Dani su sivi. Pitaš se -gdje želiš ostati.
Gdje je sloboda, a što je ovo? A što te impresionira?
Koga sam ono htio pozvati nazad?
M.A. kaže: Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.
Teško je postati osoban kada si okružen robotima. Biti osoban njima znači samo jedna riječ koju nisu naučili, koju pokušavaju ili čak- izgovore. Značenje ih ne zanima. Osobno nema primjenu. Nije cool. Nije u Zadatku i nije Na razini. Dragi moji roboti!
I još malo ukradene poezije, ali dok se živi važno je i da se označuje:
I ovako je rekao: „Ovo je seme ljubavi.“
Odabrao je jedno, dunuo je u njega,
protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i
reče tako da upamtim: „Srce se nosi javno.“
Pogađate! (M.A.)
