/biti dobar: za kraj/

Nemamo razloga da vjerujemo u nju. Trebat će vremena. I vremena.
Dugog, dugog, dugog.

Dok se ne dogodi. Dok ne poživimo. Dok ne zaplačemo. Opet.
Dugo je to. Moja tugo?

A onda umreš na tom krevetu na kojemu si tražio lijek. Kao pravi čovjek. Glasom velikog čovjeka.
Prekine se san. Sat zazvoni. Ipak si živ. Jebote.
Fuj.


Ode u prazninu. U neko mjesto gdje se nešto nekada dogodilo.
A ne znaš što.
Ne.

Spusti cvijeće na taj grob. I odi. Da nam jednom bude bolje.
Jednom! Bolje! Nama!

Daš poljubac. Jedan dva tri četiri.
I onaj posljednji: za put.

Pitaš me: Kako je?
Kažem: Dobro je.