Napadaji panike uz koje, dok traju, misliš da bi taj jedan zagrljaj ih neupitno i nepovratno rješio.
Moja I. kaže da to ovisi o osobi koja te grli. Kaže da ta osoba mora biti divna i ja joj vjerujem.
Kaže da je znala bježati od nekih zagrljaja. Nadam se da je uspjela.
Misliš da će ti srce stati, da ćeš prestati disati, da će te voda ugušiti, da si lud.
Onda netko uđe na vrata i ti pričaš o tome i kažeš i svima to kažeš. I svi kažu da znaju o čemu pričaš i ti im odlučiš vjerovati. Ali, je li stvarno znaju? Strah od straha ostaje.Freudovski, dakako.
Vrijeme pogoduje melankoliju. Društveni sustav hrani ove bolesti. Trebaju im slabi da bi ih uvjerili da znaju bolje i da ako popiju taj xanax, taj apaurin, kupe tu boju za kosu ili odu na to mjesto- će biti bolje.
Novac je faktor uništenja. Nastao je iz pohlepe, iz progonstva, iz zla, a zlo je moćno i razgranato- čitao sam jednog ateistu jednom. Prozivao je institucije, znate koje. Nevažna su navođenja.
Brinuti se- odgajaju te da budeš starmal, da zapravo ne razmišljaš, da odrađuješ i da umreš i da taj pokop bude skup jer je to garancija sigurnog puta, te duše, te osobe, tog tijela.
Ja se pak ne dam tim teorijama. Vjerujem da svaki put kada mi je loše je to zbog- ljubavi.
Ljubav je moj krvnik. Želim vjerovati da svaki put kada umirem, zapravo umirem zbog ideje, diskursa ma čak i paradigme romantične ljubavi. Manje je bolno tada.
Intelektualizacija emocija. Od idućeg tjedna ću to možda dokinuti. Možda ću tada okrenuti neke brojeve telefona. Stvarno, možda.