Svede se na "kao".
Na nužno zlo i na žile i na pisanje.
I dim.
I srce, kao metaforu mjesta iz kojeg pišeš.
Npr. postoji platforma koja sve razjašnjava, koja ti daje smjernice i ti shvaćaš da je ona tu i da vrijedi i za tebe, ali kada joj nešto izmakne onda shvatiš da možda i nije za tebe ali kada se pomakne u svoj centar onda shvatiš da je za tebe.
I onda shvatiš da nema ničega i nikoga i da je tu samo postelja i vikend, koji će trajati duže.
A rame za nevolje je tvoje rame.
I nasmiješ se.
Kažeš: "ti si meni.."
A nitko ne kaže nazad ništa.
U žilama je samo krv.
