N E Z N A M GOVORITI G O V O R I T I
NI
PREPRIČAVATI
NI
DIRATI
NI
ČUVATI
JAKO MI NEDOSTAJEŠ
ššššššššššššššššššššššššššš
PREVIŠE
NEĆU VIŠE OVAKO
NE ZNAM ŠTO SI REĆI
KAKO SE ZAUSTAVITI
KAKO SE PRESTATI BLAMIRATI KAKO OVO ONO
UMORAN SAM I TAKO TO
U OVIM REDOVIMA NEĆE NIŠTA ZNAČITI DO MOJEG LUKSUZA DO MOJE DRKOTINE KOJOM TI
kojom ti...kojom Ti...
JOŠ JEDNOM
JOŠ UVIJEK
ŽELIM REĆI DA TE OBOŽAVAM
I DA SAM SE SJETIO KADA SI TI TO MENI REKAO TAMO NEKADA 29.04. ONE GODINE SUPER MI JE ZNATI DATUME
uf
Bilo je to sve nekako teško. Kao na stotom katu koji te zove da uroniš u dubine betona;
razbiješ glavu, kosti, nos, kožu.
To je s tobom bilo tako lijepo. Ti si jednostavno sve.
Kažu da do tamo odakle si ti, a odavdje odakle sam ja ima samo dva sata. Brodom. Znam da se ne bih vratio od tamo. Čekao bih Uskrs i Božić. Gledao te pored, preko puta, išao ti u susret. Malo.
Uz maštu, uz ono što mislimo da mašta je i za koga je, ja bih rekao:
ja želim da si tu, sada, sutra i stalno i da me držiš i ne puštaš. Tim redom. Brzo bih to rekao pa onda sporo. Još jednom. Da ne zaboraviš i da me više ne ostavljaš.
BOJIM SE I ZABORAVA I OSTAVLJANJA.
KAO VRAGA I KAO BOLESTI.
Ma, ne bih to rekao. Bilo bi me sram. Zato to i stavljam ovdje.
Zbog stida. Zato s tobom i sugovorim ovdje jer te nema. Kao nikada te nema. Kao nigdje.
Naravno; sami smo sa slikama. Upravo sada.
Ima slika nas dvoje, u vlaku, u autu, izgledamo, izgledamo, izgledamo sretno.
Imaš moj pulover i imam tvoj pulover. Kasnije sam ga oprao na krivoj temperaturi pa se skupio. Oprosti na suzama. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu ni govoriti o tebi. Ništa. Ali, evo, samo još malo, malo malo malo.
Daj.
Znaš da suze u tekstu ne znače ništa. Figura. Goli kurac.
Sjećam se da smo se taj dan probuduili sretni i da nismo htjeli da ona ide s nama ali si ti pristao pa sam i ja pristao pa je bilo onako- baš glupo. Ona je gnjavila, ti si šutio, ja sam pizdio.
Tako je bilo uvijek. Baš tako- oni takvi, ti ovakav, ja ...a ja. Kao nitko.
Sjećam se tog ručka poslije i tvoje kose i tvojih ruku sutradan. Volio sam ti i ruke i kosu i vrat s onim plavim mirisom i bijele boje na tebi i smeđe okvire (koji su ti btw bolje stajali od ovih sada). Svega se sjećam. Stalno ponavljam da se svega sjećam da to ne zaboravim da se to ne izbriše jer što ako nikada ne budem sretan, nikada više? Što onda? Zato sjećanje. Zato. Tako. Da znaš.
I da, onaj trenutak, nakon onog koncerta kada me umiruješ? Znaš, sjećaš se? Znam da to stalno spominjem.
Bolest nemanja ljubavi, znaš. Da. Znaš?
Pa...
onda onda kad smo, ne ne, onda kada si me učio kako da se penjem lakše do Trga, do onog dućana, po ono mlijeko, u osam ujutro u proljeće. U proljeće koje je bilo kao- naravno- ni jedno drugo. Ikada. Neusporedivo. Svakako neusporedivo.
I, uff, onaj momenat kada donosiš četkicu, kada me želiš. Plava je. I onako je, kao tvoja bila, zar ne? I onaj tvoj veš van kante i lišće po kuhinjskom podu i mravi od drveća, vjetrovi, kiše, grmljavine, sparine, ti i ja i neki najgori film al ono- naj najgori za koji ti ja tada uplašeno lažem da mi se sviđa jer ti tom laži želim reći da si ti divan ti ti da si ti sve i da ti hvala i tako to. Vjeruješ mi?
Znaš? Hajde, hajde, još malo.
Jao, neugodno mi je.
Je li stvarno znaš?
Osjećaš?
Kako je lako govoriti.
I predlagati osjećaje poput:
volim te
fališ mi
trebam te
stidim se
bojim se
Predložiti:
da te zagrlim sa strane i da te ne puštam. Razumiješ?
Sjećaš li se?
Nakon 12h, ti spavaš ja pripit upadam, lupim nogom o stol, opsujem, popišam se, operem zube.
Tvoja pidžama. Kako je tek to bilo zabavno i one deke i tvoja zimogroznost ili kako se to kaže?
....
da pogledamo more tajnu mrežu tamne dubine
jednom
kad se sretnemo
a hoćemo
znam
sa svom ljepotom sa svim suzama
tren kao vječnost
i sve te druge parafraze loših stihova koje ja zastupam i volim i kojih se ti stidiš i zbog čega me ismijavaš
sve bih dao da si ovdje
iako nemam sve
tako mi je
tako mi je sada
sad je dosta. Bit ću tu. I tvoj.
Lijepo spavaj
NI
PREPRIČAVATI
NI
DIRATI
NI
ČUVATI
JAKO MI NEDOSTAJEŠ
ššššššššššššššššššššššššššš
PREVIŠE
NEĆU VIŠE OVAKO
NE ZNAM ŠTO SI REĆI
KAKO SE ZAUSTAVITI
KAKO SE PRESTATI BLAMIRATI KAKO OVO ONO
UMORAN SAM I TAKO TO
U OVIM REDOVIMA NEĆE NIŠTA ZNAČITI DO MOJEG LUKSUZA DO MOJE DRKOTINE KOJOM TI
kojom ti...kojom Ti...
JOŠ JEDNOM
JOŠ UVIJEK
ŽELIM REĆI DA TE OBOŽAVAM
I DA SAM SE SJETIO KADA SI TI TO MENI REKAO TAMO NEKADA 29.04. ONE GODINE SUPER MI JE ZNATI DATUME
uf
Bilo je to sve nekako teško. Kao na stotom katu koji te zove da uroniš u dubine betona;
razbiješ glavu, kosti, nos, kožu.
To je s tobom bilo tako lijepo. Ti si jednostavno sve.
Kažu da do tamo odakle si ti, a odavdje odakle sam ja ima samo dva sata. Brodom. Znam da se ne bih vratio od tamo. Čekao bih Uskrs i Božić. Gledao te pored, preko puta, išao ti u susret. Malo.
Uz maštu, uz ono što mislimo da mašta je i za koga je, ja bih rekao:
ja želim da si tu, sada, sutra i stalno i da me držiš i ne puštaš. Tim redom. Brzo bih to rekao pa onda sporo. Još jednom. Da ne zaboraviš i da me više ne ostavljaš.
BOJIM SE I ZABORAVA I OSTAVLJANJA.
KAO VRAGA I KAO BOLESTI.
Ma, ne bih to rekao. Bilo bi me sram. Zato to i stavljam ovdje.
Zbog stida. Zato s tobom i sugovorim ovdje jer te nema. Kao nikada te nema. Kao nigdje.
Naravno; sami smo sa slikama. Upravo sada.
Ima slika nas dvoje, u vlaku, u autu, izgledamo, izgledamo, izgledamo sretno.
Imaš moj pulover i imam tvoj pulover. Kasnije sam ga oprao na krivoj temperaturi pa se skupio. Oprosti na suzama. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu ni govoriti o tebi. Ništa. Ali, evo, samo još malo, malo malo malo.
Daj.
Znaš da suze u tekstu ne znače ništa. Figura. Goli kurac.
Sjećam se tog ručka poslije i tvoje kose i tvojih ruku sutradan. Volio sam ti i ruke i kosu i vrat s onim plavim mirisom i bijele boje na tebi i smeđe okvire (koji su ti btw bolje stajali od ovih sada). Svega se sjećam. Stalno ponavljam da se svega sjećam da to ne zaboravim da se to ne izbriše jer što ako nikada ne budem sretan, nikada više? Što onda? Zato sjećanje. Zato. Tako. Da znaš.
I da, onaj trenutak, nakon onog koncerta kada me umiruješ? Znaš, sjećaš se? Znam da to stalno spominjem.
Bolest nemanja ljubavi, znaš. Da. Znaš?
Pa...
onda onda kad smo, ne ne, onda kada si me učio kako da se penjem lakše do Trga, do onog dućana, po ono mlijeko, u osam ujutro u proljeće. U proljeće koje je bilo kao- naravno- ni jedno drugo. Ikada. Neusporedivo. Svakako neusporedivo.
I, uff, onaj momenat kada donosiš četkicu, kada me želiš. Plava je. I onako je, kao tvoja bila, zar ne? I onaj tvoj veš van kante i lišće po kuhinjskom podu i mravi od drveća, vjetrovi, kiše, grmljavine, sparine, ti i ja i neki najgori film al ono- naj najgori za koji ti ja tada uplašeno lažem da mi se sviđa jer ti tom laži želim reći da si ti divan ti ti da si ti sve i da ti hvala i tako to. Vjeruješ mi?
Znaš? Hajde, hajde, još malo.
Jao, neugodno mi je.
Je li stvarno znaš?
Osjećaš?
Kako je lako govoriti.
I predlagati osjećaje poput:
volim te
fališ mi
trebam te
stidim se
bojim se
Predložiti:
da te zagrlim sa strane i da te ne puštam. Razumiješ?
Sjećaš li se?
Nakon 12h, ti spavaš ja pripit upadam, lupim nogom o stol, opsujem, popišam se, operem zube.
Tvoja pidžama. Kako je tek to bilo zabavno i one deke i tvoja zimogroznost ili kako se to kaže?
....
da pogledamo more tajnu mrežu tamne dubine
jednom
kad se sretnemo
a hoćemo
znam
sa svom ljepotom sa svim suzama
tren kao vječnost
i sve te druge parafraze loših stihova koje ja zastupam i volim i kojih se ti stidiš i zbog čega me ismijavaš
sve bih dao da si ovdje
iako nemam sve
tako mi je
tako mi je sada
sad je dosta. Bit ću tu. I tvoj.
Lijepo spavaj
