/HYPO: hon: THE: R&A / da izgleda kao zajebancija

HIPOHONDRIJA
monodrama o strahu i dječaku i ljubavi (naravno)


Stalno mi je nešto, jebote.
Naravno, svaki onaj put kad mi je ništa.


O.k. sada prestajem gledati išta sa strane.
Zapisivat ću ovaj dnevnik kao nešto najprostije i najvulgarnije. Kao svjedočanstvo o jednom strahu, o tugi, o boli. O svemu onome za što ne znam od kud zapravo dolazi.
O onome što je motiviralo moju hipohondriju. Možda. O onome što je motiviralo tvoju hipohondriju.Možda.
Priče su uvijek iste. Krenimo tako. Ispast će kao da pričam sa samim sobom. Ali i pričam. Kao i vi nadam se sa sobom. Kažu da je to- u suštini: zdravo. Što god to značilo.
Negdje ću totalno (bez)razložno ubaciti stih. Svoj. Tuđi. Naš. (Iz zajedničke memorije, da me nitko ne može tužiti.)


-Reci mi: umri.
-Reći ću ti. Jednom.

-Onda ću leći i čekat ću da prestane kucati.
-Onda lezi i čekaj da prestane kucati.

-Ti si totalni idiot ako misliš da to tako ide.
-Molim te, kao da ti znaš bolje načine.

-Sad te navlačim.
-Ne, nego razvlačiš.

-Ok. Želim da mi daš ideju.
-Da se ubiješ?

-Možda.
-Možda?

-Da?
-Da!


.......


(NASTAVAK: u tisku, na radiju, za narod i one pored naroda )