let´s put it this way.
sjedim sinoć u kinu i gledam Prije nego zaboravim Jacquesa Nolota.
U par navrata čujem rečenicu: On je kurva jer je bez mjesta i bez vremena i bez snova. Za snove nisam siguran.
U sjećanje mi se vraćaju Marquesove Tužne kurve tj njegovo Sjećanje na moje tužne kurve.
Najbolju je definiciju dao Ronald Barthes, parafrazirao sam ju gore.
Popraćena je i promocija Citomegalovirus Herve Guiberta. Sve povodom dana borbe protiv AIDSa.
Reportažne misli mi padaju na pamet i sjećanja jednog dječaka od 30 godina i prizivanje uopće ideje straha koju on možda nosi u svojim kostima. Koju dobro čuva. Možda nikada više neću saznati gdje si. Čuvaš li onaj osmijeh. Živiš li život sa strahom u kostima. Znam da ti nije bilo lako. Šutnja.
Tišina.
Bježiš li u ludila i kuda odlutaš? Je li me voliš?
Ja više ne letim nisko i vid mi je oslabio pa ne vidim zemlju. Ostao je moj odraz, u tvojim očima, kao mrak.
Želim da, želio sam da, kada te netko pogleda se i mene sjeti. Htio sam da se nosimo na dušama, da sam na tvojoj duši, htio sam da netko bude odgovaran za mene. Da vidi kako je to, a nije lako, ali neću više o tome.
Probaj me zaustaviti, molim te.
Jedno jutro prije deset godina. Bilo je pet ujutro.
Bio je dobar vjetar. Išao sam u neke luke. Živio sam život trenutka. Prije deset godina.
Mislio sam da ću umrijeti.
Prosipao sam zvijezde. Nisam htio stati na pola puta. Nisam znao.
Litre vode pa litre vodke pa hrana pa nenovac pa posesivno srce i želim te gledati dok se ljubiš s njima.
Terapija jer je i to nekakav život. Priznaješ mi?
