Mnoge se prave stvari ne postižu umijećem, nego se prave u mukama od svoje nesigurnosti.
*** Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?***
Malo moje fašisoidnosti. Malo ignorantnosti. Začinjeno s puno dramatičnosti.
Dok smo razgovarali (ono naše Sunce) je utonulo u neproziran oblak koji se počinje smrkavati. Htio sam. Htio sam. Kao i uvijek do sada. Htio sam čuti što i ti misliš?
Kako prijatelj kaže da Woody Allen kaže: Ljudi su ozljeđeni televizijom. Life is a bad television. Anyway, učinio sam još jedan važan iskorak. Sa još jednom osobom iz prošlosti sam pokušao uspostaviti razgovor (o nama, o meni) u zadanom trenutku i mjestu.O odnosu privatnog i javnog, o nužnosti iskrene namjere, iskrenih temelja i srdačnih odnosa.
Htio sam te odnose pretvoriti u dnevnu sobu, causy blue room. But I didn´t.
I couldn´t. Nitko nije grizao usne da bi zaustavio plač sinoć. Nitko nije htio više saznati. Nikoga nije zanimalo što i kako se dogodilo. Pozivalo se sinoć na slobode mišljenja i odabira. Nitko nije govorio o strahu. Čak se pričalo i o ljubavi (za koju se moraš boriti?!). Ustuknuo sam. Zašutio i rako da idem. Odavno tamo nije bilo mene. Mene tamo možda nikada i nije bilo. Zamisli?( Još jedno krivo čitanje prošlosti. Još jedan krivi sadašnji potez.) (Sve to zbog i iz Drugog). Ja ipak mislim da nemam ništa s tim. Više.
