao nešto najprostije i najvulgarnije. Kao svjedočanstvo o jednom strahu, o tugi, o boli. O svemu onome za što ne znam od kud zapravo dolazi.
O onome što je motiviralo moju hipohondriju. Možda. O onome što je motiviralo tvoju hipohondriju.Možda.
Priče su uvijek iste. Krenimo tako. Ispast će kao da pričam sa samim sobom. Ali i pričam. Kao i vi nadam se sa sobom. Kažu da je to- u suštini: zdravo. Što god to značilo.
Negdje ću totalno (bez)razložno ubaciti stih. Svoj. Tuđi. Naš. (Iz zajedničke memorije, da me nitko ne može tužiti.)


-Reci mi: umri.
-Reći ću ti. Jednom.

-Onda ću leći i čekat ću da prestane kucati.
-Onda lezi i čekaj da prestane kucati.

-Ti si totalni idiot ako misliš da to tako ide.
-Molim te, kao da ti znaš bolje načine.

-Sad te navlačim.
-Ne, nego razvlačiš.

-Ok. Želim da mi daš ideju.
-Da se ubiješ?

-Možda.
-Možda?

-Da?
-Da!


.......


(NASTAVAK: u tisku, na radiju, za narod i one pored naroda )

RASKRŠĆE [na kojemu svi šapću]

Metafora se oznojila. [srce]
Samo kada bi znali. Kada ne bi od nje radili hiperbole. Kada ne bi činili "nemoguće".
Kada bi vjerovali da "vrijeme"liječi eventualno "sve".

Kada bi "sve" bilo "vrijeme".

Pritisak je iza. Iza glave. U glavi, ali kao da je iza.
U desnom dlanu.
Na hrđavom znaku života.

Kihnemo (za istinu). Progutamo vodu protiv dehidracije. Vidimo oblak koji nas vodi u izbjeglištvo tamo neke devedesete. I neki avion koji je bio plastičan i mjesec preko prljavog prozora kao vječno vječno sjećanje na uzavreli dnevni boravak. Na uzavrele riječi.

I breskve, svježe oprane i dječaka u bijelom i onu fotografiju tebe, njega i tvoje sestre kada se kao naivno smješkamo, a ti imaš izokrenutu nogu s majicom na kojoj su nacrtane olovke. Bila je svjetla i zelena.

Od tada tebe volim. Samo to još ne znamo tada.

Kupili smo lješnjake i listove i boriće pa smo ih prodavali na imaginarnoj tržnici. Ona, jedna ona je znala to lijepo upakirati.

Kupovale su se gumene igračke a savjest nas je pekla za sve one koji su tada bili sami.
Bila je snimka na televiziji nas koji smo odlazili u tom kamionu bez felgi. Kao.
Tada, devedesetih.

I onda kada se sve preseli u zelenu sobu okrečenu prije dvadeset godina s radiokazetefonom.
I u onaj moment kada ti poklanjam stihove "ne možemo mi biti jedni od njih."

Ali tada samo drhtimo.
I sve postane očajno i opasno.
Dakle: očajno je opasno- to ti šalješ.
Ja se samo nasmješim i zaspem.

I ŠTO TREBA I ŠTO NE TREBA I KADA NE TREBA (guljenje zanoktica)

Nekada ono kuca pored mene. Na desnoj strani. Lupa u madrac.
Lupa u prozor. U ušima je buka. Iz kose izlazi bijelina. Umirem pa starim pa srednujem pa sam mlad.

Noć je jutro. Onda, ali nema veze. Stvarno, baš nikakve.

I diše. Pa se kroz vrat spusti šum.
Tada se mrzim. Rodi se sjećanje. I neko mjesto u trbuhu koje zavrišti.
Pojedemo zaleđenu čokoladu iz frižidera i slaninu i papriku s malo suvih šljiva.
Jer je to sve što je bilo.

I to sam ja, sve što sam bio.
Nadam se da takav više neću. Ali, nikada.
Ali, stvarno.
Ni biti ni htjeti.

Oči, tvoje sanjive oči

Nemaš pojma.

Pogled u ogledalo:pa rez, staklo na podu i strah koji kida pa te zakroji. Zaveže.
Lupa. Lupa. Lupa.
Srce, jebote.

Ispred vrata nema nikoga ni ispred zgrade ni iznad, na nebu.
NE.

Radimo što hoćemo: kupujemo gumene bombone u obliku medvjeda.

Glava je kavez: najgora od svih igrački.
Prsti su ključ: baci me na pod. Iskopaj jamu. Zakopaj jamu.

Suze će zakasniti.


Vrišti: MRZIM TE.
A TO ZNAČI DA ME VOLI.
I kaže: TO ZNAČI DA TE VOLIM.

BEZ PAPIRA I BEZ OLOVKE I BEZ NEBA; NA ZEMLJI

Kao nisi sam ali kao jesi sam.
Svede se na "kao".

Na nužno zlo i na žile i na pisanje.
I dim.

I srce, kao metaforu mjesta iz kojeg pišeš.

Npr. postoji platforma koja sve razjašnjava, koja ti daje smjernice i ti shvaćaš da je ona tu i da vrijedi i za tebe, ali kada joj nešto izmakne onda shvatiš da možda i nije za tebe ali kada se pomakne u svoj centar onda shvatiš da je za tebe.

I onda shvatiš da nema ničega i nikoga i da je tu samo postelja i vikend, koji će trajati duže.
A rame za nevolje je tvoje rame.

I nasmiješ se.

Kažeš: "ti si meni.."
A nitko ne kaže nazad ništa.

U žilama je samo krv.
Samo ona.

I jest će se grožđe i sir i masline i nekada čokolada. Krv ćemo zaobići.

Nešto rastužuje u tvojim očima: ovo nije svijet za tebe. To piše. U tebi. Kada mi se nasloniš na rame, onda tek propadamo, jedno u drugo. Polagano. Bez stida.

Ali ovo nije svijet za nikoga. Ali, tek za tebe. U samoći zapravo ništa ne fali. Onoj kada puše hladan vjetar pa kada puše topli pa kada miriše cvijet pa kada miriše kuhinja i pod i kada na vremenskoj prognozi kažu da će sutra biti povoljnije. I onda kada im povjeruješ.
Samoća tada pristaje kao i crnina.

A ovaj svijet je svijet stradanja. Samo ga vidi. Samo ga poslušaj.
Bit će taj jedan svijet bolji za nas. Taj. Jedan.
Tada. Jednom.

Svirat će veselo violina. I pit će se najbolje vino.

RECIKLAŽE : / kolaži. ljubavno. umori. vjere / Pa ništa.

Tuga uvijek maše u snovima.
U jutra, prije sna, drugog. Mora je, pomisliš.
I mora je, shvatiš. Ruke ti utrnu, usne ti budu otečene. Vino je, znaš. I osjećaj da si opet sam na svijetu. Zvukovi automobila. Zvukovi lupanja vratima, nekih slučajnih prolaznika koji rovare po smeću.I činjenica da nema kave za ujutro ili mlijeka ili cigareta. Ustat se mora. Ustat se ne da.


Insomnia i čitanje Spokoja.
Prijepiske s nadležnima, s neodgovornima, s umornima i gladnima.
Gledam i čitam i zapisujem. Onda osjećaj usamljenosti pa razgovor.

Novo jutro.
Upaljeno svijetlo i cigareta i voda.
Bogat doručak i televizija.
Bez muzike.

Posao.
Kada god pogledam prema van. Vidim da dolaziš. Čudne stvari mi govoriš u snovima.

[Nikada se nisam bojala osvete jer sam znala da im jednostavno nije stalo do mene i da će me zaboraviti onog trenutka kada kažem Zbogom. Ne znam zašto, ali je stvarno bilo tako.]


I 18.2.2009:

The roads promise everything. But the elderly say, the only thing they do is steal away your fuel.


Ovaj jedini dan s tobom prolazi.
Sunce je izašlo.

Zovem se samo taj jedan dan / tada postajem živ čovjek / samo tada- dostupan.

Cijeli tjedan doma / sa sobom / pored sebe.

Kada izađem- Zovi me pravim imenom.I Zvat ćeš. Tada se jedino slažemo. I onda će taj – jedini- dan proći / dan kada za tobom uzdišem. Ne trebamo se lagati.

[onda se samo naniže / i onda si ispred mene- Ti.]

Ne bi ti glupana, zar ne?

Udah, izdah i udarac glavom u staklo koje puca i glava koja se raspolovljuje

Nekada su tu samo daljine.
Hladna jutra. Sivi oblaci. Nekada to podsjeća na ono od prije: na vrela ljeta u maloj sestrinoj sobi. U zamračenosti koja simulira hlad. Hladna jutra podsjećaju na taj hlad.

A noći podsjećaju na zoru kada smo se vozili i mislili što je to sve Bog dozvolio.
U sjećanje dolaze i prljavi jastuci prljavog autobusa. I motor koji ronda i prejako sunce kroz plastične prozore i lake note.
I težak zrak.

I neki dani koji se sada zovu laki dani a bili su jednako nelaki. Bili su jednako umorni.
Uz čudan televizijski program, uz nedostatak kontakta s drugima i sa sobom. Sve je to usađeno u nekoliko godina lične povijesti.

U nekoliko trenutaka sjećanja.
U izdah.
U udah.

Sve je tu i sve je sada. Sada dok pišem o tome.
Život se vratio.


Voćnjak.
Divlje jagode koje mi kupuje sada nakon deset godina su nešto lošije od onih koje smo ona i ja brali.

Pa prali. Pa šećerili. Pa gledali serije.

Ili koje je on donosio da se zasladim i govorio da je to sve što je naraslo a uvijek bi bilo više. A po to bih sam morao otići.

Ispod orasa i pored višnje su se odradile sve pripreme za život. Ovaj sada.
Sve smo se dogovarali: tko će kako izgledati, što će nositi, što ćemo govoriti, kuda ćemo ići, koje će boje biti uključene i kako ćemo se odnositi prema Njima i kako će se oni odnositi prema nama.

I kako neće biti ljubavi na prvu, već na drugu i na treću.
Ljubav se nije smjela odmah odati jer tako ne bi bila prava.
Ne.

LAKOĆA ZBOG KOJE SE NE MISLI. NARAVNO. NARAVNO.

A na tvom satu je često kucala ponoć. A to je bio znak za pomoć.
Budili smo se.

Trebala je pomoć.
Nije je bilo.
Opet smo se budili: naravno, u znoju. Vani se nebo paralo i sastajalo i rastajalo.
Kao da je Bog opet vodio rat. Tko zna s kim.

I krv je neka potekla i udarac o ćošak pa po obrazu, usni i nešto po prstima.
Tek radi reda i mira i ljubavi, naravno. Zbog božanstvenog. Naravno.

Naravno.

A onda ju je još jedan film rasplakao. Nije ni disala kako treba. Pričala je da je steže po prsima, da ide od trbuha prema gore. Kao: nešto je u želudcu.
Znala je da je do nje. Od njenih snova. Od nekih tamo mama i tata i njenih i tuđih i tko zna čijih. Od kultura, od nekultura. Od govana. Kuraca. Pički. Pizdi materina.

Glad je trajala i trajala. Pa žeđ. Film je trajao i trajao. Nije znala zašto plače.
Zapalila je pa pljunula.
Slučajno: krv.

Slučajno.

Navučena, razvučena, izjebana i prosta.

A on nije radio. Nije ni ona radila. Ništa nisu mogli raditi pa ni na sebi.
Nije nikoga bilo van tih zidova i znali su da ih nitko ne čuje. I nitko ih nije čuo.
Sve se potvrđivalo. Sve se opet opovrgavalo. Testa nije bilo. Škola je odavno bila gotova.

A zidovi su bili crni. Naravno.
Nije bilo prozora. Naravno.
Zraka pomalo.
Također: naravno.

Vlaga. Znoj. Suze. I krv.
I pokoja buba. Naravno.

WHIMSICAL WITH TWO-TO-THREE STARS AND TWO-TO-THREE SEAS AND SOMETHING ELSE

..and what was that life about?

Always is everything said. Seen. Heard.

HE ALWAYS SAW EVERYTHING. HE HEARD. SPOKE. AND DREAMED. RHYMES AND HEAVENS. LOVES. LOVES. THERE SOME LOVES. AND TEARS TEARS TEARS. AND HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS. AND THOSE WERE ONLY HIS HAPPINESS HAPPINESS HAPPINESS.

And that could be sad. The life changes. We choose. Again. Like all other people because we are people and nothing more. We fear to get out so we wouldn’t need to come back. So we wouldn’t need to look at each other when we leave. When we return. If we return. SO WE WOULDN’T INTERRUPT COMMITMENTS, IDEAS, OPPORTUNITIES.
Those people. We Those are silent.

Again.
Due to:
Forever?

We don’t know. We can’t.

We don’t ask for. We can’t.

And our happiness is only our matter and that is totally different matter. Something completely different.



*Hvala Darku Kotevskom na prijevodu.

ČUDLJIVO SA DVIJE TRI ZVIJEZDE I DVA TRI MORA I JOŠ NEČIM

...a o čemu ono bješe život?

Uvijek se sve kaže. Vidi. Čuje.

UVIJEK JE SVE VIDIO. ČUO. GOVORIO. I SANJAO. RIME I NEBESA. LJUBAVI. LJUBAVI. TAMO NEKE LJUBAVI. I SUZE SUZE SUZE. I SREĆE SREĆE SREĆE, A TO SU BILE SAMO NJEGOVE SREĆE SREĆE SREĆE.

I to zna biti tužno. Život se mijenja. Biramo. Opet. Kao svi drugi ljudi jer smo mi ljudi i ništa drugo. Bojimo se izaći da se ne bi morali vraćati. Da se ne bismo morali gledati kada odlazimo. Kad se vraćamo. Ako se vraćamo. DA NE BISMO PREKIDALI OBVEZE, IDEJE, MOGUĆNOSTI.
Ti ljudi. Mi Ti šutimo.

Iznova.
Zbog:
Zauvijek?

Ne znamo. Ne možemo.

Ne tražimo. Ne možemo.

A naša je sreća samo naša stvar a to je već druga stvar. Nešto sasvim drugo.

NE. BEZ TEBE. JER SE ONDA SVE SRUŠI. I SNOVI. I SVE. SVE.

Moguće je da ćemo svi umrijeti od raka grla. I Marguerite Duras je umrla od raka grla. Žena bogova i žena teksta. Majka teksta.

Zbog laži.
I alkohola.

Moguće je da smo svi mi- on. Moguće je da u svima oko sebe tražim Njega. Oca.
To je samo moguće. Ne tvrdim jer se ne usudim.

Kao on. Kao on kada je dijelio sreću pa tugu. Onda. Nekome. Meni.

U svijetu laži se laže; boluje; umire. Ništa za nama ne ostaje. Nigdje. Nikome.

Crkneš. Jednom pa dva put pa svaki dan cijele godine pa cijelog jebenog vijeka. Crkavaš.

Moguće je da se taj dan samo teže budio pa su ga zakopali. Gadovi.
Zemlja ga je udavila.

I sin.
I žena.
I pop.


- Sjajna ste glumica. Velika i topla.
- I ja bih to za Vas mogao reći.

Moguće je da ćemo svi umrijeti od majčine sise.
Od Majke.
Od Crkve.
Od Ideje Majke. Od Ideje Crkve.

NEKAD NIKAD

SPOMINJEM:

DVA TIJELA

PLAVA GLAVA

CRNA GLAVA

NEKORPULENTNA TIJELA

NEOBRIJANOST

POSVUD



Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.

- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.

Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.


**

Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.

Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.

Htio je nju.
Htjela je njega.

Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.

**

Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.


I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.

**

VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.

- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.

- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.

- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.


**

HEROJI UVIJEK UMRU.

....PRIJE NEGO SMO POJELI RUŽE

CRVENE
BIJELE
ROZE
I

ŽUTE


**


- Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.

I ono da hodam nekom nepopoločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A u susret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.

Metafora srca i stvarno srce.
Metafora stida i stid: edipovski.


Deka je bila slučajno žuta i nebo je bilo slučajno tamnoplavo, pred kišu.
Taj san nije ništa značio.

Drugi san.

Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.

18.12. Neketamogodine:


Možda te je htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.
Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i po cijelu noć. Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.


Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.
A ni ja.