>>>Iz daleka samo divimo se svemu>>>

Zeleni čaj i jutro. Utopljeno jutro, mračno jutro, radno jutro.
Sanjam smrti a onda sanjam Catherine Deneuve, da neće ona umrijeti? Tebe sanjam ćelavog, možda te želim iskrenog?Ogoljenijeg? (Ne znam te, reče, i nekamo ode. Grlice u šumi. Mesec iznad vode.) Ja više ne spavam sam. Spavam sa sobom. Ja je -eto- još uvijek odvojeno od mene. Ja se ne osjećam a ako me pitaš kako je to - ošamarit ću te- Boga mi. Kolega do i kolega prijeko pričaju o paštetama. Ja ni riječ ne mogu reći. Moja duga poslije kiše je izgubila boju, u sivilu je. Kažu da je duga bila mit. Rijetko se ukazuje pa ne vrijedi, dakle.
Mrtvo nas ne tišti svojom odsutnošću. Mrtvo nas tišti onim što je ostalo neizrečeno. Onim potencijalnim. Snovima. Što to vraća nadu?


Čini mi se lijepo. Čini mi se lako voljeti nekoga za jedan dan, zato me ne trebaš ostavljati, zato me ne smiješ ostavljati. Dok svira muzika. Da li da te želim ili ne želim ?