Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.
Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.
Oboje nas. Rebels with romantic souls.
Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.
Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.
Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.
Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.
Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.
Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.
Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?
Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.
Telefon joj je sada isključen. I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.
Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.
