>>Srce se nosi javno>>>

Izmaglica međuprostora, odnosno kada se više nikome ne obraćaš.
Dani su sivi. Pitaš se -gdje želiš ostati.
Gdje je sloboda, a što je ovo? A što te impresionira?

Koga sam ono htio pozvati nazad?
M.A. kaže: Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.


Teško je postati osoban kada si okružen robotima. Biti osoban njima znači samo jedna riječ koju nisu naučili, koju pokušavaju ili čak- izgovore. Značenje ih ne zanima. Osobno nema primjenu. Nije cool. Nije u Zadatku i nije Na razini. Dragi moji roboti!


I još malo ukradene poezije, ali dok se živi važno je i da se označuje: 


I ovako je rekao: „Ovo je seme ljubavi.“
Odabrao je jedno, dunuo je u njega,
protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i
reče tako da upamtim: „Srce se nosi javno.“

Pogađate! (M.A.)

ponajbolje (i samo je prijevod i samo je)

danas je na mom prozoru sjalo sunce i moje srce se rastužilo kontemplirajući grad.zato što odlaziš ...kao i svake večeri, probudila sam se misleći na tebe a na svojoj sam uri nanizala sve sate .zato sto odlaziš..sva obećanja moje ljubavi otići će s tobom.zaboravio si me, zaboravio si me..pokraj stanice ću plakati kao dijete.zašto ideš..u polutami ulične svjetiljke zaspat će sve stvari koje ce ostati neizrečene, zaspat ce..prije zvuka budilice čekat ćemo sve sate koji ce ostati da žive, oni će čekati... sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćes me, zaboravit ćes me.sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćeš me, zaboravit ćeš me.pred stanicom ću plakati kao dijete. zato što odlaziš.


I onda još ovo: "samo ja znam da ona je poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš udaljiti, bliža je".
Slika je potpunija. Upućena većinama. Prošlost nekada zna biti tako bljutavo mekana.
Ali je takva.

.. i hijene se smiju dok napadaju

Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više

Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja

I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Jutra koja ne cvijetaju (širim temu). Panika je jedini preuvjet uspjeha. 

[za život koji traje. I previše je biti sam. Malo je čak-biti jak]

Iz 2007.:

Uvijek sam listao do spomenute stranice. 

Opskurna dubokoumnost. Ranjena ljubav kao arhetip. Osjećajnost se ne smije promatrati očima vrijednosti. Ljubav je neuhvatljiva samo za kršćane. 

Danas sam neosoban.

ł Da li se visine ruše? (Ne prepoznaješ svoje ogledalo)

           Ali pazite dobro: 
           ako u vama postoji
           jedno veliko pitanje
           koje nestrpljivo zuri,

           pitanje vece od brda
           i vece od dva brda,
           i jedna treperava dusa
           sto veruje u cuda,

           i ako se u vama
           neke lepote talasaju
           i neke svetlosti radjaju,

           onda je sasvim svejedno
           dali zmurite ili ne zmurite,
           jer cuda se vec dogadjaju.

~~~M. Antić

Ispričat ću i ja nešto o čudima. Jer nisam vjerovao u njih, a sada ih vidim posvudkako kao najgore smeće isplivavaju iz podsvjiesti.

Čudo može biti smeće, dakle.

You can't buy happiness... But you can bloody well charge it 

A priča je: jednom kada i odlučite reći "istinu" (onu bez navodnika) - taj vam put naime, neće ništa garantirati niti osigurati.

Onda: ja svaki božji trenutak slabosti, svaki onaj bijedni malodušni, zloglasni trenutak pomislim na tebe i na svu usranu ljubav koju ti mogu dati, a onda zovem nju, moju, da joj kažem da opet mislim da ne mogu disati i da ju pitam jesam li ok?

Svaki put kaže da jesam i da me voli i ja nju volim i mi se volimo. Puno vas volim. Puno me vole. (Znam i za tebe to)

Nije bilo slučajno. To je jedino što znam. 

Koju ono noć ti odlaziš, dolaziš?

>> otvorila mi se prilika da interveniram i prekinem nešto što je vrijedilo i zaustavio sam se, rekao sam da tu nema mjesta za mene i da me ne zanima ( tada sam otišao i obrisao i zaboravio, a sada sam se samo sjetio, vjerujte mi) >>

Umiremo bez stvarnosti i zbog neizrečenog.

Lukavošću djeteta (prvo sam tražio jednostavno, a tek onda gotovo nemoguće).

Postoji li išta strašnije od povratka koji se ne može ostvariti? 

Pokucava ili samo kuca na vrata a ja govorim na glas i ne čuje i onda tako do svakovečernjeg beskraja, odeš spavati i budiš se sa istim strahom. Rekao sam da te volim i ni to nije bilo previše, a sada ti? (znam da nećeš baš ništa reći) te je tako ovo pismo završilo. Bez stvarnijeg sadržaja.

Bio sam sam svoj svjedok, svoj dželat i svoja porota (u sva tri slučaja sam si pljeskao i fićukao i sa suzama majke, negdje duboko u sebi, bio beskrajno ponosan), ali da- to sam bio samo ja- Sebi.

Stvarna publika to nije vidjela. Ili ju nije zanimalo. Dopuštam.

Čučati pred vlastitom savjesti, a onda se izdići (vidjeti da je i ona sama koncept) i reći sve što sam ja već (odavno) govorio. Sve svoje postupke sam, dragi prijatelji, crpio iz svijeta koji sam najbolje poznavao, odnosno- iz načina koje sam najviše volio.

I onda je valjda sve stalo na tome.

Što bi Susanna Tamaro rekla:

"..iza suhoće naloga nije se skrivala bešćutnost nego krajnja napetost osobe na rubu plača.."

E da, i tako mi sjedimo i pričamo, ja o nesigurnostima, o nemogućnosti iskrenijeg, potpunijeg, sofisticiranijeg izraza, o svemu tome na entu, a onda se slažemo pa se više ne slažemo, ali smirujemo ton. Zreli smo pa se ton mora smiriti. Potom uviđam da sam bio tako naivno zaljubljen u sebe i svoje nemogućnosti, da sam mislio da što više mogu poželjeti znači otprilike da duplo toliko mogu dobiti nazad (LAŽ).

I onda u zoru sjedim ja sam sa sobom. Probuđen u četiri. Vrmzaju mi se nekakve zagrade u glavi i samo to želim izbaciti, obgrliti, obljubiti, poništiti. To sada izlazi. Sada!

I stalno mislim prestat će, iz čista mira...ali požuda (Ima Č. pravo)

I ništa.(Zar to nisam rekao već milijun puta?) Sve je po starom, dakle treba reći- SVE. (Instrumentizacija stvarnosti) i idilična vrsta melodramatike (dok slušam srce kako kuca i kuca i dok pazim na disanje, dok izdišem i udišem i jer tada nema nikog drugog osim mene i par ideja- o životu i smrti).

Ljubav poput bumeranga skrene život u slijepu ulicu (Svadljiva životnost)

Sve dok nas tijelo služi, nismo ni svjesni u kako se velikog neprijatelja ono može pretvoriti. Popustimo li makar na čas dok mu se pokušavamo suprostaviti, već smo izgubljeni. (I onda to ide nekim svojim slijedom.)


Što je veća rana to je veći i oklop.
(Sjeti se kako je Mali princ pripitomio lisicu!)

Nisi podnosila moje suze, a ja tvoju iznenadnu tvrdoću.
Suze koje ne izađu, talože se na srcu. S vremenom ga oblažu i koče.


Želim reći i to da je u redu biti Fantom slobode. Netko i to mora biti.
Dok o slobodi samo govorimo.

Ja stvarno ali najstvarnije nisam slobodan. A ti?

Prikladna razmišljanja na prikladan dan ( I.)

Što želiš?

Ushićeni smiraj. Ekstaze, duhovne, materijalne.
I da me ne lažu. I da ne vjerujem u laži. (O sebi, o drugima)

(I da ne postoje usamljenosti, osamljenosti, da binarnost više ne bude negativna i da joj (i ja) odlučim svjedočiti.I da vjerujem da mogu. Iz srca, iz duše, ne iz racija.)

( Draga moja I., da više ne bude napada, niti nepotrebnosti)
(I onaj holivudski san, da postane oživljen, ne napisan, ali da se o njemu piše.)

( a onima kojima se obraćamo muzikom i tekstovima- da to shvate?)
I da novo vrijeme bude ljekovito, da izlječi stare rane, da novi mirisi zatome prošle smradove.
Kada nove ljubavi umru da ne svira stara muzika jer nije umrla stara ljubav već nova. Da se vrijeme, mjesto i likovi usklade. Radi harmonije.


Da bude lijepo sresti nekoga (tko je bio Tvoj).


Što ti želiš?

Requiem (sa onom pjesmom koja se ne pjeva, refren je dosadan, sve ono što se ne pamti). Ostajemo ovdje. Još jednu vječnost. Još jednu stranicu.

"..ali u tvom oku kao lane zadrijema.." (Silovan mit)

Drska dokonost. Drska dokolica.
Potaknut gospođicama Hay i V. razmišljam- što želim (u tom svom portretu).
Dok uzdišem i dok zazirem.

A kako se Vi to borite za sebe?
Ako ostavim, ostat će opet. Ostati. Ali, ispalo je dobro.


Čekamo na nešto. Na tko zna što. Saznat će se. Ili se neće saznati.
Kako god. (Mi naivni)

Jedan dosadan. U nizu.

Kroz grad gledajući u prozore koji sjaje.
Ona mi je često spominjala te situacije i ta mjesta. Govorila je da misli kako svi Oni- žive bolje.
Nismo bili sretna djeca.

Na jednom profilu čitam :
Sada kiša već dva dana sipi kroz krošnje i srce prestaje kucati




Tu smo gdje smo, da skratim. Samoća je sve češći nazivnik. Vidite?

>>Ili obećanima ili onima koji su to bili>>

Ona je otišla a ja sam ostao.

Pričali smo o pothvatima, o cijepanjima. Mislimo da smo na pravom putu.

Zanima nas zašto nam nisu odgovorili. To je samo jedan segment zbog kojeg se više ne ispričavam.

Kao da itko zna bolje. Kao da netko kuži više. Molim vas.

Znam samo tko me je zanimao. Samo ne znam zašto. 

I o tome ću govoriti. Tjeram sebe samoga da saznam. Zašto tada i zašto baš ti?

Zašto baš ja- Tebe?

Znam jednako tako- da me drugi ne zanimaju, da me ne zanimaju niti približno i da ne želim biti blizu, a kamoli uz njih. Tvoje ruke su mi važnije. I tvoj glas. Zvao sam te pjesmama i pismima i porukama.

Tebi ništa nije bilo dovoljno. I to je ok. Samo- čini mi se da je to bilo sve što sam mogao dati i nevažno je ono- što sam mislio da mogu dati. Dao sam ipak samo nešto i to nešto nije bilo dovoljno. Zbog mene ili zbog datog. Tko će znati. 

Ili zbog svega?

Ali pripadamo si. I to je nešto.Samo ne znam što.

Trebalo bi da smo-sretni?

Your head lost in stars. It´s time for you to read the signs.

Ja i tako dalje.

Good night my someone.

Intervencije

Fraza "rad na sebi" više nije fraza.
Nadležna gospođa se čudi. Kaže da ne smijem ignorirati geopolitički moment. Tvrdim da nikada nisam.
Izvjesna M. persona nudi ljubav. Ja ju prihvaćam.
Slažemo se "gotovo" oko svega. Nudim i više. Volim nuditi više, čista kurtoazija, dobar odgoj.
Kakva je M. persona? Vesela, pristojna, namjerno stidljiva, strastvena.

Ja uz M. personu sam koketan i smiren. I dakako- namjeran.
Zdravije je imati cilj, naprosto.

Faktor dramatičnosti je smanjen, gotovo pa eliminiran.
Ovo je moj drugi, stvarni pokušaj da se stabiliziram.
Kad je to cilj- lakše je.
Nakon mjeseci su se neka vrata otvorila. Moj dodir je našao mene samog. Diram se tamo gdje sam mislio sam najkrhkiji. Sada znam da tog mjesta više nema.
Od Bauhausa do eliminacije egotripa. Hladan i čvrst put. Svijet djeluje obećanije.
Neću govoriti o intuitivnim procesima koji su mi se nametnuli niti o brzom ili bržem spoznavanju.
Kada se osjećam probuđenim nema se puno toga za reći.


Opasnost introspekcije je tu. Ali sve nosi opasnost, zar to ne znate dragi gospodine?
Estetika spram udobnosti.
Biram udobnost radi udobnosti. Kružno je u ovom trenutku potrebno. Tako sam odlučio.

Što radiš za Sebe?

KONAČNO s osjećajem da sam u stanju biti na Svojoj strani.

 Priznajem, dobro je.

Bauštelio sam emocije. Sada bauštelim za pare i dobijam statuse. Papir je sve manji.

Navodim i izvodim. Rasipao sam se, a sada odlazim na kratki put. Idem vidjeti njegov grob.

Još mu jednom zaželjeti Laku noć, sretniji neki novi život. I zagrliti nju.

 Reći joj da neovisno o svoj galami ju obožavam. 

Tko je taj koga biste željeli da Vas probudi?

Je li se bojiš više jutra ili noći?

Gdje su ti tragovi?

(Moja I. kaže da te je vidjela na semaforu, u crnini i s ruksakom. Volio bih da sam bio na njenom mjestu tada.  Ili da sam samo mogao biti uz tebe, tada. Znaš, sa dubokim strahom ustvrđujem- da mi je sve draže, ipak, biti uz sebe. Ponavljat ću ovo. Naučit ću. Živ se čovjek na sve navikne, metaforo! )

x

nemoj mi zaboraviti, nekada, u snu reći, da me voliš. govori to svaki dan.

Ovo nemoj čitati. Ovo je nepotrebno. Ovo je nakon iscrpnog dana. Uz čašu.

Romantic worker has romantic missings.
Why does my heart...?Kad žena zavoli


Brojim i računam. Danas. I mislim o tebi. Kako bih volio da mi stvarnije možeš nedostajati.
Kako bih ti volio pokloniti pjesme. Kako bih volio da sam te mogao bolje upoznati. Kako bih volio da nisam zeznio. Da me nije puknuo ego. Jer mi značiš. Puno. Kada me ljubiš.


Muziku i čokoladu.


Poljubiti te. Bezbroj puta. 


Sva ljubav i svo nebo. Nije diskurs. To je onaj drhtaj. Kada te ugledam. Makar samo na fotografiji.

Odgovarati samo u prisustvu advokata. Živjeti na način i izvan kontrole.

Pružam im ruke. Da me maze. Da me vole.

Previše je smeća ispred ulaza. Previše. Kontekst je taj da ga nema. Mene nema kraj tebe,a tako sam htio biti pored tebe. Htio sam spavati i buditi se i spavati i buditi se. Piti te kave.Govoriti ti. Voljeti te. Lifelong.

Will my smile hunt you?

Samo sam slab. Samo sam usamljen- govori on, govoriš ti, govorimo mi. Govorim.

Mislio sam da će biti lakše. Ali onda prehlada, ali temperatura te uplaše. Ostaneš bez pokrivača. Sam sa svojom životnom groznicom. Treseš se. Zima je. Počinju snjegovi.

Sviđa mi se kako si živio. Odmah sam znao da i ja tako živim, samo mi je trebalo da prevedem. Zaljubljujemo se u slično sebi, u onu ili- najopskurniju ili, ako je sreće- u najidealniju sliku sebe.

Mi smo u procesu. A ja sam tu i dalje. Sutra ću te manje voljeti. Danas te previše volim.

Tvoji prijatelji misle da si luda. I štite druge ljude od tebe. I ti ništa ne vidiš. I ja te volim, unatoč.

Sam sa pisanjem.
Uvjeravam se da sve mogu preživjeti.
Zanimljiva taxi usluga. Priča o obitelji a ja o ljubavi i zapravo ne pričamo o istoj stvari.
Daje ruku za kraj.Dajem ruku za kraj.


Mislim da bih i tebe mogao voljeti. Često o tome mislim.
Kako srce možeš poklanjati svima. To je i upitna i izjavna rečenica.
U mom slučaju je konstatacija.

To: have a little faith

Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.

Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.

Oboje nas. Rebels with romantic souls.

Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.

Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.

Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.

Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.

Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.

Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.

Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?

Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.

Telefon joj je sada isključen.  I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.

Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.

SCENA:

ja ti govorim sve što sam ti htio reći sa svjesnošću da ništa neće biti.
ti kažeš: a što ako želim ostati?


Didaskalija: Ne znam da li bih to mogao čuti.
PITANJE: ŠTO SVE NE MOŽEŠ ČUTI?

Kada izgorimo

Kako je kada ti ostavljaš?

[ pohađam izvjesna mjesta i izvjesne ljude, autoritete ].

Sebi je bio rat. Bio je svoj brat, svoja majka, svoj otac. Traži tuđu ruku. Nije joj vjerovao kada mu je rekla da ne zna ništa o njemu, nakon 24 zime. Nije htio povjerovati. U puno toga on ne vjeruje.

Sada traži lijek. 

Srce mi je bijelo. Traži rukovanje sa suzama, ne zaborav već nastavak. 

Dajem boje prošlosti. Shvaćam važnost. Objašnjavam si.

Ali kako je bilo kada ti ostavljaš?

Nešto najpermanentnije. Nešto čega sam se najrađe sjećao.

Pogreška. Napravio sam ju hiljadu puta. Opet bih. Radi odlazaka. Svijet nedođije. Ne znam bez toga.

Ovakvi smo od kada znam za nas. Bez adrese. Šaljemo si ljubav. Ja se kajem jer me je umorilo.Da li da krenem s tim? Ili s nekim drugim znakom? Onim modrijim?

Ja i tvoja pepeljara. Dugo je bilo baš- sve što je potrebno.

Dugo se nisam htio oporaviti od tebe. Sada to vidim.

Over and Over- Moloko

Stepenice iznad života

Izmoreni dani, s predosjećajima.

Napadaji koji traju i u idejama prihvaćene ljepote se vrtiš u krug.

Pomišljam na tebe kroz socijalne mreže. Želim te dodati. Znaš da neću. Ne isto.

Poljubim se. Uvijek se osjećam isto i uvijek tražim isto.

A ti? Misliš li na mene?

Some day soon someone smile will hunt you.

Volim te. Ti si moja muza. Moja Deneuve N´oubliez jamais

Čuvam te i ostajem. Obećao sam ti to. Bilo je reverzibilno. Jedna od najljepših zora.

Taj tvoj pas. Ti i Ja. 

Ne mogu tek tako ostati iza. U pustopoljini.

Iz razgovora o svačemu: Intervjuiranje prijatelja I.

Zlo je za nju nepravda.nepravda u smislu malteretiranja drugog koji to nije zaslužio. Zlo joj je rat.

Zlo po njoj nastaje iz neobrazovanosti, iz kompleksa, iz siromaštva. zlo joj generira kroz nedostatak pažnje, neprihvaćenost, kada prestaneš postojati za druge ljude, kada nisi istaknut, kada te se ne doživljava, recimo.

Najmističnije što ju fascinira je svemir. to je, kaže, čak jedina stvar.

O čovjeku svog života razmišlja kao o pronalažljivom. On će biti kao ona.Ona kaže da je kreativna, društvena, pametna, sposobna, emotivna, anksiozna.

Za nju su riječi moćno oružje za izražavanje i mijenjanje ukoliko ih se zna tako iskoristiti.

sigurno mjesto za nju su prijatelji.Svijet u kojemu živi moja sugovornica doživljava nepravednim, suhoparnim, a druge strane s užasno puno potencijala da bude lijep i funkcionalan. U zadnje vrijeme ona plače na neshvaćenost. 

Za deset godina ona želi osnovati svoj teatar u kojemu će sve biti dopušteno i želi imati novaca koje će dijeliti ljudima kojima misli da su neophodni i želi biti smirenija.

Sada se osjeća ludom i kao da je jako puno stvari koje je mislila da shvaća- zapravo postaje svjesna da ništa ne funkcionira tako.Pitanja koja želi da ju se pitaju, od ljudi, koja vole da je se pita: Što misliš?

Kada se taj odgovor, tvrdi, uvaži kao nastavak razgovora, a ne da samo prođe kao opservacija.

Omiljeno pitanje joj je: Što radiš?

Najgluplje pitanje joj, tvrdi- ne postoji, ma ne ne, kaže: Je li ti neugodno?

Voli ovu pjesmu: Manu Chao- Me llaman calle

Do you have yourown Hector?

Napadaji panike uz koje, dok traju, misliš da bi taj jedan zagrljaj ih neupitno i nepovratno rješio.

Moja I. kaže da to ovisi o osobi koja te grli. Kaže da ta osoba mora biti divna i ja joj vjerujem.

Kaže da je znala bježati od nekih zagrljaja. Nadam se da je uspjela.

Misliš da će ti srce stati, da ćeš prestati disati, da će te voda ugušiti, da si lud.

Onda netko uđe na vrata i ti pričaš o tome i kažeš i svima to kažeš. I svi kažu da znaju o čemu pričaš i ti im odlučiš vjerovati. Ali, je li stvarno znaju? Strah od straha ostaje.Freudovski, dakako.

Vrijeme pogoduje melankoliju. Društveni sustav hrani ove bolesti. Trebaju im slabi da bi ih uvjerili da znaju bolje i da ako popiju taj xanax, taj apaurin, kupe tu boju za kosu ili odu na to mjesto- će biti bolje.

Novac je faktor uništenja. Nastao je iz pohlepe, iz progonstva, iz zla, a zlo je moćno i razgranato- čitao sam jednog ateistu jednom. Prozivao je institucije, znate koje. Nevažna su navođenja.

Brinuti se- odgajaju te da budeš starmal, da zapravo ne razmišljaš, da odrađuješ i da umreš i da taj pokop bude skup jer je to garancija sigurnog puta, te duše, te osobe, tog tijela.

Morrisey You have killed me

Ja se pak ne dam tim teorijama. Vjerujem da svaki put kada mi je loše je to zbog- ljubavi.

Ljubav je moj krvnik. Želim vjerovati da svaki put kada umirem, zapravo umirem zbog ideje, diskursa ma čak i paradigme romantične ljubavi. Manje je bolno tada.

Intelektualizacija emocija. Od idućeg tjedna ću to možda dokinuti. Možda ću tada okrenuti neke brojeve telefona. Stvarno, možda.

First of the gang to die

your language was in your hands and Im trying to understand

let´s put it this way.

sjedim sinoć u kinu i gledam Prije nego zaboravim Jacquesa Nolota.

U par navrata čujem rečenicu: On je kurva jer je bez mjesta i bez vremena i bez snova. Za snove nisam siguran.

U sjećanje mi se vraćaju Marquesove Tužne kurve tj njegovo Sjećanje na moje tužne kurve.

Najbolju je definiciju dao Ronald Barthes, parafrazirao sam ju gore.

Popraćena je i promocija Citomegalovirus Herve Guiberta. Sve povodom dana borbe protiv AIDSa. 

Reportažne misli mi padaju na pamet i sjećanja jednog dječaka od 30 godina i prizivanje uopće ideje straha koju on možda nosi u svojim kostima. Koju dobro čuva. Možda nikada više neću saznati gdje si. Čuvaš li onaj osmijeh. Živiš li život sa strahom u kostima. Znam da ti nije bilo lako. Šutnja.

Tišina. 

Bježiš li u ludila i kuda odlutaš? Je li me voliš?

Ja više ne letim nisko i vid mi je oslabio pa ne vidim zemlju. Ostao je moj odraz, u tvojim očima, kao mrak.

Želim da, želio sam da, kada te netko pogleda se i mene sjeti. Htio sam da se nosimo na dušama, da sam na tvojoj duši, htio sam da netko bude odgovaran za mene. Da vidi kako je to, a nije lako, ali neću više o tome.

Probaj me zaustaviti, molim te.

Jedno jutro prije deset godina. Bilo je pet ujutro.

Bio je dobar vjetar. Išao sam u neke luke. Živio sam život trenutka. Prije deset godina.

Mislio sam da ću umrijeti.

Prosipao sam zvijezde. Nisam htio stati na pola puta. Nisam znao. 

Litre vode pa litre vodke pa hrana pa nenovac pa posesivno srce i želim te gledati dok se ljubiš s njima.

Terapija jer je i to nekakav život. Priznaješ mi?

Dance me to your beauty with a burning violin

Zanimljivo je, koliko je teško naviknuti se na nemir. Onaj zreli nemir, onaj zbog novaca, kuća, struja, plina, zakašnjelih reakcija, nepripremljenosti. Mislio sam da ću uvijek znati mirno reagirati, s odmakom, procijenjeno.Ali ne znam i to je ta cijela priča. Ne znam sam. Sada su tu prijatelji, razgovori, čajevi, stručnjaci, knjige. Sam ni sebi nisi dovoljan jednom je netko rekao. Možda sada znam na što se mislilo.

Južina je donjela svoje društvo sa sobom. Anksioznost. Nesigurnost i Nemir.

Društvo koje se preklapa i u kojemu svako utječe na svakog. Povezanost je njihova snaga.

Sinoć sam presreo još neke adrese svoje emotivne mape, ti ljudi nisu više na toj mapi, nikada i nisu bili. Mislio sam da ih nisam označio. Sada znam da ih jesam. Ali nema pozdrava, ima samo poneki prazan pogled, onaj koji nije ni hladan, ni ljut, ni tužan, onaj bezekspresivan, samo pomalo umoran.

I onda uvijek isto pitanje za kraj: Or, was that just me?

Nisam siguran, jednom ću biti siguran. Sigurnost je moje nesigurno mjesto.

Ništa s tim, ali svašta zbog toga.I dalje te njušim i vidim u drugima. I dalje ništa s tim. Samo je takav dan.

Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in. 

That was the "and" and hopfully that will be The End. 

Stanice; Podlugovi i Ulice i Kuće počinju imati isto značenje. Uvijek te negdje čekam. Ja te uvijek negdje čekam. (repetitivnost je tu radi nemogućnosti vjerovanja, jedini racionalni element ovog ispisivanja)

Ljubav je maslinastozelena. Tek toliko da misliš da dvojnost opisa utvrđuje jačinu.

Ali ne. Mislim da ne. Ne utvrđuje.

Dance me to the end of love- Leonard Cohen

(Radi prikladnosti momenata; za svjedočanstvo da jesam; zbog sebe prvenstveno;zbog tebe prvenstveno)

Who do you think about in your secret life? 

There is nothing you can´t do?

Već odavno smo bez glasa. Srcem se tješimo. Već odavno smo bez duše. Možda ni ona nije nepogrešiva. 






(vječnost kruga i još pokoja bedastoća. živi se. puno se živi. bit će bolje jer je uvijek bolje. vidiš. je li tako. sljepoća je nekada izbor. vrlo opasan, istina )


Empire state of mind- Jay Z feat Alicia Keys

Empire state of mind or will we ever be there?

Pogreška koja je objavljena. Prvi pravi gaf. Fino se živi, zrelije. Pogreške su nužnost kada dižeš nos k nebu. Volim nos u nebu. Nova frizura i novi dejt. Nova šansa. Noviji poslovi u glavi i nove ideje za radionicu. Smeđi šal i kožna torba i razmišljanje o novom tekstu i šetnja Zrinjevcem. Ustvrđujem: Volim Zagreb i svoj empire state of mind koji nije u okosnicama Zagreba. Onda je lakše voljeti.

Kada se makneš iz granice.
Moja najočekivanija osoba je i dalje najvoljenija, moj pravi izbor, moja pogreška i moj uspjeh. Sve u jednom.(Your eyes inspire me. Thank you for that.) Nekako će se razrješiti i financijska kriza, vidim tragove u tragu i vidim obećanje budućnosti. Sve je u mijenjanju, a moja perpektiva radi akrobacije kao i moje srce. Ja dišem. Ja flertujem. Namigujem i smješkam se i odlično se zabavljam pri tom. Volim ovaj kroj u kojemu sam.
Osoba kojoj sam obećao i ponudio rehabilitaciju odnosa je izgubila svoju ulogu. Moja redateljska palica se opredjelila za sretniji život, za ugodne i čiste ljude, punih srdaca i jasnih potreba. Ili to s nama ništa nikada i nije bilo. Netko možda zna više. Ja nisam taj.

Putem srećem zabranjene gradove i ljude koje sam poništio, ljude koji su me poništili. Namiguje mi. Namigujem im. Ljubav ne smije biti politička strategija. Kod mene stvarno nije. Bila je. Start spreading the news- Im gonna be a part of it. You can do it too.


Što želiš? Želi štogod. Samo nemoj zaboraviti.
Hvala ti što te volim, što sam te mogao voljeti i što te želim voljeti.
Cheers darling!

don´t explain

Sloboda daje nove šanse, a kada se približiš idealnom stanju izmjene se ponašaš kao da si u braku, kao da se razvodiš, kao da ste na sudu i kao da dijelite sve što ste stekli. Poznato?

Sjedim u jednom od svoji mrakova, sam, za druge izgubljen. Ona mi je rekla da tamo znaš sjediti i ti. Mislim da sam te čekao. Mislim da sam htio da dođeš. Netko drugi, iz 1989. pokuca. Na ona vrata koja sam mislio da su zatvorena ili zaključana, na ona imaginarna za koja nisam bio siguran da postoje.

I priča, poklanja i cvijeta i izmiče svima drugima oko nas i kaže da bi, da može, da hoće. Ja kažem: I ja isto.

Idemo sa svim na sve. Idemo- mi. Kaže da ipak neće večeras, da bi sutra pa sam sutra nazvao i pitao je li to ono sutra od jučer? Kaže da nije, ali da će biti ono sutra, ono neko drugo sutra, ono opće mjesto. Poslije nisam zvao.

S čistom namjerom sam se javio i drugoj najočekivanijoj osobi, pita me hoću li opet biti psycho.

Znam da se nećemo sresti, makar je sljedeći tjedan kao rezerviran. Htio sam reći: Ja mogu i cijeli život rezervirati. Možeš li ti? 

Odgovor znamo.

you ain´t got to be so blind

Majka priča o svojim snovima. Uvijek su se ticali njega, čak je i u snovima imala iste zahtjeve i isti ton. Sada to vidim. Kaže da ga je samo četiri puta sanjala, od kad ga nema. S nama.
Pita me za moje snove, u vezi njega (došlo mi da joj kažem, da bih volio da je još tu, da je uvijek tu, da su oboje uvijek tu, u tom svom vremenu, kakvi god, s kim god, samo da su tu). Rekao sam da rijetko, da ga rijetko sanjam, da se družim sa svojim starim prijateljima i da sada moram ići. Spominjala je spomenike, nadgrobne i slične stvari. Teže sam zaobišao tu temu. Ipak je stvar morala i ukusa, u njenom svijetu, za nju, spram svega u što je vjerovala. Stabiliziram tekst. Ili samo misao.

Cijeli dan u čišćenju s kamilicom. S knjigama. Želim da sada pozvoni. 
Preporučam: Telemahova odiseja 

Mogu li postaviti pitanje?

Mislim na tebe. Učestalo, kao i prije. Toliko učestalo da ću početi pisati stabilne, suvisle forme.

Da se svidim i drugima, ne samo tebi ili obrnut je ovaj redoslijed? Naravno, rečenice su proizašle iz frustracije.

Rodili su mi se novi planovi, nove ideje, u kojima po prvi put jasnije vidim samo sebe, samog sebe, na pruzi, u vlaku, s knjigom, u noći, u baru. Moglo bi tu još doći poezije.  Želim od svog života napraviti poeziju. Sasvim pristojna želja, zar ne?

Onda dok hodam mislim da ću pasti u nesvijest. Možda jednom i padnem.

Ali kada sanjam, kada budan sanjam, tada te nema u tim snenim mislima. Je li to znak?

Jedem mandarine, pišem mejlove, pijem čajeve, čitam knjige i slušam TvojuNašu muziku.

Onda ništa od toga ne radim. Onda sam s ljudima, tamo se uvijek smijem i pričam ili tugonjavim, dakle- gnjavim. Onda budem sam, tada bude i tišina sa mnom, dakle ne budem skroz sam, tada nema muzike niti hrane niti vode jer sam tada u kadi i jer i tada mislim na tebe.

Upoznao sam zanimljivu ženu. Ima onu zdravu majčinsku energiju, čistu, toplu i pametnu. Suvisla je i izgleda mi kao moja Lucky Star. Osjetio sam to odmah na početku, čim je ušla kroz vrata i predstavila se.

Ponudila mi je i obećala mi je život koji čekam već dugo, koji ulazi u moje snove, koji je- moj san.

Moj život je dakle, da skratim- postao odnosno daje nagovještaj da postane- moj san.

Da li to znači povezanost sa samim sobom? Po prvi put mislim da mogu reći- Da!

Samo naprijed. Ne muči se. Ne gledaj me. Odavno je sve jasno, zar ne?