Prijateljica je dakle izričito utvrdila: Za tebe se ne može vezati, ne trudiš se dovoljno, doziraš se (možda loše parafraziram). Kada imaš grč od recentne boli, smrti voljene osobe, tada sve oko sebe prevodiš u smrt, u prolazno, u grč, u strah. Kako se više dati od straha? Kako bolje razumjeti prolaznost nego kroz smrt, nego kroz iskustvo?
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.
Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.