Zlo je za nju nepravda.nepravda u smislu malteretiranja drugog koji to nije zaslužio. Zlo joj je rat.
Zlo po njoj nastaje iz neobrazovanosti, iz kompleksa, iz siromaštva. zlo joj generira kroz nedostatak pažnje, neprihvaćenost, kada prestaneš postojati za druge ljude, kada nisi istaknut, kada te se ne doživljava, recimo.
Najmističnije što ju fascinira je svemir. to je, kaže, čak jedina stvar.
O čovjeku svog života razmišlja kao o pronalažljivom. On će biti kao ona.Ona kaže da je kreativna, društvena, pametna, sposobna, emotivna, anksiozna.
Za nju su riječi moćno oružje za izražavanje i mijenjanje ukoliko ih se zna tako iskoristiti.
sigurno mjesto za nju su prijatelji.Svijet u kojemu živi moja sugovornica doživljava nepravednim, suhoparnim, a druge strane s užasno puno potencijala da bude lijep i funkcionalan. U zadnje vrijeme ona plače na neshvaćenost.
Za deset godina ona želi osnovati svoj teatar u kojemu će sve biti dopušteno i želi imati novaca koje će dijeliti ljudima kojima misli da su neophodni i želi biti smirenija.
Sada se osjeća ludom i kao da je jako puno stvari koje je mislila da shvaća- zapravo postaje svjesna da ništa ne funkcionira tako.Pitanja koja želi da ju se pitaju, od ljudi, koja vole da je se pita: Što misliš?
Kada se taj odgovor, tvrdi, uvaži kao nastavak razgovora, a ne da samo prođe kao opservacija.
Omiljeno pitanje joj je: Što radiš?
Najgluplje pitanje joj, tvrdi- ne postoji, ma ne ne, kaže: Je li ti neugodno?
Voli ovu pjesmu: Manu Chao- Me llaman calle
