Zanimljivo je, koliko je teško naviknuti se na nemir. Onaj zreli nemir, onaj zbog novaca, kuća, struja, plina, zakašnjelih reakcija, nepripremljenosti. Mislio sam da ću uvijek znati mirno reagirati, s odmakom, procijenjeno.Ali ne znam i to je ta cijela priča. Ne znam sam. Sada su tu prijatelji, razgovori, čajevi, stručnjaci, knjige. Sam ni sebi nisi dovoljan jednom je netko rekao. Možda sada znam na što se mislilo.
Južina je donjela svoje društvo sa sobom. Anksioznost. Nesigurnost i Nemir.
Društvo koje se preklapa i u kojemu svako utječe na svakog. Povezanost je njihova snaga.
Sinoć sam presreo još neke adrese svoje emotivne mape, ti ljudi nisu više na toj mapi, nikada i nisu bili. Mislio sam da ih nisam označio. Sada znam da ih jesam. Ali nema pozdrava, ima samo poneki prazan pogled, onaj koji nije ni hladan, ni ljut, ni tužan, onaj bezekspresivan, samo pomalo umoran.
I onda uvijek isto pitanje za kraj: Or, was that just me?
Nisam siguran, jednom ću biti siguran. Sigurnost je moje nesigurno mjesto.
Ništa s tim, ali svašta zbog toga.I dalje te njušim i vidim u drugima. I dalje ništa s tim. Samo je takav dan.
Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in.
That was the "and" and hopfully that will be The End.
