>>ja bih opet bio. ja opet jesam.dok imam vremena>>>

I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.

Oprosti, uvek moram da odem...

Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".


Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.

Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).

Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?