For you: I was just a play.

Mirisno je bilo. Osvježavajuće. Ne obećavajuće.
Ja ću uskoro sve poplaćati. Sve. I onda više neću imati ništa za platiti.
Rekao sam si: Ja se zbog nje. Ja se zbog njih. Ja se više neću živcirati.

Onda sam prestao to govoriti (kao - kada prestaneš govoriti, onda počinješ živjeti)- nikada mi nije bilo jasno što to znači. Sinoć sam (milijarditi put!) svjedočio svojoj, sada već doista inhibiranoj- nesnađenosti. Govorit ću o materijalnim dobrima- to je mjesto u kojemu bih ja mogao- živjeti, recimo, ali znajući da mogu živjeti i ovdje- gdje živim. I tako.

Radi večeru. Poslužuje vino. Pušta muziku. Vozi i vraća. Uplaćuje i smješka se. Povremeno primjeti da sam cold hearted bitch. Bolje i to nego biti- redBlooded.

Mora da ima nekakve veze sa spuštenim obrvama. Sa pogledom ispod istih. Ili sa, recimo- mojom odlukom da se ne smješkam svakoj budali. Moguće je. Sve je moguće. Ali ne biti u glavnoj ulozi?!

Ili da to ovako postavim: Ja ništa ne razumijem. Ništa, pod milim Bogom.

In my deepest despaire. In my violence.

Osoba trenutno nije dostupna.
A telefonska ljubav mi poručuje da ćemo imati novaca. Moja beskrajno nevažna telefonska ljubav. Kaži da ti je stalo. Kaži da ti je loše bez mene. (Ne možeš.Ne možeš).

Onda. Uspijanje. Opijanje. Ne znam više koja je riječ. Ali, igramo se.
Ti mi govoriš da si sve već čula. Sve ono kada ti komplimentiram. Sve tada, ti znaš.

Večeras je večera. Jedna od onih večera na kojima ćemo pričati o dnevnoj politici, o modernim odnosima, o dobrom vinu. Ja bih da pričamo o pjesmama, ali znam da nitko neće htjeti sa mnom o tome. Tako to ide. Pjesništvo je za pjesnike i vrlo je jednostavno.


Samo nemoj umrijeti. Toliko te molim. I d never let you a part. For you are always in my heart.

Priča I.:

Ovako, svira Sweet dreams. Mrzim tu pjesmu.
Ti bljedunjavo razgovaraš sa prijateljicom. Sređeni ste. Oprani i potšišani.
I to mi je nekako- bezveze. You can t lift me. Ti (treći) pak u sobi sa ljubavnikom izmjenjuješ (nešto, nevažno, a zovete to ljubavlju). Ti (četvrti) piješ sa nekim usput, kojeg ćeš tek prozvati.

Ja jedem kolače koje je napravila mamina prijateljica. Jučer me je druga mama nahranila.
I tako to ide.

*Sretan Put*

Siromašan i gladan.
-------------------
S dvadeset godina.
-------------------
Ne plačeš.
-------------------
Ne daješ.
-------------------
Kako biti mlad?
-------------------
Na početku Ti.
-------------------
Na početku ja.
-------------------
Bez pauze.
-------------------
Moj glas u mojoj sobi.
----------------------
Ne vidimo se.
-------------
Dobro pa je prazno.
-------------------
Dobro pa smo prazni.
--------------------
Mi smo prazni ljudi.
--------------------
Na hiljade se ljubavi događa svaki dan.
---------------------------------------
Zar ne znaš?
------------
Ti si moja sreća.
-----------------
Piše: Može ljubavi. Bez zareza.
------------------------------
Srce koje nema nikakve veze sa poezijom kaže Ivana Sajko.
---------------------------------------------------------
Zaustavljam sve. Kako bi (ovo,ono).
-----------------------------------
Nema ništa novo. Kod mene je mir. Obećajem.
-------------------------------------------
A meni jesti? Dati?

>>Bolje je kod mene>>

U sobi su bili svi u ravni sami sa sobom i sa sobom.
Sve više i više sam udaljen od svojih šlepova. Nišanim neka nova jutra. Vrijednost osobnih arhiva je neprocjenjiva. (Stresem se kada pomislim).
Neki drugi su bili tada, za to vrijeme, za ta mjesta, za tebe važniji. Ja ovo moram reći. Ti znaš da je ovo jedino mjesto na kojemu ti nešto govorim. Ti znaš da ja želim da to cijeli svijet vidi. Ti isto znaš da ja volim ovaj svijet (više od tebe) i da se trudim biti u ovom svijetu i znaš isto tako da mi je teško biti i znaš i znaš.
Nešto potpunije i suvislije bi bilo procijeniti da zapravo ne znaš.
(Kako voliš tako ti se piše)

Sve ide na bolje (čak i dodiri kojih nema). Miran i neupotrebljen. Često sam se iskradao van i često sam dah tek uzeo van kuća. Često nisam mogao spavati uz tebe.Cijele noći bih bio budan. Cijele dane bi mi se spavalo. To je priroda suvišnosti.

A nekada sam mislio da spavam. A ponekad sam mislio da sam budan. Često je bilo upravo suprotno.
Mislio sam da se dobro znamo.

Sve su se misli dogodile odavno, kao zvijezde.

A ja sam se razbolio i umorio. Ti imaš nekoga.Ljubomoran sam.
Podjela opet. Zdravi ste od ljubavi?
Ne gledam ih dok se ljube. Tako i treba biti. Izmaknuto.

/the next best thing. mhhh/

Ništa ja ne znam o znanju.
Ja sam all the things I might have been.
Kako bi moji pametni sugovornici rekli- obraćam se sebi samom.
Nema nikoga i to je nešto što nije problem. Konačno.
[Tebi, značajko, značajni, hvala, na svemu, na hrani, na razgovoru, na odlascima i na dolascima.
You give me hope even though it´s over now]

Stanica. U duši.

Svoja sam sreća i nesreća. Samo ne znam što je starije.
Nakon 20 i nešto sam prvi put smiren, ne nervozan, ugodan, ne pred plač.
Držim da je to pravo i držim da je to (izbor). Ja držim da je. Ne pokopavam se i nisam neispraćen.
Želim vidjeti i želim da me vide.
Znam da te nikada više neću pronaći, niti jednu tvoju inkarnaciju.(Jer to suštinski ne želim).
A ako se sretnemo, ja ću proći i ti ćeš to znati. Ništa osobno, nemoj ni o čemu pričati i nemoj plakati. Ja neću. Ja stvarno neću. Ne ostajem isti.

>>ja bih opet bio. ja opet jesam.dok imam vremena>>>

I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.

Oprosti, uvek moram da odem...

Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".


Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.

Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).

Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?

>>Svaki dan je Svaki dan>>

Zapravo uvijek poetiziramo, nazovimo ih- NEDOGAĐAJE.
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.

Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?

(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)

>>>LA LA LA LI>>>

Prijateljica je dakle izričito utvrdila: Za tebe se ne može vezati, ne trudiš se dovoljno, doziraš se (možda loše parafraziram). Kada imaš grč od recentne boli, smrti voljene osobe, tada sve oko sebe prevodiš u smrt, u prolazno, u grč, u strah. Kako se više dati od straha? Kako bolje razumjeti prolaznost nego kroz smrt, nego kroz iskustvo?
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.



Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.

>>građansko>>

Vraćen dah. Vraćeno Sunce. S previše rada. Uhvaćen u prisilnoj meditaciji za koju sam još i plaćen. Nadam se da čitaš moja pisma. Nadam se da ćemo se jednom vidjeti ili ja živim još jednu od poetskih tema, poput one:"nemoj mi prići". Tko zna gdje i kako sam se odredio. Tko zna što me je svo ovo vrijeme gonilo od sebe-do tebe-do ovdje-odavde.
Pišem ja i sebi, da se ne zavaravamo.

(Znate li Vi što o svojim osobnim silama?)

Spavaš sedam sati, skuhaš kavu, opereš se i odeš na posao, onda sjedneš na bus i odeš na posao onda sjedneš na bus i dođeš s posla onda pričaš o ljubavi a onda piješ pivo. Onda spavaš, onda se budiš pa planiraš pa ne ostvariš plan pa opet planiraš pa skuhaš kavu pa završi godina.
(Zar je mit o osobnim spasiocima propao? Zar su svi mitovi propali?)

Zašto je za budale i one pametne isto pitanje (na kojemu se pada).
I believe you can see my heart.

>>>zidovi između a zapravo za a zapravo zbog>>>

Tvoje suze. Ne, nisu bile to tvoje suze. Netko je drugi plakao a ja sam držao za ruku.
Ispričana mi je još jedna priča koja beskrajno liči na sve druge priče.

Slušao sam i tješio. Pili smo piva, a ja sam zamišljao kako bi bilo da u ovom slučaju ja budem Treći. Bilo bi nepotrebno, u najmanju ruku.

Susret na akademiji, susret u muzeju. Sve opjevavam. Ne poznajem vaše navike, ne poznajete moje navike. Ja samo dajem mali dio svog srca. To je sve što je ostalo. I sve što mogu.

To je za Vaše dobro, draga.

Onda libido reakcija, onda ideja o prokreaciji, onda misao da bih sa tobom.
Svi traže miran dom. Svi traže sebe u drugima. Svijet nedostatnosti, tek toliko.

U vodu što protiče već bistra i sveža od sunca, uživanje je baciti se: u ovo vreme nikog nema. (U subotu još jedno ostavljanje nakon ponuđenih nekoliko svjetova)

Rekao sam da takvim eskapadama odbijam svjedočiti. Tijelo, ovo neinteligentno tijelo je posvjedočilo. Toplim suzama i spavanjem. I dalje znam otići daleko od sebe, a s drugima predaleko. Što to vi niste preboljeli?

>>zaboljeti,zavoljeti,nedostajati,nemati,od kada,do kada>>

Letenje je onaj trenutak, kad shvatite da vas u svemu svako može zameniti samo ne u sopstvenoj besmrtnosti. Ja to najbolje znam.




Valjda mi je izjavljena ljubav. Da sam mogao povjerovati. Niti su mi bile vezane za nešto drugo. Za dušu koja me neće. Za moju ideju. A ideje su važne, s njima počinje Razlika. I nikoga nisam mogao poslušati dok sam te nervozno tražio. Onda je sve stalo. Zaspao sam.


Nemam ti što reći a i ne znam kako bih ti rekao. To je moj kraj s tobom. Tek sada je došao. Nakon godine mog maštanja, a još se usudim vjerovati da je to vrijeme nevažno, to sve- dok se iz mjesta nisam mogao maknuti.
Moja se mladost ruga još nekome osim meni samom?


Ugodna me neosjetljivost ulovila, ona snažna, ona bezopasna, ona poetična, ona u kojoj nema obraćanja.
Ona ljubomorna. 

[[ OFF & ON ]]

Kao pravi muškarac, ali je tu točka. Zamišljam i izmišljam. Bez teme sam.
Ovo je za moje dobro? Je li ovo ono "kad sam sretniji".Imam višu ideju.
Viša je ideja da si pružim mirisan krevet i svečani ručak. Da ne tražim utjehe.
Nekada mogu biti fin.

Nisam otišao na susret sa ženom koja više zna. Nisam znao kud bih sa sobom. [Htio bih nekoga da mi da svega]. Ali, nije mi žao. Ja i moji lilići se gledamo. Oni me slikaju, a ja ih gledam i podučavam. Moja M. kaže da je to plemenito. Uz to plešem i pušim. Znam da si i ti tu, prije par godina (postojao?). Onda je krenulo sa you keep switching me off and on.


Sanjam te svaki dan i tako to bude. Probudim se i sve gledam kroz tvoju sliku. Prvo svoje tijelo onda mirise onda jutra onda se počnem slušati pa se gledam. Gledam svoje grimase koje sliče tebi i mislim kako bih htio sve ponoviti (ono najbolje, ono najkraće). I glas mi zvuči kao tvoj i sve bude kao ti, a ja se pitam da li je to moguće. Koliko se daje toliko se valjda i uzima?


Danas ne čuvam muzej. Danas čuvam sebe. 

>>and the taste of you remains>>

A koliko koštate? Nemam snage odbiti slučajne ljubavi. Hvataju se na sve što si i ti. Onda. Kada je bilo. Nekada. Ovo je moje tajno mjesto s tobom. Da drugi vide kako nam je lijepo.
Ovo je to mjesto gdje se s tobom tajno viđam.

Kao ploča bez krede. Vrijeme i obveze me ispisuju. Ipak smo sve ono što radimo. [Vrijedi napomenuti!]
Tko su bili zločinci te davne presude? Moje fikcionalnosti. Onog gdje sam te izmislio. Samo ja. Samo ti.
Da smo barem mogli razgovarati. 


Kada kažeš da gledaš ovo i ono, a ja kada čujem Beautiful Maria. Valjda je to sličan osjećaj. Valjda je to onaj osjećaj u koji još moram povjerovati kako bih znao opravdati ove osjećaje, ovu afekciju.


Čuješ li me? Pun je mjesec. Na ništa od tebe ne mislim. Osim na sve ono što nisi. Dakle, ništa s tim, a ni zbog toga. U beskraj.

>>Don´t ever change.And, thank you>>

Najveći sugovornik pošteno postavlja situaciju. Onu na koju sam čekao. Kaže da vidi da mi je teško. Prepičavam ono što mislim da sam čuo. Onda postavlja pitanje a ja kažem da je to moj problem, moja tema, moje vrijeme. Ne znam što sam rekao. (Slažemo se da ne znamo kud bi sa sobom).Ali tu smo se uvijek i nalazili. Tu smo se jedino i čuli. To smo jedino razumjeli, sav onaj život koji nismo znali, mogli i htjeli.
S tobom je sveto bilo mrziti ovaj život. Ove ljude, ove druge ljude koji su glupi, dosadni, prazni, neiskreni.
Priznajem, stajao sam na njihovoj strani. Glup sam, dosadan, prazan i lažljiv. Hvala Bogu da ti to nisi.
Bio sam površan, potrošan i umoran. Bio sam pijan, rezigniran i stylish. Sve što ti nije trebalo. Bio sam ti prijatelj, a ne ljubavnik, a htio sam da je obrnuto, ali to nisam mogao reći. O tvojoj želji ništa ne znam. Nitko ništa ne zna, a ni ti. Htio sam ali nisam mogao.Htio sam ali nisam znao. Još ću nešto reći u svoju obranu: ja  vjerujem u bijele plahte na plaži, koje vjetar nosi, koje se zovu zavjese, u onaj moment finog vina i pametnih ljudi, u onu ispraznost hollywoodskog filma. Tamo je moja uloga,a dobro je što tamo nisi sa mnom. Hvala ti što sam naučio kroz mržnju, kroz tugu i kroz odbačenost vidjeti svoj put. Dobar je to put, a tebi sretno bilo! Ostani pri svom, to je u redu. I volim te. Mislim da ću te voljeti do kraja ovog života.

>>>Glava koja se uči: ZABORAVITI>>>

I thought that you are strong. You were weak.

Graničan. Na crticama, u crticama, s crticama. All by myself.
Sjedim u meditativnom i estetiziranom prostoru. Prolaze gledatelji. Nisam siguran koga predstavljam. Nisam siguran zašto predstavljam. Pričam o tuđim radovima kao da su moji, branim ih i čak govorim o važnosti.

Svaki put to radim s intimnijim odabirima. Njoj sinoć izgovaram da mislim da oni o meni ne govore. Da nikada ni riječ nisu rekli. A ja sam htio da me brane i da me prepričavaju. Htio sam da od mene skuju mit. Kao što sam ja od njih.


Nije mi dobro. Skoro mi je pozlilo. Jer sam mislio da te nema. Kratko. Zapravo te nema dugo. Zapravo te nikada..(smijeh). Da im svima kažem da su sljedeći jer si ti kurva?
Boli, a tek je počelo.

Hoćeš se kladiti? (Najsubverzivnije je ipak- neosjećati)

>>>Ovako: Idemo probati. Dajte bis ili barem još jednom isti cast>>>

Molim, ne zamjerite, ali ja jedino što mogu (sada!) je izgovarati i spominjati najderutnija mjesta osobnog i javnog. Osobno ima prioritet (a tako bi bilo lijepo da sam mogao više!, samo ne znam koje više).

Baudrillard je u Fatalnoj strategiji rekao (otprilike!)da nema ništa tužnije od čovjeka koji jede sam u javnosti.
Dobar dan, taj sam. Nikako iz krvave sudbe no iz odabira. Beskompromisnost ima svog egzekutora (a to ste vi sami sebi, dragi moj- S!). Vjerojatno u isto vrijeme donosimo iste odluke.

Poštovani, jeste li znali da sam sinoć, samo zbog Vas, slušao jedan od najdosadnijih koncerata koji su se dogodili Zagrebu u zadnje vrijeme. Ovako ćemo: Mislio sam cijelo jebeno usrano vrijeme na tebe. Tražio sam te u tijelima 20 000 ljudi. Nisam te našao. Previsoko sam si postavio kriterije (a bar da odem tamo gdje si, kad si, s njih 50- recimo), ali ne- ja pucam na više, a zapravo u sebe.

Ili, da to još ljepše upriličim: Srce mi je bilo minirano. Glava mi je bila rasijana umorno te tražeći. Nekoliko teorema sam postavio, o šansama i obvezama tih šansi (ukoliko te vidim!).

Prijateljica po ljubavi mi kaže da se previše emocionalno i misaono iscrpljujem. Jedino o tome mogu reći da trenutno doista ne znam bolje. Šteta. Toliko je života na holdu.

A kako to vi, molim vas, igrate na Ljubav?

Interview [Part. I]

Pusta su to polja nade. Polja barikada. Misliš li?


1. Kako je bilo?

Nekada mi zvukovi nisu smetali. Bojao sam se drugih. Sada se bojim sebe. Jeli smo kolače. One prepečene, s jabukama. Svitanja su bila vrela i muzika je bila na kazetama. Izlizana i potrošena. Jeftinih nota i tonova. Imao sam jasniju sliku onoga mjesta gdje ću biti. Tuga je bila u bijesu. Sada je, rekao bih- samo u meni. Putovala je.

2. Kako je sada?

Sada se bojim sebe. Često i češće ne znam kuda. Niti do kada. Niti da li uopće. Strah, moja najveća iluzija i moj najveći krvnik je na tronu. Ubrzava mi srce, razurlava mi misli, umara me i tuče.

3. Je li sve laž?

Dugo sam bio daleko od sebe. Predaleko. Utjeha je bila poezija. Danas je novac, a novac je laž (i to valjda znate). Novac je smrt dobroti. Novac je smrt poštenja. Uništeni smo i u priči smo zamagljeni. Crne su to misli, znam.

4. Kako se osjećate na njihove rođendane?

Nepozvano, kao uostalom i svo drugo vrijeme.

5. Postoji li u vašem životu neobavezno čitanje?

Nikada. Kod mene je sve teror i mučenje. Ja uglavnom ne znam što volim i uglavnom nemam odgovor niti na jedno Zašto. Čitanje je emancipatorno i voajersko. Ono je pokušavanje preskakivanje života.

(Ljubomora se mora skrivati)

Više mi nisi sugovornik. (To može biti prva rečenica koju ću izgovoriti za kraj. To može biti zadnja rečenica koju neću izgovoriti.)

>>čak i tvoj pas drijema. čak i on ne čuje korake>>

Novac je sredstvo obrane i jamstvo slobode? Lako je reći da smo osjetljivi na tuđe siromaštvo. Uvijek su me više mučila pitanja siromaštva duha. A koliko mi ih prilazi? Perfekcionist ozljeđenog srca sam. Na kraju radnih dana se razmišlja o žeđi (u isto vrijeme se ide na casual drinks), a mislim da se ne radi o toj žeđi.
Ovaj svijet je eliminirao ljubavne potencijale, sveo ih je na instinkte (koji su tako umorni i tako snažni u isto vrijeme).Kako napraviti da ti ne budem običan?
Čujem da za mene pitaš. Da (u inhibiranoj kolektivnoj svijesti) me možda još i potrebuješ. I da ti odgovorim poetski: da tamo gdje ja sada živim nema niti ulica niti brojeva, da nema smjernica gdje me možeš naći i da ti ne vjerujem, ali da je lijepo to što čujem i da znam kako to zapravo ništa ne znači. Preporučam ostajanje u ljušturama. Nekada samo jesmo ljušture. Nekada samo jesmo sjene. Bilo bi odlično da smo bili u stanju gorjeti, ali nismo. I da, ljubavi: To je put na koji se rijetko ide. Dobra stanica za loše putnike. Upalimo si svjeće.
Znam da to nije garancija našeg susreta, ili samo tvog sa mnom. Na nebu nema brojeva i nema ulica.

>>>Što zdravom odgovara, bolesnom zna štetiti>>>

Ja mogu reći: sve što tebi odgovara to meni škodi. Čisto radi podjele.
U ljubavi sam jako bolestan. Vi, vi ste zdravi? Htio bih se uvući negdje. Da te ne gledam.
Nedostaje par kapi da vrištiš:

"Meni su svi neznanci dok bih volio da su stvari "veće od života", ma- štogod se mislilo o tome."

Neću valjda Ja biti taj- koji to vrišti? Zar opet. Opet. Zar opet. Opet. Sve je izjava.

Najveća ljubav od svih traži (samarićanski) situaciju. Ja se samarićanski režem. Mislim da moram, a znam da ne smijem. Treba reći Ne, da bi sebi dao Da. Ali, kako to reći (da ono što tebi odgovara, meni šteti?)

Kako joj reći da neće umrijeti od tlaka, da postoji mogućnost da ću ja od sebe, od nje- prije? Kako im išta reći?

Kako njemu (koji, uzgred rečeno, više- ne postoji- reći, da bi trebao postojati i onda se još zahvaliti, jer bi ta želja- legitimno- trebala biti usvojena). Odgovor- život doista nije legitiman.

Jednom davno, prije sedam godina, ako ne i više, mi je netko rekao da ja nisam tamo, da nisam od onog tko govori i da to Nebo ne želi da Mi budemo- To. Ništa (NI TADA) nije bilo rečeno o tome- Da li se može voljeti? Ikoga? 

Ja sam govorio još patetičnije, poput onih: Gdje to postoji ljubav, bez tebe? Svašta sam govorio. Rekao sam da odjebe, da se ne javlja, da brišem broj, profile, slike. Kako sam ja to sve mogao reći? Kada je Nebo htjelo? (Bio sam bez straha dakle bez poštovanja). To "Dakle" je tako mučno. Cijeli svijet objedinjuje.

Ja nisam Svoj. Ja nisam Tvoj. Moja jutra znaju vrlo loše početi. Itd. Više ne govorim da mogu baš sve voljeti. 

[ Biraj sebe je kod.] Zar baš svi koraci nekamo vode?

>>>Iz daleka samo divimo se svemu>>>

Zeleni čaj i jutro. Utopljeno jutro, mračno jutro, radno jutro.
Sanjam smrti a onda sanjam Catherine Deneuve, da neće ona umrijeti? Tebe sanjam ćelavog, možda te želim iskrenog?Ogoljenijeg? (Ne znam te, reče, i nekamo ode. Grlice u šumi. Mesec iznad vode.) Ja više ne spavam sam. Spavam sa sobom. Ja je -eto- još uvijek odvojeno od mene. Ja se ne osjećam a ako me pitaš kako je to - ošamarit ću te- Boga mi. Kolega do i kolega prijeko pričaju o paštetama. Ja ni riječ ne mogu reći. Moja duga poslije kiše je izgubila boju, u sivilu je. Kažu da je duga bila mit. Rijetko se ukazuje pa ne vrijedi, dakle.
Mrtvo nas ne tišti svojom odsutnošću. Mrtvo nas tišti onim što je ostalo neizrečeno. Onim potencijalnim. Snovima. Što to vraća nadu?


Čini mi se lijepo. Čini mi se lako voljeti nekoga za jedan dan, zato me ne trebaš ostavljati, zato me ne smiješ ostavljati. Dok svira muzika. Da li da te želim ili ne želim ?

To (on) je kukavica! Zar ne čuješ?

Mnoge se prave stvari ne postižu umijećem, nego se prave u mukama od svoje nesigurnosti.

 *** Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?***

Malo moje fašisoidnosti. Malo ignorantnosti. Začinjeno s puno dramatičnosti.

Dok smo razgovarali (ono naše Sunce) je utonulo u neproziran oblak koji se počinje smrkavati. Htio sam. Htio sam. Kao i uvijek do sada. Htio sam čuti što i ti misliš? 

Kako prijatelj kaže da Woody Allen kaže: Ljudi su ozljeđeni televizijom. Life is a bad television. Anyway, učinio sam još jedan važan iskorak. Sa još jednom osobom iz prošlosti sam pokušao uspostaviti razgovor (o nama, o meni) u zadanom trenutku i mjestu.O odnosu privatnog i javnog, o nužnosti iskrene namjere, iskrenih temelja i srdačnih odnosa. 

Htio sam te odnose pretvoriti u dnevnu sobu, causy blue room. But I didn´t.

I couldn´t. Nitko nije grizao usne da bi zaustavio plač sinoć. Nitko nije htio više saznati. Nikoga nije zanimalo što i kako se dogodilo. Pozivalo se sinoć na slobode mišljenja i odabira. Nitko nije govorio o strahu. Čak se pričalo i o ljubavi (za koju se moraš boriti?!). Ustuknuo sam. Zašutio i rako da idem. Odavno tamo nije bilo mene. Mene tamo možda nikada i nije bilo. Zamisli?( Još jedno krivo čitanje prošlosti. Još jedan krivi sadašnji potez.) (Sve to zbog i iz Drugog). Ja ipak mislim da nemam ništa s tim. Više.

>>Srce se nosi javno>>>

Izmaglica međuprostora, odnosno kada se više nikome ne obraćaš.
Dani su sivi. Pitaš se -gdje želiš ostati.
Gdje je sloboda, a što je ovo? A što te impresionira?

Koga sam ono htio pozvati nazad?
M.A. kaže: Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.


Teško je postati osoban kada si okružen robotima. Biti osoban njima znači samo jedna riječ koju nisu naučili, koju pokušavaju ili čak- izgovore. Značenje ih ne zanima. Osobno nema primjenu. Nije cool. Nije u Zadatku i nije Na razini. Dragi moji roboti!


I još malo ukradene poezije, ali dok se živi važno je i da se označuje: 


I ovako je rekao: „Ovo je seme ljubavi.“
Odabrao je jedno, dunuo je u njega,
protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i
reče tako da upamtim: „Srce se nosi javno.“

Pogađate! (M.A.)

ponajbolje (i samo je prijevod i samo je)

danas je na mom prozoru sjalo sunce i moje srce se rastužilo kontemplirajući grad.zato što odlaziš ...kao i svake večeri, probudila sam se misleći na tebe a na svojoj sam uri nanizala sve sate .zato sto odlaziš..sva obećanja moje ljubavi otići će s tobom.zaboravio si me, zaboravio si me..pokraj stanice ću plakati kao dijete.zašto ideš..u polutami ulične svjetiljke zaspat će sve stvari koje ce ostati neizrečene, zaspat ce..prije zvuka budilice čekat ćemo sve sate koji ce ostati da žive, oni će čekati... sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćes me, zaboravit ćes me.sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćeš me, zaboravit ćeš me.pred stanicom ću plakati kao dijete. zato što odlaziš.


I onda još ovo: "samo ja znam da ona je poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš udaljiti, bliža je".
Slika je potpunija. Upućena većinama. Prošlost nekada zna biti tako bljutavo mekana.
Ali je takva.

.. i hijene se smiju dok napadaju

Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više

Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja

I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Jutra koja ne cvijetaju (širim temu). Panika je jedini preuvjet uspjeha. 

[za život koji traje. I previše je biti sam. Malo je čak-biti jak]

Iz 2007.:

Uvijek sam listao do spomenute stranice. 

Opskurna dubokoumnost. Ranjena ljubav kao arhetip. Osjećajnost se ne smije promatrati očima vrijednosti. Ljubav je neuhvatljiva samo za kršćane. 

Danas sam neosoban.

ł Da li se visine ruše? (Ne prepoznaješ svoje ogledalo)

           Ali pazite dobro: 
           ako u vama postoji
           jedno veliko pitanje
           koje nestrpljivo zuri,

           pitanje vece od brda
           i vece od dva brda,
           i jedna treperava dusa
           sto veruje u cuda,

           i ako se u vama
           neke lepote talasaju
           i neke svetlosti radjaju,

           onda je sasvim svejedno
           dali zmurite ili ne zmurite,
           jer cuda se vec dogadjaju.

~~~M. Antić

Ispričat ću i ja nešto o čudima. Jer nisam vjerovao u njih, a sada ih vidim posvudkako kao najgore smeće isplivavaju iz podsvjiesti.

Čudo može biti smeće, dakle.

You can't buy happiness... But you can bloody well charge it 

A priča je: jednom kada i odlučite reći "istinu" (onu bez navodnika) - taj vam put naime, neće ništa garantirati niti osigurati.

Onda: ja svaki božji trenutak slabosti, svaki onaj bijedni malodušni, zloglasni trenutak pomislim na tebe i na svu usranu ljubav koju ti mogu dati, a onda zovem nju, moju, da joj kažem da opet mislim da ne mogu disati i da ju pitam jesam li ok?

Svaki put kaže da jesam i da me voli i ja nju volim i mi se volimo. Puno vas volim. Puno me vole. (Znam i za tebe to)

Nije bilo slučajno. To je jedino što znam. 

Koju ono noć ti odlaziš, dolaziš?

>> otvorila mi se prilika da interveniram i prekinem nešto što je vrijedilo i zaustavio sam se, rekao sam da tu nema mjesta za mene i da me ne zanima ( tada sam otišao i obrisao i zaboravio, a sada sam se samo sjetio, vjerujte mi) >>

Umiremo bez stvarnosti i zbog neizrečenog.

Lukavošću djeteta (prvo sam tražio jednostavno, a tek onda gotovo nemoguće).

Postoji li išta strašnije od povratka koji se ne može ostvariti? 

Pokucava ili samo kuca na vrata a ja govorim na glas i ne čuje i onda tako do svakovečernjeg beskraja, odeš spavati i budiš se sa istim strahom. Rekao sam da te volim i ni to nije bilo previše, a sada ti? (znam da nećeš baš ništa reći) te je tako ovo pismo završilo. Bez stvarnijeg sadržaja.

Bio sam sam svoj svjedok, svoj dželat i svoja porota (u sva tri slučaja sam si pljeskao i fićukao i sa suzama majke, negdje duboko u sebi, bio beskrajno ponosan), ali da- to sam bio samo ja- Sebi.

Stvarna publika to nije vidjela. Ili ju nije zanimalo. Dopuštam.

Čučati pred vlastitom savjesti, a onda se izdići (vidjeti da je i ona sama koncept) i reći sve što sam ja već (odavno) govorio. Sve svoje postupke sam, dragi prijatelji, crpio iz svijeta koji sam najbolje poznavao, odnosno- iz načina koje sam najviše volio.

I onda je valjda sve stalo na tome.

Što bi Susanna Tamaro rekla:

"..iza suhoće naloga nije se skrivala bešćutnost nego krajnja napetost osobe na rubu plača.."

E da, i tako mi sjedimo i pričamo, ja o nesigurnostima, o nemogućnosti iskrenijeg, potpunijeg, sofisticiranijeg izraza, o svemu tome na entu, a onda se slažemo pa se više ne slažemo, ali smirujemo ton. Zreli smo pa se ton mora smiriti. Potom uviđam da sam bio tako naivno zaljubljen u sebe i svoje nemogućnosti, da sam mislio da što više mogu poželjeti znači otprilike da duplo toliko mogu dobiti nazad (LAŽ).

I onda u zoru sjedim ja sam sa sobom. Probuđen u četiri. Vrmzaju mi se nekakve zagrade u glavi i samo to želim izbaciti, obgrliti, obljubiti, poništiti. To sada izlazi. Sada!

I stalno mislim prestat će, iz čista mira...ali požuda (Ima Č. pravo)

I ništa.(Zar to nisam rekao već milijun puta?) Sve je po starom, dakle treba reći- SVE. (Instrumentizacija stvarnosti) i idilična vrsta melodramatike (dok slušam srce kako kuca i kuca i dok pazim na disanje, dok izdišem i udišem i jer tada nema nikog drugog osim mene i par ideja- o životu i smrti).

Ljubav poput bumeranga skrene život u slijepu ulicu (Svadljiva životnost)

Sve dok nas tijelo služi, nismo ni svjesni u kako se velikog neprijatelja ono može pretvoriti. Popustimo li makar na čas dok mu se pokušavamo suprostaviti, već smo izgubljeni. (I onda to ide nekim svojim slijedom.)


Što je veća rana to je veći i oklop.
(Sjeti se kako je Mali princ pripitomio lisicu!)

Nisi podnosila moje suze, a ja tvoju iznenadnu tvrdoću.
Suze koje ne izađu, talože se na srcu. S vremenom ga oblažu i koče.


Želim reći i to da je u redu biti Fantom slobode. Netko i to mora biti.
Dok o slobodi samo govorimo.

Ja stvarno ali najstvarnije nisam slobodan. A ti?