/pred tvojim ramenima/_isječak_

Na fotografiji si ti, kao Aladin.
Na nekom tepihu. Drvenom. U zraku.
To je zadnja tvoja fotografija.
Ja sam iza. Kao i uvijek. To mi nitko ne vjeruje. Ali je tako.

Obećanja su ostala u ladicama i izbrisanim smsima. Mali grč na licu uz podočnjake i loš zadah.
/i wanna fall from the stars, straight into your arms /svira. Ne znam ni je li to više mogu poželjeti.

Ne pada kiša. Barem danas ne.
A kao da je padala cijeli život.

I onda sam tebe sreo. I povjerovao.
Ljubavna religija je svrsishodna.
Kao i racio: onda kada te više nije bilo.
U životu je očito potrebno: sve. Što god to značilo.

Pjesma se ponavlja.
Sada već želim da se dogodi to, da padnem s nekih mekih i svježih zvijezda u tvoje naručje i da se nikada ne probudim. Da ta patetika bude moja zadnja istina. Moje zadnje tjelesno. Moja zadnja boja. Moje jedino sjećanje.Zašto ne?
Zašto ne.


Vidjeti te kada te prestanem voljeti stoji kao nekakva napomena.
A ispod ne piše, ali bi moglo:
Ako ikada.