Samo kada bi znali. Kada ne bi od nje radili hiperbole. Kada ne bi činili "nemoguće".
Kada bi vjerovali da "vrijeme"liječi eventualno "sve".
Kada bi "sve" bilo "vrijeme".
Pritisak je iza. Iza glave. U glavi, ali kao da je iza.
U desnom dlanu.
Na hrđavom znaku života.
Kihnemo (za istinu). Progutamo vodu protiv dehidracije. Vidimo oblak koji nas vodi u izbjeglištvo tamo neke devedesete. I neki avion koji je bio plastičan i mjesec preko prljavog prozora kao vječno vječno sjećanje na uzavreli dnevni boravak. Na uzavrele riječi.
I breskve, svježe oprane i dječaka u bijelom i onu fotografiju tebe, njega i tvoje sestre kada se kao naivno smješkamo, a ti imaš izokrenutu nogu s majicom na kojoj su nacrtane olovke. Bila je svjetla i zelena.
Od tada tebe volim. Samo to još ne znamo tada.
Kupili smo lješnjake i listove i boriće pa smo ih prodavali na imaginarnoj tržnici. Ona, jedna ona je znala to lijepo upakirati.
Kupovale su se gumene igračke a savjest nas je pekla za sve one koji su tada bili sami.
Bila je snimka na televiziji nas koji smo odlazili u tom kamionu bez felgi. Kao.
Tada, devedesetih.
I onda kada se sve preseli u zelenu sobu okrečenu prije dvadeset godina s radiokazetefonom.
I u onaj moment kada ti poklanjam stihove
Ali tada samo drhtimo.
I sve postane očajno i opasno.
Dakle: očajno je opasno- to ti šalješ.
Ja se samo nasmješim i zaspem.
