Udah, izdah i udarac glavom u staklo koje puca i glava koja se raspolovljuje

Nekada su tu samo daljine.
Hladna jutra. Sivi oblaci. Nekada to podsjeća na ono od prije: na vrela ljeta u maloj sestrinoj sobi. U zamračenosti koja simulira hlad. Hladna jutra podsjećaju na taj hlad.

A noći podsjećaju na zoru kada smo se vozili i mislili što je to sve Bog dozvolio.
U sjećanje dolaze i prljavi jastuci prljavog autobusa. I motor koji ronda i prejako sunce kroz plastične prozore i lake note.
I težak zrak.

I neki dani koji se sada zovu laki dani a bili su jednako nelaki. Bili su jednako umorni.
Uz čudan televizijski program, uz nedostatak kontakta s drugima i sa sobom. Sve je to usađeno u nekoliko godina lične povijesti.

U nekoliko trenutaka sjećanja.
U izdah.
U udah.

Sve je tu i sve je sada. Sada dok pišem o tome.
Život se vratio.


Voćnjak.
Divlje jagode koje mi kupuje sada nakon deset godina su nešto lošije od onih koje smo ona i ja brali.

Pa prali. Pa šećerili. Pa gledali serije.

Ili koje je on donosio da se zasladim i govorio da je to sve što je naraslo a uvijek bi bilo više. A po to bih sam morao otići.

Ispod orasa i pored višnje su se odradile sve pripreme za život. Ovaj sada.
Sve smo se dogovarali: tko će kako izgledati, što će nositi, što ćemo govoriti, kuda ćemo ići, koje će boje biti uključene i kako ćemo se odnositi prema Njima i kako će se oni odnositi prema nama.

I kako neće biti ljubavi na prvu, već na drugu i na treću.
Ljubav se nije smjela odmah odati jer tako ne bi bila prava.
Ne.