05. 01. 2010.

Umiremo bez stvarnosti i zbog neizrečenog.

Lukavošću djeteta (prvo sam tražio jednostavno, a tek onda gotovo nemoguće).
Postoji li išta strašnije od povratka koji se ne može ostvariti? 


Pokucava ili samo kuca na vrata a ja govorim na glas i ne čuje i onda tako do svakovečernjeg beskraja, odeš spavati i budiš se sa istim strahom. Rekao sam da te volim i ni to nije bilo previše, a sada ti? (znam da nećeš baš ništa reći) te je tako ovo pismo završilo. Bez stvarnijeg sadržaja.


Bio sam sam svoj svjedok, svoj dželat i svoja porota (u sva tri slučaja sam si pljeskao i fićukao i sa suzama majke, negdje duboko u sebi, bio beskrajno ponosan), ali da- to sam bio samo ja- Sebi.


Stvarna publika to nije vidjela. Ili ju nije zanimalo. Dopuštam.
Čučati pred vlastitom savjesti, a onda se izdići (vidjeti da je i ona sama koncept) i reći sve što sam ja već (odavno) govorio. Sve svoje postupke sam, dragi prijatelji, crpio iz svijeta koji sam najbolje poznavao, odnosno- iz načina koje sam najviše volio.
I onda je valjda sve stalo na tome.


Što bi Susanna Tamaro rekla:
"..iza suhoće naloga nije se skrivala bešćutnost nego krajnja napetost osobe na rubu plača.."


E da, i tako mi sjedimo i pričamo, ja o nesigurnostima, o nemogućnosti iskrenijeg, potpunijeg, sofisticiranijeg izraza, o svemu tome na entu, a onda se slažemo pa se više ne slažemo, ali smirujemo ton. Zreli smo pa se ton mora smiriti. Potom uviđam da sam bio tako naivno zaljubljen u sebe i svoje nemogućnosti, da sam mislio da što više mogu poželjeti znači otprilike da duplo toliko mogu dobiti nazad (LAŽ).


I onda u zoru sjedim ja sam sa sobom. Probuđen u četiri. Vrmzaju mi se nekakve zagrade u glavi i samo to želim izbaciti, obgrliti, obljubiti, poništiti. To sada izlazi. Sada!
I stalno mislim prestat će, iz čista mira...ali požuda (Ima Č. pravo)
I ništa.(Zar to nisam rekao već milijun puta?) Sve je po starom, dakle treba reći- SVE. (Instrumentizacija stvarnosti) i idilična vrsta melodramatike (dok slušam srce kako kuca i kuca i dok pazim na disanje, dok izdišem i udišem i jer tada nema nikog drugog osim mene i par ideja- o životu i smrti).