NEKAD NIKAD

SPOMINJEM:

DVA TIJELA

PLAVA GLAVA

CRNA GLAVA

NEKORPULENTNA TIJELA

NEOBRIJANOST

POSVUD



Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.

- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.

Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.


**

Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.

Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.

Htio je nju.
Htjela je njega.

Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.

**

Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.


I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.

**

VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.

- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.

- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.

- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.


**

HEROJI UVIJEK UMRU.