>>Svaki dan je Svaki dan>>

Zapravo uvijek poetiziramo, nazovimo ih- NEDOGAĐAJE.
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.

Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?

(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)